Osjećati se u Zoološkom vrtu kao doma, a doma imati zološki vrt, to može – tko? Reklo bi se timaritelj. Ali ne mora biti. Jer to može biti i timariteljica! U ovom slučaju riječ je maksimirskoj timariteljici Tatjani Joksimović, koja se na to rijetko i višestruko zahtjevno zanimanje odlučila kao gradsko dijete, rođena i odrasla na Trešnjevki. Na radnom mjestu brine za tapire, antilope, nojeve, prerijske pse, američke smrdljivce (tvor) i dikobraze. Kad je koje od troje njene djece posjeti na poslu odmah će shvatiti kako su te drage životinje, čija je postojbina u Južnoj i Sjevernoj Americi, njihovoj familiji bliske i u prijateljskom kontaktu. Isti odnos imaju i u vlastitu dvorištu u Jalševcu, u blizini Čučerja. Stanari dvorišta maksimirske timariteljice su ne samo mačke i psi, nego i patuljaste vijetnamske svinje, patuljasti ovan, koza i ovca. I isto takve kokice, patke i papige. I sve je na dvorištu sa stajom i oborima pod kontrolom mame, supruge i domaćice. Ali i to nije sve. Timariteljica, koja živi između svog dvorišnog zoološkog vrta i gradskog Zoo-a, i po bračnoj je liniji vezana uz životinje. I njen suprug (Hrvoje Šušmak) maksimirski je timaritelj! I to nije sve. Timariteljica Tatjana je i visokim obrazovanjem vezana sa životinjama. Jedina je od timaritelja s diplomom veterinara! Ali, ni to ne bi trebalo, ni moglo biti dovoljno da naša timariteljica sa svog dvorišta do maksimirskog zvjerinjaka, i natrag, svakodnevno ne raznosi svoju urođenu ljubav i instinkt za životinje. Zbog toga će me pristojno zamoliti da životinje, ako baš ne treba, ne nazivamo zvijerima. A kaveze da obavezno zovemo nastambama. Sva njena strast u službi je uspostavljanja kontakta i bliskosti sa stanarima maksimirskih nastamba. Svoj životni ispit po tom pitanju položila je ne na Veterinarskom fakultetu, nego u druženju s orangutanicom Dokanom u Maksimiru. Osmogodišnja majmunica u Maksimir je stigla iz lajpciškog Zoo-a. I to s karakteristikama prirođene zatvorenosti i odbijanja svakog kontakta ne samo s ljudskom vrstom, nego i sa svojom. Navodno je odbijala surađivati s timariteljem i s dvoje orangutana u zajedničkoj nastambi. To je mladoj zagrebačkoj timariteljici bio izazov i poticaj više. Zna ono što se u školi i na fakultetu ne može naučiti. Da je sa životinjom najvažnije postići obostrano povjerenje, pa tek onda dolazi sve ono ostalo. Rezultat tog maksimirskog druženja danas se može najbolje vidjeti u trenutku taktilnog lirskog odnosa ruke i šape, uhvaćenog objektivom vrtnog fotografa. I u uslikanim trenucima majmunice Dogane s partvišem, dok s Tatjanom čisti nastambu. I s kistom dok na b 4 formatu papira bojama ostavlja tragove svog trenutnog raspoloženja. Timariteljica s ponosom rastvara mapu s Dokaninim «umjetničkim» djelima... Za ocjenu likovnog dometa u ovom slučaju nije potreban likovni kritičar. Dovoljno je postaviti pitanje: koje vrste boje su korištene? I očekivani odgovor: Naravno, prirodne i jestive. Jer životinja kist zna umočiti i u usta...
U međuvremenu orangutanica je vraćena u njemački Zoo. A zagrebačka će timariteljica s nježnošću otkriti kako «njena» Dokana ima dvije bebe, a mužjak joj se zove Vladimir...
