Duboki naklon mudrome starcu u svećeničkoj halji, koji tu, na početku Mesničke, okrenut prenapučenoj Ilici, u svoj notesić zapisuje – što? Što li, dakle, Andrija Kačić Miošić tako marljivo bilješkari na svom postolju, na koje je 1891. svečano postavljen? To je znao samo njegov tvorac kipar Ivan Rendić, a pokoljenja poslije njega samo nagađaju. Cinik bi danas rekao: Zapisuje registarske brojeve krivo parkiranih automobila!
Oko Kačićeva spomenika uistinu dosta krivo parkiranih.. Iz one preko puta polukružne Kleinove zgrade u pseudo renesansnom stilu iz kasnih šezdesetih 19. stoljeća sličnog ovakvog oblačnog popodneva 1914. kao metak izletjet će Miroslav Krleža, nošen silnim uzbuđenjem početnika, kojem je uvaženi kritik i urednik književnog časopisa Milan Marjanović (tu je stanovao) upravo obećao tiskati prvi rukopis. Krleža će u svoj dnevnik kasnije zapisati kako je tom prilikom zamalo dospio pod tramvaj. Teže bi mu, međutim, bilo dospjeti pod automobil, jer automobili su još ipak bili prava rijetkost, premda su se Zagrepčani već vozili i Bartulovićevim auto-fijakerima, pretečama današnjih taksija, a prva pokusna vožnja obavljena je upravo ovdje, u Mesničkoj...
Stari fijaker je ime jedne pivnice, a ako nam nije ni do piva, ni do vožnje fijakerom, nastavimo uzbrdo Masničkom.
S lijeva nam pročelje stare trokatnice budi sjećanje na nekadašnji najpoetičniji podrum u gradu, popularni Lojzekov Tingl-tangl. U društvu Lojzeka Majera, Saliha Alića, Berislava Nikpalja i Ružice Orešković tu smo bili manje osamljeni nego Majerov kultni Osamljeni čovjek u Tigl-tanglu.
Kum tog nekoć popularnog sastajališta umjetnika i bohema, Vjekoslav Majer, rođen je dvije kuće više, na uglu Mesničke i Streljačke. Iz mračne memljive veže javlja nam se Lojzekov eho: Tu sam, plinska starinska, a i cijela kuća vonja na starinu. Drvenim se stubama u njeno potkrovlje umornim korakom penjao ostarjeli i od svojih suvremenika i nekadašnjih istomišljenika napušteni Ante Starčević. Kad su ga svi ostavili i okrenuli mu leđa, prijateljsku ruku i nužni smještaj pružao mu je Lavoslav Šram, odvjetnik i dopredsjednik Hrvatskog sabora, kojem će se u istoj kući rodi kći Ljerka. Ljerka Šram, darovita glumica i, navodno, najljepša puca svoga doba, lady Šram, kako je titulira Matoš, rođena je 1874, a iste godine nasuprot njene rodne kućne izlazi prvi broj Radničkog prijatelja pod uredništvom tipografa Dragutina Kalea, a o čemu svjedoči spomen-ploča na pročelju.
Na broju 12 uzalud ćete tražiti obilježje, a tu je živjela Kanarinčeva ljubovca, ona sitna nesretna starica, koja je svoje napaćeno srce otvorila susjedu sa broja 34 – Augustu Šenoi. Pripovjedač će je u svojoj pripovijesti ovjekovječio. Drvenim škripavim balkonom te stare kuće iz sredine osamnaestoga stoljeća, koja je u međuvremenu više puta dograđivana i pregrađivana, stolovao je i stvarao slikar i bohem Čapljia. Pojavom, držanjem i svjetonazorom, Čaplja je bio nalik na one nesretne, izgubljene i osamljene Majerove likove, na Očenašeke, Šafraneke, Žnidaršiće i Fulire, koji među ovim starim zidinama, po birtijama i dvorištima, uz gemištec, vječno gunđaju i psuju sebi u brk.
Fabijan Šovagović, legendarno Šovo imao je navadu psovati glasno da ga svi čuju, ako treba. Na broja 14 naš proslavljeni glumac i pisac, sam je vlastitim rukama stari tavan preuredio u ugodno gnijezdo, odakle je kroz okance jednim okom zrikao na susjedu Kanarinčevu ljubovcu, a drugim (kroz ulični prozor) na zgradu broj 23, koju je za zagrebačkog bogataša Guidu Pongratza projektirao znameniti graditelj Janko Jambrišak. Na njenom mjestu nekoć su stajala Mesnička vrata u obrambenim zidinama Griča, a koja su opisali Tituš Brezovački s broja 47 i August Šenoa s broja 34.
U svom stanu na prvom katu August Šenoa je doživio i onaj zloglasni potres što je 1880. zadesio Zagreb, a prilikom kojega se pjesnik – doanonoćno obilazeći grad i popisujući štetu na kulturno-povijesnim spomenicima - prehladio i od posljedica godinu dana kasnije umro. Tu, u svojoj radnoj sobi na prvom katu (ispod prozora je spomen-ploča) pisao je čak i na samrtničkoj postelji, dovršavajući svoje posljednje djelo – Kletvu, koju će ipak morati završiti njegov prijatelj književnik Josip Eugen Tomić.
Šenoa i Tomić su prijateljevali s Ivanom Dežmanom, koji je sa svojom obitelji stanovao u Šenoinu susjedstvu. Pjesnik i liječnik, autor našeg prvog medicinskog rječnika, Ivan Dežman je jedva doživio trideset i tri godine (umro od kolere), a od njega se na Jurjevskom groblju oprostio njegov prijatelj, kolega i susjed August Šenoa. Iste godine, 1873, rođen je Dežmanov sin Milivoj Dežman, književnik i direktor Obzora, koji će do naših dana ostati poznat kao duhovni vođa Hrvatske moderne, a kojoj je također pripadao Dežmanov kolega, prijatelj i susjed iz Mesničke – književni i kazališni kritik Vladimir Lunaček. Dežman je ostao poznat, dakako, i po velikoj ljubavi spram svoje susjede iz Mesničke Ljerke Šram, a koja će u međuvremenu doživjeti kazališna i filmska uprizorena. Preko puta Šramičine rodne kuće danas je gostionica «Lady Šram»..
U Šenoinoj kući na broju 34 je pizzeria, ali teško da pizza ide uz one stare mesnice (naravno, odavno ih više nema), po kojima je ulica i najzapadniji ulaz kroz gričke zidine dobila ime.
