Ivan Ljubičić nije Zagrepčanin. A još manje Mario Ančić. Ali, jesu. I pobjednik Wimbeldona Goran Ivanišević također. Uz one koji su ili rođenjem ili osjećajem Zagrepčani, kao što su Ivan Karlović, Goran Prpić i Bruno Orešar, kao i od starijih generacija Boro Jovanović, Nilkola Pilić (najuspješniji izbornik reprezentacije) i Željko Franulović, te od tenisačica Iva Majoli, Karolina Šprem ili Jelena Kostanić. Sve teniske zvijezde. I reprezentativci/ke. A gdje je sjedište Teniske reprezentacije, ako ne u Zagrebu! Zagreb je bio i ostao sjedište Teniskog saveza. Još od stare Juge. I onda se igralo u Zagrebu za Davis cup. Punčec, Palada, Mitić, Kukuljević zlatna su imena u našoj teniskoj povijesti. I u našem kolektivnom pamćenju.
Tenis se isprva, uz nogomet, igra u Maksimiru. I to već od 1922., kad je u Zagrebu osnovan i prvi Teniski savez Jugoslavije. Kako je Zagreb od ranije već sjedište i Nogometnog saveza, naš grad postaje jugoslavenskom športskom metropolom. Maksimir je okupljalište najpoznatijih športaša grada i države. A zagrebački dnevni list «Novosti» prve su novine u državi koje uvode posebnu športsku rubriku.
«Novosti» posvećuju velik prostor prvom sudjelovanju jugoslavenske teniske reprezentacije u Davis-cupu godine 1927., kad su se naši tenisači sastali s reprezentacijom Indije. To je bio prvorazredni događaj za športski Zagreb i cjelokupnu jugoslavensku javnost, a organizator je za to obavio posebne pripreme. Na zapadnoj tribini maksimirskog terena osigurano je 600 sjedala, a na istočnom dijelu bila je podignuta tribina s otprilike 150 mjesta. Pretprodaja ulaznica počela je u ponedjeljak, 16. svibnja, u trgovinama Pavla Kaudersa na Zrinjskom trgu 17, H. Druckera, Ilica 39, te kod Jesensky i Turk, Jurišićeva 1. Cijena permanentne ulaznice za sva tri dana, na zapadnoj tribini, stajala je 150 dinara, dok su permanentne ulaznice za stajanje mogli nabaviti samo članovi kluba verificirani kod JTS-a…» (Fredi Kramer u časopisu «Povijest sporta»).
Naše prvo sudjelovanje u natjecanju za Davis cup u Maksimiru započelo je nesretno – zbog kiše odgođeno za sutradan. A nesretno je i završilo. Od Indijaca, koji su u to doba bili teniska velesila, izgubili smo. Dvanaest godina kasnije, ljeti 1939., u Davis cupu smo prošli puno bolje, i meteorološki i rezultatski. Jaku smo Njemačku pobijedili, a naši reprezentativci Punčec, Palada, Kukuljević i Mitić upisali se u najveće teniske legende. To se međunarodno natjecanje održalo na novootvorenom igralištu na Šalati, koja nakon toga postaje kultna gradska adresa tzv. bijelog športa.
