Danas je malo poznato da je Novi Zagreb postajao i tridesetak godina prije današnjeg Novog Zagreba preko Save, kojem je duhovni otac Večeslav Holjevac. Stari Novi Zagreb nalazio se u današnjem centru grada, na prostoru istočno od Draškovićeve, preko Martićeve, Račkoga i Zvonimirove, pa do Laščinske, odnosno Sajmišnje, koja će biti prozvana po svom duhovom ocu gradonačelniku Vjekoslavu Heinzelu.
"S Heinzelovim imenom uskoro će biti spojen do sada najznatniji period u razvitku i napretku grada Zagreba. Doduše, neće to biti samo Heinzelova zasluga. Imat će pripasti i sreći da ga je načelnička čast zapala u vrijeme historijske prekretnice hrvatskog naroda, kad su sve moralne, kulturne i privredne njegove snage i po zakonu same naravi tražile usredotočenje svoga života i svoje djelatnosti u svom prvom i glavnom gradu. Ali je bila i sreća za Zagreb da se u Heinzelu našao pravi muž, koji je u pravom času došao na pravo mjesto“…
Tako će gradonačelniku Heinzelu (načelnikuje od 1920. do 1928.) odati priznanje ugledni novinar Ivan Peršić, koji će svoj tekst preko cijele stranice „Novosti“ nasloviti: „Heinzelov Zagreb amerikanskim koracima gazi naprijed“… Hainzela smatra jednim od najuspješnijih gradonačelnika, velikim vizionarom i kreatorom novoga modernog grada, koji se za njegova osmogodišnjeg mandata širi na sve strane. Tako, uz već spomenutu Peščenicu sa Zvonimirovom ulicom, nabraja Trešnjevku, Volovčicu, Sigečicu, Kruge, Martinovku, Zavrtnicu, predjele vila na Medveščaku itd. Osim toga, spominje gradnju škola, ambulanta, bolnica, (sedam bolničkih zgrada na Zelenom brijegu), gradska kupališta na Kvaternikovom trgu i u današnjoj Nazorovoj, te proširenje prolaza Tuškanac, kao i gradnju dviju najmodernijih ustanova toga doba - tržnica na Dolcu i Klaonica u Lašćinskoj, današnjoj Hainzelovoj ...
„Prva i najvažnija Heinzelova zasluga je građevna djelatnost sa ciljem da se što prije doskoči stambenoj bijedi u Zagrebu. Kad smo si prvih mjeseci Heinzelove vladavine razbijali glavu, što da se u tom pravcu čini i kad su svi pomišljali kako da se gradske imućnike primi, Heinzel je uzvraćao: 'Prepustite to meni i vidjet ćete kako će se graditi sve bez sile i zakona'! I dao je na parcelaciju staro Sajmište, Borongaj i Kanal, provodio ih cestama, kanalima, vodom i svjetlom. I udario pogodovnu cijenu gradilištima. I ljudi išli kao pčele na med! Imućnici na Sajmište (Draškovićeva, Martićeva, Račkoga – op. a.), a mali čovjek na Kanal! Stotine i stotine novih kuća, od najmanjih do najvećih rodilo je na stotine novih: novac iz prištednja i uložaka dolazio je u promet, rađao novim prištednjama, novim gradnjama naokolo čitavog Zagreba, od njegovih savskih nizina do bregovitih obronaka Zagrebačke gore. Pedeset postotaka zagrebačkih krovova, gledano s Griča ili od Save svojim crvenilom odaju novogradnje ... " , zapisuje novinar, te nastavlja:
"Druga je Heinzelova zasluga da je odmah čim je zasjeo na načelnički stolac, uočio potrebu adaptiranja naših cesta i ulica s malogradskog prometa na velegradski promet za teške motore i automobile. Zato je forsirao asfaltiranje i taracanje i tko samo malo zajde na periferiju ili izvan grada, odmah može dobiti nepodnošljivu i strašnu sliku blata i prašine, kojoj bi pozorište bilo i središte Zagreba, da Heinzel nije činio sve što je bilo moguće, a kako se danomice možemo uvjeriti, još uvijek premalo, a služi samo na sramotu onom sloju Zagreba, koji je ovu Heinzelovu forcu asfaltiranja i taracanja uzimao za povod najgadnijim i najbesmislenijim sumnjičenjima i klevetama, čineći time najtežu krivicu jednom od najzaslužnijih radnika za grad Zagreb».
Veliki prosperitet što ga Zagreb doživljava za Heinzelova načelnikovanja, valja pripisati i Henzelovu urođenom športskom instinktu, da se s lakoćom nosi s raznim preprekama, sačinjenim od kolebljivosti, sitnih interesa i ziheraštva, karakterističnim za duh Zagreba i Zagrepčana. Heinzel je očito dobro poznavao svoj rodni grad i njegov mentalitet. Znao je da je jedino moguće pokrenuti duhove euforičnim stanjem, što je on forsiranom gradnjom neprestano podržavao. Nije se libio podizati zajmove, ne razbijajući glavu kako će ih i kada otplatiti. U tome je, navodno, bio uporan i tvrdoglav, nije se obazirao na prigovore sa strane, pa ni od najbližih suradnika, koji su ga za leđima uvelike ogovarali, predbacujući mu osornost i osionost, a što on niti je opovrgavao, niti prikrivao. Podjednako svojeglav i osoran bio je i prema svojim podređenima, kao i nadređenima, jednako se odnosio i prema gradskom pisaru, kao i resornom ministru. Zbog takve naravi nije bio odviše obljubljen, malo je imao prijatelja, ali su mu zato i rijetki prijatelji i brojniji neprijatelji priznavali da je sposoban i uspješan gradonačelnik, da mu je od svega najviše na srcu njegov grad, da je za nj napravio kao malo koji njegov prethodnik...
Za novoizgrađene građevine i blokove kuća, sve od velebne zgrade Burze (projekt Viktora Kovačića) nazivali su Novi Zagreb. I tako smo tridesetak godina prije Holjevčevog Novog Zagreba preko Save sredinom pedesetih, imali i Heinzelov Novi Zagreb sredinom dvadesetih – termin koji se u gradskim medijima i u svakodnevnom govoru pod normalno rabi. A prvi put se u nabrajanju raznih predjela grada u Gradskom vodiču iz 1928. poimence se spominje i Novi Zagreb...
