Dramatika i punoća, a istodobno toplina i prisnost, glasa legendarnog Svena Laste u naratorskoj interpretaciji Juranovog i mojeg dokumetarog serijala sedamdesetih godina. I tako će narator Sven Lasta postati ne samo sukreatorom, nego i zaštitnim znakom naše zajedničke TV serije Zadnja pošta Zagreb.
Dosta kasnije cijelu će posljednju godinu svoga života (1995./06.) proživjeti u našoj kavanici na početku Jurišićeve. Sven je redovito dolazio prije podne kad se s vrećicom zelenjave vraćao s Dolca (stanovao na početku Martićeve) i obavezno svake večeri. Žilavu naviku i disciplinu kavanskog gosta steći već kao trinaestogodišnjak. Kad sam 1988. za tisak pripremao knjigu Galantni Zagreb, Sven Lasta će mi otkriti:
«Još 1938. moj otac, Petar Lasta (bavio se književnom kritikom), koji je bio stalni gost Kazališne kavane, doveo me u kavanu i predstavio znamenitom konobaru Maksu. Odonda sam i ja stalni kavanski gost. A slučaj je htio da sam nakon posljednjeg preuređenja Kavkaza, u Richterovom vagonskom izgledu, ušao prvi i u knjigu gostiju upisao se pod rednim brojem 1!»...
Kod nas u Jurišićevoj Sven nije bio samo gost, nego i prijatelj. A s vremenom smo ga doživljavali i kao člana obitelji. Poslije prerane smrti supruge, poznate i vrlo cijenjene televizijske redateljice Višnje Laste na TV Zagreb, koju nikad nije prežalio, živio je odvojeno od svoje kćeri, a koja je s mužem (oboje slikari) i kćerkom, a Svenovom jedinom unukom, živjela na početku Bosanske, Sven je pomalo bio i usamljen. Živio je za nedjeljne objede, koje bi kroz tjedan osmišljao, pa onda u subotu odlazio na Dolac u posljednju nabavku, da bi u nedjelju u jutro navlačio na se bijelu pregaču i nad šparhetom magijao za svoju unuku Doricu, koju je obožavao. Za te nedjeljne špajskarte dede Svena, koje su za unuku uvijek trebalo biti iznenađenje, mi smo sve znali u pojedinostima. Juhica s domaćim rezancima ili kašicom, poneki put i engemahtes s drobninom, pohani piceki s prilogom od rizibizija, šalata prajzerica i kajzeršmarn. Volio je pripremati i ribu, pa faširanu štrucu s kuhanim jajima, a uvijek je vodio računa o tome što njegova unuka voli i čime bi je mogao razveseliti.
Po prirodi skroman, samozatajan i tih, naoko mrkog izgleda, ali iznutra topao i nježan, Sven Lasta pripadao je onoj vrlo rijetkoj vrsti kavanskih gostiju, s kojim se dosita možeš napričati o najrazličitijom temama, ali i satima sjediti za kavanskim stolom bez riječi, a da bi ste se obojica dobro osjećali, ako ne i šutke napričali i zabavili. Njegovo uredno i učestalo dolaženje u našu kavanu i mene je pokrenulo i pomaknulo s mjesta, tako da sam se trudio slijediti njegov ritam, iako mi to poneki put nije bilo lako. Sjećam se kako bi me moja Ana, koja se tek ufuravala u ulogu voditeljice posla, a Svena doživljavala kao člana obitelji, možda strica, ako ne i kao drugog tatu, znala iz Jurišićeve na Bukovac nazvati i ukoriti me da zašto ne dolazim, jer da nema smisla da gospon Sven bude sam. Ana, naravno, nije mogla znati da je u prirodi pravog kavanskog gosta da nikad nije sam, čak i kad sam sjedi. A Sven Lasta je bio prototip upravo takvog gosta, kojem je u kavani on sam sebi dovoljan gost i najbolji izbor društva. Kad bi ostajao sam za stolom, redovito je čitao novine, dosta pušio i uvijek naručivao kratki esspreso s čašom vode. Drugi, poneki put i poduži kadar kavanskog gosta Svena Laste, bilo bi diskretno, kroz očale jakih dioptrija i robusnih okvira kruženje pogledom po kavanskom interijeru, igrajući se skidanjem totala i privlačenjem krupnih planova za susjednim stolovima. Usput bi tražio i pronalazio teme za svoje kolumne koje je objavljivao u Hrvatskom slovu. Mnoge je dramski umjetnik Sven Lasta iznenadio svojim misaonim i nadahnutim tekstovima. Isto kao što je sve nas iznenadio kad se, već u ozbiljnim godinama, ranih devedesetih prijavio u dobrovoljce, i to kao snajperist. I smjesta krenuo na prvu crtu bojišnice, dajući primjer i poticaj drugima, mlađima. O toj njegovoj ratnoj epizodi malo je sam pričao, a ja ga nisam želio ispitivati. Jednom, kad se povela riječ o ubijanju na frontu, samo je škrto i tiho odvrtio jednu jedinu epizodu i svoju ulogu u njoj. «Kroz tražilo snajpera odslikam četnika na krovu kuće. Popel se gore promijeniti otpali crijep. Da sam štel mogo sam ga skinut ko vrapca. Točno u sridu, ako treba. Ali neću. Bil bi onda ko i on. Ko i oni. Kakva razlike, ne?! Nanišanim ga i samo je moj i božji! A onda nišan namjerno skrenem po šrek. Paf! Proč dolje s krova, mrcina jedna! Ne buš ti sebi prekrival krov, kad mnogi s naše strane krova više nemaju!»...
