U medijima se u posljednje vrijeme može čuti i čitati kako nas sve više ima nesretnih, kako raste broj potrošača sedativa i raznih preparata za smirenje. Kad znamo u kakvom vremenu živimo, onda takve vijesti baš i ne bi trebale iznenađivati i zabrinjavati, iako ih nije lijepo čuti.. Iznenađuju jedino poneki komentari i proizvoljni zaključci kako najviše nesretnih ima u Zagrebu. Ako znamo da u Zagrebu imamo najviše stanovnika, najviše obespravljenih, i nezaposlenih, da nam je glavni grad opterećen s najviše raznovrsnih problema, prometnih, stambenih i socijalnih, pa do međuljudskih, međuregionalnih, međunacionalnih, pa i civilizacijskih, onda preostaje kako je glavni grad i nacionalna metropola naj u svemu, i u zlu i u dobru.
Metropola, srećom nije metropola i glavni grad samo u prostornom, političkom i administrativnom smislu, nego i u duhovnom, a to je ono što svakog njenog stanovnika čini, ili bi bar trebalo činiti, zadovoljnim i ponosnim. Nije naodmet podsjetiti kako se upravo u metropoli, kao nigdje drugdje, u dnevni raspored i ritual dokolice, znatiželje ili zabave može uključiti posjet jednom od brojnih nacionalnih kulturnih, znanstvenih ili umjetničkih svetišta. Ili se u uličnoj vrevi, tramvaju, u samoposluživanju ili u kavani možete očešati o rame neke od živućih legendi. A upravo ta mogućnost da se možete susreti, pozdraviti ili rukovati s akademikom, proslavljenim pjesnikom, arhitektom ili neurokirurgom svjetskog glasa, osmjehnuti se primabalerini ili se prijateljski išamarati za svjetskom športskom šampionom, pa da vi i vaš ulični poštar znate da vam u susjedstvu ili u istom haustoru živi poznato TV lice ili proslavljeni rocker, da neke od njih, hvala na pitanju, i osobno znaš, da vam djeca dijele zajedničku klupu na faksu, a unuci vode zajedničku igru u istom vrtići – e. to je to što stvara onu slatku iluziju da kao stanovnici Zagreba, pripadate duhovnoj metropoli, a samim tim lakše vam je podnijeti sve one praktične probleme, opterećenja i nedostatke što ih život u velegradu i metropoli objektivno sa sobom nosi. A kad vam se učini da život u metropoli i nije tako bajan, kad na vlastitoj kaži i u vlastitu džepu osjetite da je život u glavnom gradu najskuplji, a prosječna plaća, dapače, ponekad niža nego u nekoj manjoj sredini, kad vam se svakodnevica metropole učini manje privlačnom i manje udobnom nego što bi se očekivalo ili što biste očekivali i željeli, nadoknadu i novu hranu svome zadovoljstvu smjesta potražite u njenoj dugovječnosti i kontinuitetu življenja, pa iznova osvježeni i okuraženi možete se pohvaliti kako je vaša metropola bila i ostala – da se poslužimo ratnim žargonom – na prvoj liniji fronte.
O svenu tome svjedoči i sjećanje i osobno iskustvo pjesnika i romanopisca Antuna Šoljana, koji i sam iskazuje svoju zahvalnost i zadovoljstvo što mu je metropola dom, što, dakle u svom domu može sresti i poznavati neke od prethodnih stožernika hrvatskog duha. Gotovo s istim ushitom kao što se mi danas sjećamo Šoljana, što nam godi da smo ga i osobno poznavali, što smo s njim razgovarali ili surađivali, tako se i Šoljan sjeća svoga poznanstva s Tinom, Gavellom ili profeserom Kombolom. Tako se sjeća Kombola:
„Pred Kavkazom je sjedio obično nakon svojih predavanja na Kazališnoj akademiji. Tu smo ga upoznali i tu sam ga, još te nažalost prekratke četiri godine do njegove smrti povremeno viđali (…)… U onoj životnoj dobi, što bi rekao Camus, kad je svatko odgovoran za svoje lice, on je lijepo nosio tu odgovornost. Bio je, što bismo iz današnje perspektive na prvi pogled rekli, rođeni elitist. Bio je gospodskog držanja, uredan, uljudan, bistrih plavih očiju, glatke sijede kose, uvijek korektno odjeven. Bio je znalac bez nametljivosti, točan bez pedanterije, duhovit bez vulgarnosti. Već je kao pojava odudarao od zbilje tzv. književnih krugova koji su tada očekivali mladog pisca. Uvijek umjeren i suzdržljiv, ali tankoćutan i otvoren prema svemu, pun one sretne mješavine ljubavi i skepse prema našem zajedničkom predmetu, bio je od glave do pete rijetka kombinacija gospodina i literata – svojom pojavom stvarao je iluziju da je sredina u kojoj ima takvih ljudi uljuđena i evropska sredina u kojoj elita duha ima svoje mjesto, ulogu, dostojanstvo“…
Zato, eto, mi Zagrepčani, podjednako rođeni i pridošli. volimo što živimo u u toj i takvoj sredini, što smo ne samo stanovnici metropole, nego i njen djelić, unatoč svemu. Unatoč i ovim aktualnim istraživanjima koja nam otkrivaju kako u Zagrebu ima sve veći broj nesretnih i sve veći broj gutača sedativa, bilo da je riječ u genetičkim ili izvornim…
