Koji osnovac ili odrastao čovjek danas ne zna za "Zgode i nezgode šegrta Hlapića", "Priče iz davnine" ili "Šumu Striborovu"? To je ne samo najomiljenija lektira pokoljenja hrvatskih čitatelja, nego i kapitalno djelo hrvatske književnosti za djecu, poznato i prevodeno u cijelom svijetu.
Pa, ipak, autorica tih klasičnih djela, Ivana Brlić Mažuranić, naš "hrvatski Andersen", kako je zovu, u svojim će autobiografskim zapisima skromno napisati:
"Moja su književna djela malobrojna, a sadržajem i obujmom skromna – moj vanjski svijet pak protekao je mimo, ne izlazeći gotovo nikad iz moje prve i druge obitelji."
Kako se o Brlićkinim djelima sve zna, pisale su o njemu sve generacije književnih kritika, od Matoša, Domjanića, Milčinovića, A. B. Šimića, Ogrizovića i Barca, pa do naših suvremenika, i najmlađih među njima, zavirit ćemo u onaj drugi (ili prvi) svijet Ivane Brlić Mažuranić, za koji ona kaže kako je protekao mirno. Kako i koliko mirno?
Ni u kom slučaju, Brlićka nikad nije bila medijska ličnost, a o njoj se znalo i zna se upravo onoliko koliko je ona sama željela. Sve što su njeni kasniji kritičari i biografi mogli doznati, to im je ona sama priopćila u kraćoj autobiografiji, napisanoj na molbu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1930. Već na prvi pogled čitatelj tih šturih i skromnih autobiografskih zapisaka, zaključuje kako je Ivanin životni milje posve izuzetan i originalan, pogotovo ako se zna da je kći uglednog odvjetnika i pravnog povjesničara Vladimira Mažuranića, da joj je stric poznati pisac "Lišća", Fran Mažuranić, da joj je baka po majci rođena sestra slavnoga Dimitrija Demetra, da je njena obitelj ladanjske dane provodila s obitelji pjesnika i filozofa Franje Markovića, daje u posjete odlazila biskupu Strossmayeru i, napokon, da joj je djed Ivan Mažuranić, slavni autor "Smrt Smail-age Čengića", a uz to i prvi hrvatski ban pučanin, te da djetinjstvo provodi na Banskim dvorima...
"Najjači upliv na moju osjetljivu dječju dušu vršila je okolina. Prvi svjesni osjećaj koji je u roditeljskoj kući u meni nastao, bila je ljubav za hrvatsku domovinu... Preselivši moji roditelji g. 1882. konačno u Zagreb, povećao se još dojam (i svi ostali dojmovi roditeljskog doma) svakidanjim boravkom u kući moga djeda, pjesnika i bana Ivana Mažuranića. Dakako da se spominjem kako sam i prije (u mojoj 4. i 5. godini) s roditeljima posjetila djeda u Banskim dvorima na Markovu trgu. Premda je život u banskoj palači donosio mnogo toga što je uvelike zaokupljalo interes tako malog djeteta, to se ipak već iz te dobi jasno i osobito izrazito sjećam osobe djedove. No pravi njegov utjecaj na mene počeo je dakako tek u doba o kom hoću da govorim, u doba našeg preseljenja u Zagreb. U domu djedovu svake se je večeri sastajala njegova razgranjena porodica tako da bi stolu pribivalo uvijek 15-18 osoba. Stoluje predsjedao djed sam, razgovore je vodio on, a njegova tjelesno i duševno tako moćna pojava vršila je nedokučiv upliv na moje biće – strogi patrijahalni duh činio je svako zbliženje s djedom nemogućim. Ipak sam za ovo četiri godine (od 12. – 16. godine) što sam pribivala njegovu stolu, razvila pod dojmom njegove velike pojave sve svoje biće kakvo je sada. Svaka njegova riječ, svaka rasprava (u rasprave se rado upuštao i nije dao da predmet padne dok ne bi iscrpljen bio) bila je uzvišena umom, a još uzvišenija u onoj čistoći i strogosti etičkih nazora kojom kano da je taj silni starac prožimao svu okolinu svoju, sav dom svoj, sve koljeno svoje"...
A baka? "I na svoju baku, Aleksandru Mažuranić, rođ. Demeter (sestra dra Dimitrija Demetra), sjećam se živo. Bila je to tiha, slaba starica, osobito otmjenih crta lica, pravog grčkog tipa, finog duha i vanredno protančanih čuvstava i sjetila. Njezin pronicavi duh pogađao je toliko toga, da smo joj mi djeca, uz pripomoć dječje fantazije, pripisivali dar prorokovanja. Usprkos starosti od 72 godine imala je kosu crnu kao ugalj (nosila ju je podijeljenu, te posve glatko pričešljanu), bez ijedne sijede vlasi. Posljednjih godina života bila je potpuno slijepa, što je još povećalo strahopoštovanje koje je nama unučadi ulijevala tihim bićem".
