Tko bi danas rekao da je Dedek Fattorini ikad bio dječarac i puškoškolac; jer cijeli ga život znamo kao doktora Ivana Fattorinija Dedeka. I šarmantnog ćelavca, primariusa u Klaćevoj i supriga Željke Žeže Fattorini. A vidite sad ovo: s male fotke gleda nas ljepuškasti zagrebački đačić s tamnom velnavom kosom, ali iz aviona se vidi da njegove velne nisu, kao što su bile nekih od nas, učvršćene navlaženim šećerom, nego onako kako su mu ih mama i tata genetski posijali na glavu. A kad k tome dodamo još jednu fotku s koje nas gleda krupnooka učenica s dugim pletenicama koja se zove Željka Marković, a koju danas znamo kao Željku Fattorini iliti našu TV-Žežu, moglo bi se pomisliti da vam to listamo obiteljski album Fattorinijevih, ali nije. Pred nama je, naime, knjiga Osnovne škole „Dr. Ivan Merz“ u Draškovićevoj (1901. – 2011.), koja se pred nama našla ne slučajno nego s povodom na okruglu godišnjicu. U toj vrijednoj knjizi, koja je veliki prilog povijesti zagrebačke svakodnevice ne piše jesu li se dr.Ivan Fattorini i Žeža Fattorini znali još iz školskih klupa, ali ništa čudno da se i jesu, jer, koliko čitamo, cijele zagrebačke familije u nekoliko pokoljenja (familija Pavešić, na primjer: otac, sin i unuk) prva znanja stjecala su u školskim klupama u toj staroj školskoj zgradi u Draškovićevoj, otvorenoj «za cara Franje Josipa, hrvatskog bana Khuena Hedervaryja i gradonačelnika Adolfa pl. Mošinskog» (ploča istaknuta na ulazu u školu) stjecala prva znanja.
Za razliku od Dedeka Fattorinija, kojega se, uz najbolju volju, ne može odmah prepoznati, Stjepana Đimija Stanića prepoznajemo otprve. Već je onda prije drugog svjetskog rata bio Đimi (treći red prvi slijeva) i već je onda svoju Barbaru ili, kako se zvala, Miru osvajao pjesmom, ali ne «Kobilom Suzy», nego opernim arijama, što ih je inače slušao njegov otac, a koje su dečecu ušle u uho. I predstavnica mlađe estradne generacije Nina Badrić, baš kao i bard Đimi, u Draškovićevoj je već u prvim razredima osnovne otkrila u sebi buduću pjevačicu, a čemu, kako sama priznaje, zahvaljuje svojim nastavnicama Modrić i Topić. Danas poznata likovna umjetnica, keramičarka Ljerka Njerš, koju u školskoj kuti odmah prepoznajemo, u sjećanju nosi svoje nastavnike likovnog, profesora Vinka Pajalića i profesoricu Milu Wod Bernfest. Tko zna nije li gruda gline koju je profesorica Wod donijela u razred u učenici Ljerki pokrenula lavinu unutarnjih nagnuća spram likovne umjetnosti koju će kasnije u životu odabrati. A da nije daleko od istine kako se plodovi kasnije u životu ubiru od sjemena posijanog u školskim klupama mogla bi posvjedočiti i jedna fotografija iz citiranog Ljetopisa O.Š. »Dr. Ivan Merz» (prije se škola zvala «Otokar Keršovani»): proslavljena primabalerina Sonja Kastl uslikana je u prvim baletnim papučicama upravo kao učenica osnovne škole u Draškovićevoj.
Nema škole u Zagrebu koja je izbacila tolika poznata imena, kao Draškovićeva, pa je dovoljno obaviti samo malu usputnu i provizornu prozivku: Jelena Brajša, Hido Biščević, Božo Biškupić, Mirjana Bohanec, Željka Čorak, Dražen Čolić-Vukov, Silvije Degen, Drago Diklić, Bojana Gregorić, Lada Kaštelan, Vesna Krmpotić, Ivan Kušan, Otokar Levaj, Mirjana Majurec, Dragan Milivojević, Mustafa Nadarević, Mirko Novosel, Ninoslav Pavić, Tomislav Radić, Nenad i Darko Stazić, Petar Veček, Mladen Vedriš, Marija Ujević... Ako k tome dodamo i dvojicu iz starije generacije, poznate intelektualce, filozofe, književnike i političare Ivana i Rudija Supeka, preostaje nam samo da se školskim imenicima vratimo na sam početak i spomenemo se prvog upisanog učenika u Draškovićevoj prije točno sto i deset godina. To je naš najveći virtuoz na violini, svjetski proslavljeni violinist, Zagrepčanin Zlatko Baloković. Ima ulicu u Zapruđu.