Organizirano bavljenje športom, tjelovježbom iliti gombanjem, kako su naši stari govorili, računa se od dolaska iz Beča prvog gornjogradskog učitelja gombanja i mačevanja Miroslava Singera 1859. Isprva na gornjogradskoj gimnaziji gombanje ili tjelovježba nije bio obavezan predmet, pa su učenici za Singerovu nastavu morali plaćati pristojbu. Masovnije bavljenje športom počinje tek osnivanjem Hrvatskog sokola 1874. u Zagrebu, gdje odmah izlazi i priručnik «Tjelovježba u osnovnim školama, te «Nazivlje za tjelovježbu i mačevanje», i to na hrvatskom. Kronika športa u Zagrebu ne bi bila potpuna kad se ne bismo vratili još dalje u prošlost, i to u 1786, kad je osnovano prvo športsko društvo «Zagrebačko građansko stjelcah društvo». Gađalo se u drvenu metu, i to iz kubura i kremenjača, a streljana je bila na početku Tuškanca, na što danas podsjeća kratka Streljačka ulica, koja Mesničku spaja s Tuškancem. Ne može se još govoriti o pravoj, uređenoj streljani, jer će tek 1808. biti podignuta drvena baraka s trijemom, a trideset godina kasnije, za rođenja Augusta Šenoe, Zagreb dobiva prvi streljački dom s dvoranom, u kojoj će biti uređena streljana i za građanstvo. U međuvremenu Streljana u Tuškancu dvaput je pregrađivana i dograđivana, a postat će poznata i po organiziranju gradskih zabava s plesom, te po tome što je jedna od prvih gradskih ustanova koja će (1908) biti osvijetljena električnom rasvjetom. Streljaštvo je, dakle prvi organizirani šport, ako se prvi počeci streljaštva uopće mogu nazivati športom. Prije toga se spominje natjecanje u tzv. prstencu, neka vrsta alke. S tim što je zagrebački prstenac stariji od znamenite sinjske alke. Prema nekim izvorima spomije se već u 14. stoljeću.
U Zagrebu se vrlo rano počinje i klizati. Na donje ili prvo maksimirsko jezero zimi 1836. dolaze već prvi klizači. Prvi među njima kao klizač, ali i kao organizator i mecena, zagrebački je trgovac Ladislav Beluš. Vlasnik vrlo popularnog špeceraja u Dugoj ulici (Radićeva), a popularnost si je priskrbio originalnim imenom dućana – «Kod crnog cucka». I zbog prvog i jedinog crnca u gradu, koji je u njegovu dućanu posluživao zagrebačke purgere. Poduzetni Beluš unajmljuje poznatog gradskog mjernika Milana Lenucija (poznat po Lenucijevoj potkovi) da mu uredi umjetno klizalište južno od tadašnjeg Sveučilišnog trga (danas Trg maršala Tita), pokraj stare plinare. Osniva se i prvi Klizački klub, koji je odmah započeo s organiziranim natjecanjima u klizanju. Klizalište se do 1878. polijevalo iz potoka Tuškanac koji u to doba još nije bio prekriven. Prvo Beluševo klizalište (osnovano 1877.) moralo se, zbog gradnje zgrada Hrvatskog kola i Sokola, preseliti južnije, na ledinu gdje danas stara secesijska zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu. Tu se 1894. prvi put igra hokej na ledu. Iste je godine Franjo Bučar iz Švedske donio prve skije i sanjke, pa je odmah na Cmroku organizirana prva skijaška škola.
I biciklizam se rano dokoturao (otud i naziv Koturaška cesta) u naš grad. Prvi naši koturaši iliti biciklisti vozili tzv. velocipede, čudne naprave s golemim prednjim kotačem i majušnim zadnjim, a vozilo se da bi se nogom odguravalo od zemlje. Već 1885. u Zagrebu, gradu od otprilike 36 tisuća stanovnika, osnovano je Prvo hrvatsko društvo biciklista, koje će sebi odmah urediti trkalište, a godinu dana kasnije već organizirati i prve koturaške utrke, i to oko Zrinskoga trga. Sam je sebi izradio bicikl i biciklizmom se bavio i famozni Ferdo Budicki, koji će na dva kotača preći cijelu Njemačku, Skandinaviju, Rusiju, Francusku i Španjolsku. U kronikama, Budicki, ostaje, međutim poznat po prvom automobilu s kojim se u Zagreb dovezao 1901.
