Čitatelju ovog teksta, Zagrepčaninu, umornom i sve živčanijem od gradske ludnice i prometne gungule, nije baš lako dočarati Zagreb, njegovo središte, potkraj devetnaestog stoljeća, kako ga opisuje Krešimir Kovačić:
Bio je Zagreb pravi raj za pješake koji su mogli spokojno šetati posred ulice i na sredini trga cijeli sat razgovarati, a da ih ni jedno vozilo ne uznemiri. U glavnim ulicama pojavio se rijetko koji fijaker pa je fijakerist vikao otegnuto Hoop, upozoravajući time bezbrižne pješake da mu otvore put. Pa ni velesipedi s visokim kotačima otraga nisu bili nikakva opasnost jer bi u slučaju sukoba stradali više nego pješak. Pješake su prvo uznemirili bicikli, protiv kojih su konzervativci ogorčeno protestirali, pa se događalo i to da publika izbatina kojega neopreznog biciklistu kad bi malo brže vozio...
I sada zamislite u tome idiličnom Zagrebu pojavu kola bez konja, prvi automobil... Ponovo K. Kovačić:
Kakvu je paniku izazvao zagrebački trgovac Budicki kad je jednog dana godine 1901. projurio kroz ulicu na čudnovatim kolima bez konja koja su djelovala na zaprepaštenu publiku poput plamenih kola gromovnika Ilije. Taj prvi automobil koji se pojavio u Zagrebu nije bio baš ni toliko velik, a vozio je umjerenom brzinom. Samo, oblik mu je bio nešto nezgrapan, s velikim valjkom otraga za benzin i samo s jednim sjedalom. Nije vozio brzo, ali je strahovito štropotao šireći oko sebe neki nepoznati i zagušljivi smrad od kojeg je Zagrepčane uhvatila kijavica kao da su srkali burmut. Preplašio je pse koji su lajući i zavijajući bježali na sve strane, poplašio je nekoliko fijakerskih konja, a uzbunio je čopor stoke toliko da je jedna očajna krava utrčala u najbližu trgovinu i tamo napravila rusvaj... Nečastivi na kotačima!
S vremenom su se i konji i krave, i psi i ljudi, kako kaže Kovačić, navikli na automobil, ali među ljudima će još dugo ostati nevjernih Toma, koji će automobil svakojako komentirati. Jedan je preplašeni Zagrepčanin na Jelačićevu placu lanuo: To vam je isto tako kao da vidite kako po cesti trče hlače same bez nogu... A drugi, kad je ugledao konjski izmet na sredini ceste kojom je upravo projurio automobil, slavodobitno je doviknuo: Kaj ja nis' rekel da to nemre bez konja?
Automobil je pogotovo izazvao nevjerice među Zagrepčanima kad bi se bez po muke uspentrao Dugom ulicom ili Mesničkom do Gornjeg grada. Ali, koliko god bili isprva uplašeni i sumnjičavi, Zagrepčani su ubrzo prihvatili ta kola bez konja, a vlasnik prvog automobila, trgovac Budicki, ubrzo je postao popularan, uzor mnogima, pogotovo mladima.
Među vlasnicima automobila sve je više poznatih Zagrepčana. Gradom se furaju imućniji trgovci, bankari, industrijalci, visoki vladini činovnici, gradonačelnici i poneki novinar. A novine već 1905. upozoravaju na opasnosti koje donosi širenje automobilizma u gradu. Iz dana u dan niču u Zagrebu kao iz zemlje raznovrsni automobilisti i motociklisti :
Proti tome nemamo i ne možemo imati ništa, ta velegrad je! Ali jedno imademo prigovoriti. Ova raznoimena gospoda, kad voze, ne samo da voze prebrzo nego se i utrkuju, a na oči našega redarstva, koje skršenih ruku čeka - hoće li se zbiti kakva nesreća, a ne nastoji da spriječi svaku eventualnost, koja bi mogla nesrećom uroditi. Mi najodlučnije pozivamo gradsko poglavarstvo da izda shodnu naredbu, kojom će naše redarstvo namjere koje ovo mora da poduzme proti ovakvim opasnim utrkivačima...
O prekršajima i kaznama još nema ni govora, jer još ne postoje ni propisi, a niti vozački ispiti. Vozi se bez dozvole, kao i bicikl i motociki, a automobili još nemaju ni registarske tablice. O krađama automobila da se i ne govori. Lupežima ne pada na pamet da dignu automobil parkiran na Mažuranićevu trgu, u Ilici ili Dugoj ulici, jer kad bi se s njim pojavili kod kuće na Zavrtnici, na Laščinama ili na Potoku (Tkalčićeva) izazvali bi pravu senzaciju. Na gradskoj periferiji automobil je rijedak gost; viđen je samo kako prducka na putu u Maksimir, ili dok se pentra na Sljeme. Prvi put automobil se popeo na Sljeme 1904., a vozio ga je – tko drugi nego Ferdo Budicki. On je otvorio i prvu vozačku školu, imao prvu vozačku dozvolu, a sudjelovao je i u prvim automobilskim utrkama 1912., koje su cilj imale ispred Hrvatskoga narodnog kazališta, na što nas danas podsjeća fotografija.
Prvi auto-mehničar u gradu zove se Ivan Dirbacher, a radionica mu je u Preradovićevoj 6, gdje je i prodavaonica bicikla. Prvi hrvatski automobilski klub, kojem je bila zadaća da popularizira automobilizam u Zagrebu i u Hrvatskoj, osnovan je već 1906., a prvi automobil kojim se 1901. u Zagreb dofurao Bidicki bio je opel.
Zanimljiva je izjava pionira zagrebačkog automobilizma trgovca Budickoga, koji će mnogo godina kasnije ovako opisati prvi automobil:
Nije bilo anlasera pa smo se mučili kurblanjem. Zarađeni su mnogobrojni žuljevi dok se nije pojavila iskra. Nije bilo rezervnih kotača. Zračnica se krpala na cesti. Automobili su trošili puno više ulja. Uopće nisu imali stakla:, pa smo bili mokri. Volan je bio izravno spajan s prvim kotačima.
