Iako nekoliko puta manji od ovog današnjeg, Zagreb je dvadesetih godina prošlog stoljeća, barem što se zabave tiče, bio pravi velegrad na karti Srednje Evrope. Bio je pun raznih zabavišta i kabareta. Zavirimo li u «Tarifu za dvoprežne podvoze (fijakere) u gradu Zagrebu» iz 1922. saznat ćemo da «vožnja do kazališta stoji 20», a do «noćnih zabavišta 25 dinara»... Noćna zabavišta iz gradskog vodiča nam sugeriraju da se po ovoj potonjoj cijeni odfuramo fijakerom do Draškovićeve 24, do Grant restauranta Nova pivana, gdje je upravo otvoren «Grabancijaš», još jedan zagrebački «prvoklasni kabaret domaćih umjetnika». A da je program fakat prvoklasni, kako to obznanjuje plaćeni novinski oglas, garantiraju imena izvođača: dr Gavella, Strozzi, Šepec, Tkalec, Bojančić, Grunhut....
Ali, što je uopće kabaret?
Odgovor na to pitanje imaju pravo današnje generacije, jer poslijeratni Zagreb nije imao takve vrste zabavišta, koje u Europi imaju veliku tradiciju, a koju nije mogla ugasiti čak ni svemoćna televizija. I Budimpešta i Prag, i Varšava... A da München, Beč i Pariz ne spominjemo, u ovo naše nervozno doba njeguju taj stari kabaretski način izraza i zabave.
Koliko je kabaret duboko usađen u način razmišljanja i kulturu življenja u pojedinim sredinama, najbolje svjedoči ovo: u ljeto 1984. u Varšavi predstavnik ministarstva informacija poljske vlade, govoreći o kulturnom trenutku svoje zemlje, nije se ustezao da se pohvali kako u Varšavi rade i ilegalni kabareti, koji se svojim programima ponekad izruguju pojedinim odlukama i postupcima vlade i partije, ili na nišan uzimaju pojedince iz javnog, društvenog i političkog života. Dakle, to da kabareti postoje i rade, makar i ilegalno, tom je kulturnom Poljaku očito važnije od prigovora i protesta vladajuće politike.
«Dok u svijetu boj se bije, Zagrepčanin špricer pije.
Svaki samo sebi vuče, a budala nek se tuče»...
To su riječi jednog kupleta koje zvijezda zagrebačkih kabareta Aca Binički pjeva na početku rata u iličkom Dvercu.
Kabaret Dverce ostat će otvoreno i za vrijeme rata, izrugujući se uglavnom raznim švercerima i špekulantima («A politiku ne smijem dirat, jer bih mogao profitirat»...), da bi se ljeti 1944. spustio zastor ne samo nad Dvercem, nego i nad cjelokupnom tradicijom zagrebačkog kabareta dugom otprilike pola stoljeća.
Potkraj 19. stoljeća u Zagrebu se počelo razmišljati i razgovarati o kabaretu, koji bi trebalo otvoriti u Umjetničkom paviljonu na Tomislavovu trgu. Navodno je gradonačelnik Mošinski već bio odriješio kesu, a u igri je bio legendarni Stjepan pl. Miletić. Ali, kabaret ipak nije otvoren. Istodobno gornjogradska se gospoda zabavlja «kućnim predstavama», što se uzima kao pretečom klasičnog kabareta, da bi 1907. proradio naš prvi kabaret – Cabaret Imperial u Frankopanskoj 8. To se dogodilo zbog sukoba glumca Dragutina Freudenreicha s upravom Hrvatskog zemaljskog kazališta. Glumac je obznanio u novinama (o čemu piše i K. Kovačić) da je napustio kazalište i da sada u Imperialu nastupa kao natkonobar! Ovo «nastupa» nije slučajno, jer glumac ostaje glumac, a rečeni Dragec iz poznate teatarske obitelji Freudenreich zapravo otvara naš prvi kabaret, o čemu Hrvatsko pravo piše:
«Gos. Dragutin Freudenreich, bivši član hrvatskog kazališta, sada nadkonobar u restauraciji–svratištu Imperial, otvara u istoj restauraciji od sutra cabaret, tj. malo zabavište poput onih u drugih velikih gradovih, naročito u Parizu. Gosp. Freudenreich za početak izvodit će sam pojedine točke programa, koje će biti vrlo birane i literarne vrijednosti (kao deklamacije, recitacije, solo–scene itd) Već je primio nekoliko radnja od hrvatskih pisaca. Poslie, a to skoro, nastupit će u njegovom cabaretu i pjevači i pjevačice, s kojima stoji u pregovaranju. Između pojedinih točaka zabavljat će obćinstvo glasovir i gusle-solo... Ovo bi mogao biti početak, da se u Zagrebu započne sa hrvatskim cabaretom»...
Da, to je doista početak zagrebačkog kabareta, a do toga je, eto, došlo inatom jednog glumca, da bi opet nečijim inatom (ne zna se čijim) još iste godine taj naš kabaretski prethodnik bio ukinut. Ostaje zabilježeno da je u njemu prvi put nastupio mladi Ivo Badalić, koji će kasnije postati slavno kazališno ime.
Izuzmemo li kratkovijeki «Cabaret Kauders» u Umjetničkom paviljonu 1911. («Sastanak otmjenog svijeta»), prvi je pravi kabaret u Pik-baru na polukatu Jelačićeva trga broj 6. Osnovan je poslije Prvog svjetskog rata, a u njemu nastupa popularni kazališni par Aca Binički i Irma Polak. Glumce na glasoviru (1921.) prati nitko drugi nego proslavljeni Krešimir Baranović.
U kabaretskom životu Zagreba između dvaju ratova, uz već spomenuta kazališna imena, sudjeluju dr Branko Gavella, Tito Strozzi, Milan Šepec, Arnošt Grunt, Mila Dimitrijević, Micika Žličar, Čehinja Marina Obetkova, Dubravko Dujšin, August Cilić, Vlaho Paljetak, Zvonko Tkalec, Josip Rutić, Đurđica Dević, Jozo Lovrenčić, Dejan Dubajić, Ruža Cvjetičanin, Karlo Bulić, Borivoj Šembera...
Istodobno je u Zagrebu radilo nekoliko kabareta. Klub-Cabaret bio je u polukatu u Ilici 11. Već spomenuti, Cabaret Grabancijaš prvo u Draškovićevoj 24, pa u Velikoj kavani na Jelačićevu trgu, a zatim u Matici hrvatskih obornika u Ilici. Kabaret Kasino u Streljani u Tuškancu (danas kino) Music Hall u Nikolićevoj 7 (kasnije «Istra»), Kabaret Excelsior je bio na uglu Gajeve i Nikolićeve, a Kabaret Dverce u Ilici 12.
«Kaj su rekli kuma Kata
– joj mene joj, joj mene joj,
da pri nama ne bu rata»...
Tako pjevaju u Dvercu, gorko se šaleći na račun nadolazeće kataklizme. U ratnim godinama, kad je ljudski život više nego jeftin, i zabava u posljednjem našem kabaretu bila je na istoj razini: «Ja bio sam kod Fride, tam svatko rado ide, jer ima stvari koje mu se svide»...
Pola stoljeća su, eto, Zagrepčani rado išli, ako ne kod Fride, onda u kabaret. A onda je rat prekinuo tu tradiciju, a mi je jednostavno nismo znali ili nismo htjeli obnoviti. Od svih kabareta ostaje danas samo Mrduljašev Zagrebački kabaret! Broširana i meka uvezana knjižica sjećanja i uspomena...