Jedna tema za našim kavanskim stolom za mene je bila jako delikatna. Shvatio sam da Sven Lasta, prvak hrvatske drame i poznato lice s velikih i malih ekrana, kuburi s mizernom umjetničkom mirovinom. Bojažljivo ga pitam bi li imao protiv da ubuduće bude gost kuće? Znam kako sam u tome prošao s legendarnim golmanom HAŠK-a i «Građanskog» Franjom Glazerom. Kako njegova fotka u predratnom dresu u našoj kavani visi na zidu s ostalim zagrebačkim nogometnim i športskim legendama, a stekao je naviku da svaki dan oko tri sata, nakon desetak kilometara pješačenja po Tuškancu i prije povratka u svoj mirovinski dom na Iblerovom, navratiti k nama na kapučino, činilo se prirodnim da ga počastimo. Kad bi se u to doba u kavani sam zatekao, naravno da sam gospona Glazera sam častio, ali sam konobarima izdao nalog da našu nogometnu legendu časte i kad mene nema. Onda se nekoliko dana ne pojavljuje. Konobari, a s njima i Ana, zabrinuti da se starom gosponu, ne daj Bog, nije kaj pripetilo?! I onda bi me jednog dana nazvao književnik Ivo Kušan. Veli kako mu se Glazer požalio da ga ja svaki dan častim i da više neće k mene dolaziti. Jer da ga ja postavljam u nezgodan položaj. Sram je čovjeka kod mene besplatno biti na košti! Nije mi drugo preostalo nego da mu poručim da se obavezno vrati i da bu kak bu on štel. A i Sven Lasta isprva nikako nije htio pristati. I nikako ga nagovoriti. Moja je Ana jako insistirala na tom čašćenju. Onda je jednom Sven, na svoj karakterističan način, bio kratak: Dobro i hvala. Ne znam je li to naše čašćenje trajalo dva ili tri mjeseca, kad jednog dana dođe Sven i veselo, najprije konobare, pa Anu, Vericu i mene, pita da kaj bumo bili? I da je s našim čašćenjem, prosim, fajurunt! Veli kako više nije sirotinja, jer nije više na umjetničkoj, nego na pukovničkoj penziji! Konobar Drago, koji je nad gosponom Svenom imao posebni tretman i među njima je bilo uzajamne vibre, sada je u svom poznatom konobarskom stilu, s obaveznom slobodnom rukom na leđima i tacom koju je na vršcima prstiju vrtio u zraku, otplesao svoju najupečatljiviju kreaciju, nakon čega je Sven skinuo naočele, obrisao ih rupčićem i promrmljao: «Je, takav fini plahutar je danas zbilja retkost. Nek ga gazda, prosim, fejst čuvaju». A konobar Drago, rođen i odrastao na Ferenčici, zbilja je bio konobar po vokaciji, premda je završio neku drugu srednju, a ne ugostiteljsku. Bio je visok, krupan, svijetlih očiju i uvijek uredno začešljane kose koja bi mu se od briljantina nadaleko sjajila. Bio je krupnija i svjetlooka varijanta Antonia Banderasa iz fima «Kraljevi mambe». Zbog finog držanja i izgleda (ženski dio kavane je to itekako znao cijeniti!), sitnije njegove muljaže, za koje smo znali, jednostavno smo mu tolerirali, pogotovo što je bio iskren. Kad smo mu jednom htjeli povisiti plaću, a da drugi konobari ne znaju, on mi je (obraća se meni izravno) otvoreno rekao: «Zapamtite, gazda, nema konobara kojeg možete toliko platiti, a da vas on ne bu kral! Naravno, samo u tome treba imati mjere»...
Te 1996. ljetne vrućine su bile paklenske. Sven, koji bi preko stola razmijenio poneku s još jednom nogometnom legendom i našim stalnim gostom, Acom Živkovićem, nama bi u detalje opisivao svoj prirodni erkondišn. Navečer, umjesto, dosadnog televizijskog programa, kako bi govorio, napunio bi kadu hladnom vodom i u kadu legao, ostajući u njoj dok god bi mogao izdržati. Sven, međutim, neće dugo izdržati. Njegove dobrano zakrečene koronarke (i sam sam već naslučivao probleme s vlastitim koronarkama!), a na što se pred nama u kavani nikad nije požalio, jedne su vruće večeri presudile. Pao je na ulici, prolaznici ga prepoznali, pozvali mu Hitnu, ali je, na žalost, bilo prekasno. Na dan Svenovog ukopa na Mirogoju, konobar Drago, bez našeg znanja, s drugim je konobarom zamijenio smjenu. Pokraj lijesa krupni frajer s Ferenčice, premazan svim mašćama, skrušeno je stajao i brisao suze za svojim najdražim gostom. Dva dana nakon pogreba, nazvala me Svenova kći Anina i s mužem Robertom došla u Jurišićevu da mi se osobno zahvali što sam joj ocu u posljednjoj godini njegova života bio ne samo domaćin, nego i prijatelj. Dvije godine kasnije doznat ću da je kći Svena Laste umrla i već pokopana! Umrla je od iste vrsti karcinoma kao i njena mama Višnja Lasta, koju Sven Lasta nikad nije prežalio. Potresna priča o velikanu hrvatskog glumišta Svenu Laste, koju nikad za novine nisam napisao i prvi put je, eto, sada bilježim.
Sven Lasta legendarno ime hrvatskog glumišta i legenda zagrebačkog kavanskog života.