Savjet strica Frana Mažuranića:
"U ovo doba djetinjstva pada nekoliko pjesama, sve vrlo nedotjerana oblika, prebujne, s neizvedenim mislima, te pretežno kontemplativnog sadržaja. Prevelika bujnost osjećaja, naivnost, žestina onih duševnih trzavica u religioznom, moralnom i filozofskom smjeru koja nadolazi u tim godinama – sve je to nailazilo na odviše tešku borbu u stvaranju stiha i vezanog sloga. Tomu je zlu doskočio slučaj, posjetom mog stričevića, Frana Mažuranića. Šetajući s njim vrtom, bio je on valjda mojim sudom o njegovu "Lišću" (koji sam sud po djetinjem običaju vatreno i dosta drsko izrekla) potaknut da mi pročita male spontane bilješke koje je uvijek uza se nosio te ih svakom prigodom koja ga se dojmila obogaćivao. Iz njih je onda niknulo ono nježno i protančano "Lišće", na kojem se zaista osjeća neposrednost i živahnost dojmova. Pročitav mi te bilješke, savjetova mi da započnem pisati redoviti dnevnik, jer je to – reče – spremište mladih osjećaja i živih dojmova kojih poslije više nijesi sposobna, a koji se onda zrelim umom dadu obraditi".
Prvi izazov pisanja:
"Odmah iste večeri počinjem pisati dnevnik. Ovaj je dnevnik zadovoljavao moju žudnju za pisanjem. On je, skine li se gdjegdje sentimentalni nakit, vjerna povijest mojeg duševnog razvitka u kojem se izmjenjuju, gotovo bez prijelaza, sad burne, sad klonule duševne faze, sad dugačke filozofske stranice s najobičnijim djevojačkim sanjarijama i patriotsko-političkim ushitima. Moja velika želja da kadgod tiskom izađe bilo što iz mojeg pera, bila je već rano potiskivana drugim vrlo jakim čuvstvom: moje me je naime razmišljanje rano dovelo do zaključka da se spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim. Ova borba među jakom željom za pisanje i među ovim (ispravnim ili neispravnim) čuvstvom dužnosti, podvezivala je do prije petnaest godina sasvim moj spisateljski rad (poznato je da je Brlićka relativno kasno počela objavljivati svoja djela – op. a.). Tek jednom sjećam se iz dobi djetinje potajnoga pokušaja da stupim pred javnost, a taj pokušaj radi naivnosti svoje zavrjeđuje da ga spomenem. Nakon smrti moga djeda – bilo mi je tada petnaest godina – (njegovim sam smrtnim časovima i ja prebivala, te kanim kadgod napose pobilježiti nezaboravan dojam tih časova) počeo je moj otac sređivati književnu ostavštinu djedovu u svrhu izdanja. Svake večeri iznosio je sanduk pun starih listina, pun djelomično izdanih, djelomično neizdanih pjesama, pun starog požutjelog papira. Mene je na pogled tolikog blaga hvatala kao neka groznica, zamamna književna groznica. Nakon nekoliko dana borbe, odlučim da prokriumčarim i svoj "biser", kako bi ugledao svjetlo dana, a ja bih, ne podavši lošeg primjera ženskog spisateljstva, ponijela svoju tajnu u grob. Zaista, izvučem jedne večeri neopazice komadić požutjelog papira iz sanduka, te noću stavim na njega najmiliju tvorevinu svoju, pjesmu "Misao". Drugog jutra turim je među nesređene listine u sanduk. Velika grižnja savjesti radi ove varke, te s druge strane vrtoglavi ushit što će moja pjesma ugledati svjetlo svijeta među djelima djeda moga, držala me u neiskazanoj uzbuđenosti mnogo dana. Lebdjela sam zaista kao među paklom i nebom, očekujući kako li će se to kolebanje svršiti. Ni časa mi nije palo na pamet najnaravnije rješenje toga pitanja: Moja pjesma bude valjda metnuta na stranu kao djelo"nepoznatoga autora" te nikad ne čuh spomena o njoj"!
Milijuni čitatelja širom svijeta, sva ona zahvalna djeca, koja su pokoljenjima gutala djela Ivane Brlić Mažuranić, za to djelo moraju zahvaliti njenoj djeci, jer upravo su je ona osokolila da za djecu počne pisati i, što je najvažnije, da se napokon odlučuje na objavljivanje svog. djela.
"Kadje počela dorašćivati četica moje djece i kad se je u njih pojavila. običajna u to doba želja za čitanjem – učinilo mi se ujedamput da sam našla točku gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti. Moja djeca žele čitati – koja radost za mene da i na tom polju budem njihovim provodičem, da im otvorim vrata k onom bajnom šarolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim čitanjem – da njihove bistre i ljubopitne očice svrnem na one strane života koje želim da najprije uoče i da ih nikada s vida ne izgube. Kako da se takav posao ne slaže s mojim dužnostima?
Stvorila se ta izmirba tako naravno, tako sama po sebi, da i ne znam kako je bilo, te jednoga dana sjedoh da napišem prvu moju knjižicu"...
