Mnoge su zagrebačke vizure poslužile za razglednice, ali jedna od najpoznatijih i najčešćih je razglednica Trga Franje Josipa (Tomislavov trg), koja podsjeća, dakako, na Beč ili neki drugi grad Habsburške monarhije. Nije ni čudo, jer su središnju zgradu ove prepoznatljive zagrebačke vizure – Umjetnički paviljon –na željeznoj konstrukciji projektirali bečki arhitekti Helmer i Felner, oni isti meštri koji su samo tri godine prije osmislili zgradu današnjeg Hrvatskog narodnog kazališta. Gradnja kazališta bila im je, navodno, specijalnost.
Umjetnički paviljon, doduše, nije kazalište, ali je najstarija i najznačajnija pozornica hrvatske likovne i primijenjene umjetnosti.
Umjetnički paviljon svečano je otvoren 15. prosinca 1898., i to samo godinu dana nakon gradnje. Konstrukcija je, naime, dopremljena s Milenijske izložbe u Pešti, gdje je poslužila kao hrvatski paviljon. To velebno zdanje s kraja stoljeća, na jednom od najprozračnijih i najljepših zagrebačkih trgova (s južne strane Paviljona bit će postavljen Frangeš-Mihanovićev brončani spomenik kralju Tomislavu) otvoreno je na najdoličniji način – reprezentativnom izložbom Hrvatski salon. To je bila prva velika umjetnička izložba na kojoj su, uza sve značajne hrvatske slikare i kipare, sudjelovali i mladi književnici, pripadnici tzv. hrvatske moderne. U tri mjeseca, koliko je izložba trajala, posjetilo ju je navodno jedanaest tisuća ljudi ili svaki peti Zagrepčanin, kako su to kroničari zapisali, brojkama potkrijepivši značaj izložbe.
Čitav se dan ljuljali valovi svijeta po svečanim dvoranama Umjetničkog paviljona, zapisuje jedan od sudionika, pjesnik Mihovil Nikolić, koji će tu znamenitu i značajnu izložbu kasnije ovako ocijeniti: Umjetnici s Vlahom Bukovcem, a mi pisci s Gjalskim, oživotvorismo svoja maštanja i sanje; dođosmo do riječi i rekosmo glasno: Hoćemo novu umjetnost, ali lijepu, visoku, istinitu.
Naše težnje mladih umjetnika toga doba (naslov programskog teksta Milivoja Dežmana) imale su, dakako, velike oporbe, ne samo službenih vlasti Khuena Héderváryja nego i raznih kulturnih poslenika, branitelja javnog morala. Prvi se, još prije izložbe, a znajući što mladi spremaju, javno oglasio Franjo Kuhač, koji je svoju brošuricu, tiskanu u vlastitoj nakladi (Anarkinja), patetično nazvao poslanicom umjetničkim secesionistima i književnim dekadentima. Novoj struji mladih likovnjaka i književnika, Kuhač, u svom pamfletu u lipnju 1898., predbacuje da teži za tim da našu mladež posvema pokvari, da joj iščupa iz srca smisao za moral, religiju, domoljublje i ina plemenita čuvstva i svojstva.
I na samoj izložbi, među predavačima i govornicima koje su mladi, sigurni u sebe i svoju umjetnost, velikodušno pozvali, bilo je Kuhačevih istomišljenika, Mlade su napali književnik i urednik književne revije Novi vijek dr. Ante Tresić Pavičić, te profesor estetike i poetike dr. Franjo Marković. Predbacuju im neučenost i mediokritetstvo.
Glavni oponent Franjo Kuhač i njegovi istomišljenici u međuvremenu su pokopani u zaborav, a do dana današnjega žive (svojim djelima) sudionici prve izložbe u tom zagrebačkom hramu umjetnosti – Vlaho Bukovac, Viktor Kovačić, Bela Čikoš-Sesija, Klement Menci Crnčić, Ksaver Šandor Đalski, Slava Raškaj, Robert Frangeš Mihanović, Oton Iveković...