Kako se svojim autom Ferdo Budicki popeo i na Sljeme, podsjetimo da planinarski šport počinje, naravno, otkrićem Medvednice, a koju nam otkriva – stranac! Sveučilišni profesor iz Graza dr. Johann Fischauf svoju nazočnost na otvorenju Hrvatskog sveučilišta 1874., koristi da se, kao pasionirani planinar, popne na Sljeme. S njim je pošao i njegov zagrebački kolega dr. Gjuro Pilar. Očaran čarima Zagrebačke gore, austrijski je planinar potakao svoje zagrebačke kolege da osnivanju planinarsko društvo. Hrvatsko planinarsko društvo osnovano je 29. travnja 1875., a za predsjednika je izabran zagrebački botaničar Josip Schlosser (Schlosserove stube na Šalatu), a za tajnika direktor realke Josip Torbar. Novoosnovano društvo odmah organizira prve izlete na Sljeme, a već 1977. podignuta je prva drvena piramida prema nacrtima u to doba poznatog gradskog mjernika Milana Lenucija. Već 1898. pokrenut je i prvi planinarski časopis Hrvatski planinar sa zadaćom populariziranja planinarstva u Zagrebu i Hrvatskoj. Hrvatsko planinarsko društvo prvo je takvo društvo na jugu Europe, vršnjak poljskog društva Tatre iz Krakova, a četrnaest je godina starije od prvog planinarskog društva u Pragu.
Do vrha Medvednice, danas poznatom po Svjetskom skijaškom Kupu za žene i po «snježnoj kraljici» Janici Kostelić, prvi skijaši popeli su se 1910.
Iako je, danas planetarno popularna Janica, četverostruka olimpijska pobjednica, peterostruka svjetska prvakinja i nositeljica triju kristalnih globusa Svjetskoga kupa, te okićena titulom svjetske najšportašice (ne zaboravimo spomenuti, naravno, i njenog biološkog i športskog oca Antu, kao i brata Ivicu, koji se i sam vinuo do vrha svjetskog skijanja), teško dostižna za bilo kakvu usporedbu, baš, kao i dvojica zagrebačkih košarkaša - Krešimir Ćosić i Dražen Petrović, te naš najtrofejniji košarkaški trener Mirko Novosel, biste kojih krase američku dvoranu s najvećim svjetskim športskim legendama, pa već spomenuti proslavljeni tenisači i tenisačice, kao i generacije svjetskih stolnotenisača - Žarko Dolinar, Dragutin Šurbek i Zoran Primorac. Kao i zlatni rukometaši, te plivači, vaterpolisti, europska Cibona - nogomet već desetljećima animira zagrebačku športsku javnost i potiče masovnu navijačku strast Zagrepčana. Na vrhu te navijačke piramide, naravno, već se više od pola stoljeća vije NK Dinamo, ili, kako navijačka pjesma kaže, «sveto ime Dinamo». I danas biti Zagrepčanin, automatski se podrazumijeva biti i dinamovac s Bad Blu Boysima, kao najvjernijom i najglasnijom skupinom Dinamovih navijača.
