Kad bi danas neki novinar pokušao oponašati svog predratnog kolegu Franju Fuisa, poznatog kao Fra Ma Fu, morao bi se prerušiti u penzića i s ostalim penzićima ili nezaposlenima i raznim ratnim stradalnicima, kopati po kontenjerima u otmjenijim dijelovima grada. Na to podsjeća knjiga Franje M. Fuisa «Podzemni Zagreb».
«Podzemni Zagreb» jedna od mladenačkih ljubavi generacije zagrebačkih novinara, koja po kućnim bibliotekama stoji uz bok knjiga svjetskih reportera i književnika Egona Ervina Kischa, Alberta Lndresa i, naravno, Jacka Londona. Bit će da je upravo London inspirirao našega Fra Ma Fua (kraćenica s kojom se novinar potpisivao pod svoje reportaže u predratnim «Novostima»), i to vjerojatno «East End» koja je nastala od sličnog Londonovog prerušavanja i druženja sa sirotinjama Istočnog Londona. Fuis je tridesetih godina živio sa zagrebačkom beskućnicima, koji su u najvećoj mogućoj bijedi živjeli u «hotelu slama» negdje između Maksimira i Sesveta, a rezultat tog bizarnog novinarskog zadatka bila je šokantna i vrlo čitana novinska serija (bijednu slamnatu nastambu u međuvremenu će progutati plaman) «Niz strminu bijede», koju će Novinarsko izdavačko poduzeće (urednik Fadil Hadžić) objaviti pod već spomenutim naslovom «Podzemni Zagreb» tek 1953, deset godina nakon Fuisove, također bizarne, smrti. Poznati novinar je po novinarskom zadatku 1943. malim zrakoplovom otišao u rat, ali avion se iz nepoznatih razloga srušio u blizini Plitvica. Ostatke aviona će dosta godina kasnije pronaći reporter Aleksa Vojinović i za «VUS» napisati reportažu. Vojinović, koji nas je prošle godine napustio, bio je jedno od najbritkijih reporterskih imena pedesetih godina prošlog stoljeća i najveći poznavatelj Fuisova života i rada, a o čemu je posljednji tekst objavio u HND-ovu «Novinaru». Naravno, ilustriran fotkama nesretnog Fuisa, presvučenog u prosjaka iz tridesetih godina. Nešto slično Fuisu sedamdesetih je godina za VUS napravio splitski novinar (nedavno preminuo) Alfons Šodan, ali, na žalost, s manje umješnosti i uspjeha od svog predratnog uzora.
Prva generacija novinara poratnog večernjeg novinarstva druge polovice pedesetih svoje je uzore nalazila u mnogim predratnim zagrebačkim novinarima, pa tako, uz legendarnog Fra Ma Fua, tu su Krešimir Kovačić, Nikola Smolčić, Ljudevit Kara i, naravno, Josip Horvat, nekadašnji urednik starog «Jutarnjeg lista», a kasnije autor mnogih povijesnih knjiga. Većina knjiga predratne novinarske garde izašla je zahvaljujući NIP-u, kasnije «Stvarnosti», i njihovima osnivačima i urednicima Fadilu Hadžiću i Ivi Košutiću.
Među legendama predratnih, ali i poratnih zagrebačkih novinara koji su ostavili traga na mlađim generacijama, svakako su Ive Mihovilović Spektator, potom rasni reporteri Ivo Braut, Frane Jurić, Ratko Zvrko, Boris Janković, Mladen Stary, pa redaktor Slavko Grubišić Jež (slavnu Kischovu knjigu reportaža «Sajam senzacija» s njemačkog preveo na hrvatski), te nekolicina zagrebačkih novinara, koji su, poput nogometaša, bilo zbog egzistencijalnih ili čisto profesionalnih razloga, otišli u Beograd: Živko Milić i Vladimir Kolar, potom Joža Vlahović i početkom šezdesetih Živko Gruden.
