Više od sedamsto godina stara je crkva Majke božje remetske, nekoć je bila najveće marijansko svetište sjeverne Hrvatske, veće i značajnije od Marije Bistrice, nadaleko poznata i po tradicionalnim proštenjima za Uskrs, Veliku i Malu Gospu, s licitarima i kramarima s varljivim gvircom i sočnim šindelbratnima. Remete se spominju u cjelokupnom kompletu Pet stoljeća hrvatske književnosti, a posebno u posljednja dva stoljeća, gdje Remete možemo naći u opisima Krčelića, Tituša Brezovačkog, Kukuljevića, Gaja, Šenoe, Matoša, Zagorke, Krleže i Lojzeka Majera, pa do naših suvremenika. Generacije poratnih prvopričesnika, najviše je golicala Zagorka nagađanjima da bi stara pavlinska crkva u Remetama lako mogla biti s Kaptolom povezana tajnim podzemnim hodnicima. Remetska dječurlija u mašti se probijala tim tajnovitim, mračnim podzemnim prečicama, ali u stvarnosti ništa nije otkrila, osim starog zapuštenog ribnjaka južno od crkve.
Podzemnim hodnikom ili ne, Remete su čvrsto povezane s Kaptolom i sa Zagrebom, jer su njegov nerazdvojni dio od starine, premda su nekoć bile samostalna općina. Od Remeta do Jelačićeva trga kudikamo ste prije, nego, recimo, od Zapruđa, Dugava ili Sopota, a nikome neće na pamet pasti da za Zapruđe, Dugave ili Sopot kaže kako su nedaleko Zagreba, dok će za Remete to ponekad reći. Slični se epiteti prišivaju i Šestinama, Gračanima, pa čak i Gornjem Bukovcu, koji izrasta iz samog maksimirskog perivoja, i njegova je sjeveroistočna zelena grana. A da su ta podsljemenska naselja u nekim stvarima nedaleko, dapače, i daleko od Zagreba, to će njihovi stanovnici rado priznati kad se povede riječ o komunalnom standardu.
O Remetama i o remetskoj crkvi je dosta toga napisano, pa za ovu prigodu posegnimo za malo poznatom knjižicom Milutina Mayera „Medvedgradski jastrebovi“, nekom vrstom povijesnog romana, u kojem se za Remete kaže da leže „u divotnom kratkom dolu“, te da im ime potječe od riječi „Heremitea“, kako su se zvali monasi reda svetog Pavla pustinjaka, koji su ovamo došli i sagradili samostan. „Već godine 1288. postojao je remetski pavlinski samostan, jer se zna da je te iste godine njegov prvi dobrotvor i darovatelj Miroslav, sin Sršekov zapisao tome samostanu zemljište na potoku Bliznecu i kestenovu šumu u Kratkom dolu“.
A evo i jednog opisa proštenjarskog ugođaja u rečenoj knjizi:
„Kad se u svetištu završila svečana služba Božja, koju je toga dana služio sam zagrebački biskup prečasni gospodin Ivan Alben, došavši toga dana u Remete da također iskaže svoje sinovsko štovanje velikoj zaštitnici pavlinskog reda, potražili su Gričani i seljački svijet tjelesne okrpe pod brojnim šatorima domaćih krčmara i pečenjara, dok su drugi opet posjedali po mladoj travi oko crkve i u njenom okolišu i počeli blagovati meso i kolače koje su donijeli sa sobom na proštenje…A kad su domaći tamburaši i grički svirači zasvirali, sva je mlađarija žustro poskakala na noge i uhvatila se u kolo… Malo-pomalo proštenjsko je raspoloženje bivalo sve jače i življe. Ispod šatora orila se pjesma i odzvanjalo potcikivanje“…
Remete i remetsku crkvu Zagrepčani uvijek rado i često posjećuju, a i sam sv. Otac, papa Ivan Pavao, koji nas je dvaput počastio svojim visokim posjetom, spomenuo je naše remetsko svetište.