Prije Dinama u Zagrebu se igra prvo poluvrijeme s predigrama nogometnih pionira koji nogomet u Zagreb donose i koji ga sramežljivo na zagrebačkim livadama počinju igrati. Na samom početku ta nova igra, koja će smjesta privući mlade, sve je prije nego današnji nogomet. Još nije bilo ni pravila igre, koje će, zajedno s prvom loptom (i prvim skijama i sanjkama) u Zagreb donijeti otac mnogih športova Franjo Bučar, koga u svijet šalje predstojnik za bogoštovje i nastavu uKhueonovoj vladi, lucidni i svestrani Izidor Kršnjavi. Na prijedlog ove dvojice vrijednih i naprednih muževa već 1895. nogomet se uvodi kao posebna disciplina u sklopu nastave tjelesnog odgoja. Kroničari bilježe da se višeškolci «oduševljeno loptaju» na srednjoškolskom igralištu Elipsa. U to doba u Europi se već uvelike igra nogomet, nogometne utakmice su vrlo popularne i posjećivane, a među posjetiteljima, dakako, ima i naših ljudi, Zagrepčana koji u Europi studiraju. Nakon povratka u Zagreb okupljaju se oko ideje osnivanja prvog nogometnog kluba. Duhovni vođa je mladi zagrebački diplomac Hinko Wurth, a podržavaju ga i ostali, među prvima Krešimir Miskić i dr. Milovan Zoričić. To je ujedno i jezgra koja će 1903. dovesti do osnivanja Hrvatskog športskog kluba – HAŠK. Prva međuklupska javna nogometna utakmica odigrana je 28. listopada 1906. na livadi, gdje je danas stara secesijska zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu. Igrali su HAŠK i PINŠK (Prvi nogometni športsku klub). Rezultat je, kako je za prvu nogometnu utakmicu u povijesti i priliči, neriješen -1:1. Za tu prvu nogometnu utakmicu tiskana su i pravila na hrvatskom jeziku. Zapravo je to bio pretisak iz prvog športskog časopisa Hrvatski šport iz godine 1894. Tako smo na hrvatskom dobili nogometna pravila deset godina prije osnutka FIFE. Uskoro će izaći i novi pretisak pravila, i to s naslovnom stranicom, koju će oslikati poznati slikar ClementMenci Crnčić. Zagreb postaje nogometno središte s dobrim igračima i već spomenutim klubovima HAŠK i PINŠK, a potom se osnivaju, najprije Concordia, pa Građanski. Nogomet se u Zagrebu najprije igra južno od Plinare, potom na tzv. Elipsi – Srednjoškolskom igralištu u Klaićevoj. Concordija (kasnije Lokomotiva) igra u Kranjčevićevoj (danas NK Zagreb), a HAŠK za gradnju stadiona zemljište (na ulazu u park Maksimir) dobiva 1911. od nadbiskupa Bauera. Najveći gradski takmaci, s oštro podijeljenim i konstantno zaraćenim navijačima HAŠK su (iz Maksimira) i Građanski (s Martinovke). Kasniji tijek razvoja upravo će igrače i jednog i drugog kluba objediniti i okupiti ih u Maksimiru, gdje po završetku rata istrčavaju na teren, i u povijest zagrebačkog i hrvatskog (jugoslavenskog) nogometa, u zajedničkom plavom Dinamovom dresu. Dinamo je više puta osvajao prvenstvo Jugoslavije, posljednji put 1982. (trener Miroslav Ćiro Blažević), a najveći uspjeh u Europi postigao je osvajanjem Kupa velesajamskih gradova 1967. (nešto kao danas Kup UEF-a). Jezgro najslavnije generacije hrvatske nogometne vrste, popularno nazvane «vatreni» - Davor Šuker, ZvoneBoban, Robert Prosinečki i Dražen Ladić, pridonijelo je najvećem trijumfu hrvatskog nogometa u povijesti, kad Hrvatska 1998. na Europskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj (izbornik Ćiro Blažević), pobjeđuje svjetske nogometne velesile Italiju i Njemačku, te osvaja treće mjesto i kiti se brončanom medaljom. A na prepunom maksimirskom stadionu 1990. na utakmici protiv beogradske Crvene zvezde, dolazi do žestokog sukoba međusobnih navijača, ali i žestokog «treniranja strogoće» (i sile) naoružane jugoslavenske milicije nad Dinamovim navijačima. U obranu svojih navijača, na jednog od naoružanih milicajca s obje noge na terenu skače Dinamov kapetan Zvone Boban, pa se ta maksimirska scena, koja se nebrojno puta odvrtila na TV ekranima, s malo pretjerivanja, voli dovesti u izravnu vezi s početkom domovinskog rata, nakon čega dolazi do osamostaljenja Hrvatske i do formiranja samostalne Hrvatske nogometne lige, te osamostaljenja i Hrvatskog nogometnog saveza, sa sjedištem, dakako, u Zagrebu.
