U poznatoj pjesmici u kojoj se govori o patki koja pliva preko Save i nosi pismo navrh glave kao da se želi izraziti emotivni odnos Zagreba spram svoje rijeke kad se u nastavku kaže kako u tom pismu piše: ne volim te više.
Zagreb i Sava, naime, nikad se i nisu pretjerano voljeli, iako su živjeli i žive zajedno u nekoj vrsti dogovorenog braka, što će reći da se samo podnose, da je njihov odnos daleko od one idilične ljubavi kakva se može zamijetiti u zajedništvu nekih drugih europskih gradova i njihovih rijeka.
Sava nikad nije tekla sredinom Zagreba. Na njenim obalama i kejovima grad se nikad nije opuštao i živio svoje trenutke dokolice. Zagrepčani na svojoj rijeci nikad nisu iščekivali izlaske Sunca, kao što na rijeku ne odlaze ispraćivati dan, priželjkujući da sa sobom ponesu kući onu klasičnu sliku poprskanu rumenilom Sunčeva zalaska.
Zagreb se sa svojom rijekom nikad dosad nije uspio uslikati za gradsku razglednicu, koju bi onda Zagrepčani s ponosom slali kao što stanovnici Pariza, Londona ili Budimpešte šalju razglednice sa svojim rijekama.
U bračnoj zajednici između Zagreba i Save bilo je u različitim razdobljima različitih više ili manje uspješnih približavanja, da bi pedesetih godina ovoga stoljeća odnos grada i rijeke doživio svoje zvjezdane trenutke. Sava je, naime, premoštena novim modernim mostom – Mostom slobode – zahvaljujući kojemu je grad svom svojom silinom krenuo na južnu obalu, gdje su u euforičnom zamahu na pustoj ledini nicale izložbene dvorane i poslovni prostori Zagrebačkog velesajma, a u najbližem susjedstvu i prva gradska naselja – Savski gaj i Trnsko.
Mnogi su Zagrepčani tih pedesetih prvi put povjerovali kako će Sava napokon poteći sredinom grada. Najoptimističniji svakako je bio i najzaslužniji za preseljenje Zagreba preko rijeke – tadašnji gradonačelnik Većeslav Holjevac. Popularni je Veco i umro u toj vjeri, a današnja Avenija njegova imena, okrenuta u smjeru sjever-jug, na tragu je, dakle, i Vecine želje i želje mnogih naraštaja Zagrepčana – da grad zaživi na svojoj rijeci.
Zagreb, međutim, ni do dana današnjega nije grad na rijeci, premda je u međuvremenu gradio nove mostove (Most mladosti, Jadranski most, Jarunski most, Domovinski most...) i nova stambena naselja, koja, uza svu svoju udobnost i prateće sadržaje, kako se to kaže, ostaje samo Novi Zagreb, dakle, novi grad kojega Sava od Zagreba odvaja, a ne spaja, kako smo svi to zajedno uvijek priželjkivali.
Želja Zagreba da Savu ucrta u svoj plan grada stara je koliko i prvi most preko rijeke, koji je od drvenih planki sklepan još u osamnaestom stoljeću. Na crti te želje plovi i trnjanska skela koja je ljude, stoku, teret, a u novije vrijeme i automobile, prevozila s jedne strane rijeke na drugu sve do 1959.
A kad je danak posrijedi, tj. međusobna davanja i potraživanja između grada i njegove rijeke, gradsko će knjigovodstvo iskazati trajno nepovoljno stanje za grad. Sava je Zagrebu, naime, više uzimala nego što mu je davala. Često se u svojoj povijesti izlijevala iz korita i obrušavala na grad. A kako se grad rijeci s godinama približavao, tako mu je rijeka postajala sve opasnijom. Do sraza podivljale rijeke i grada dolazi 1925. i 1926., nanovo 1930., a onda tri godine kasnije, pa još jednom za tri godine. Najrazorniji povodanj u povijesti grada svakako je onaj 26. listopada 1964., kad se pola Zagreba našlo pod Savom.
Sava je, unatoč svemu, uvijek bila i ostala zagrebačka rijeka, a zbližavanju grada i njegove rijeke najviše su pridonijeli zagrebački športaši: Još 1875. na Savi je osnovano Prvo hrvatsko veslačko i ribolovno društvo, a od tada se nižu društva svakojakih imena (Gusar, Uskok, Sava, Sloga i, dakako, Croatia i Mladost) i raznih športova vezanih uz vodu, ali i onih drugih: veslanje, plivanje, vaterpolo, športski ribolov, te atletika, odbojka, nogomet, tenis, motociklizam, konjički šport i u najnovije vrijeme golf i boćanje. Više puta zagrebački športaši sa Save vraćali su se na svoju Savu okrunjeni najvišim europskim kolajnama i odličjima.
Na Savi se Zagreb za ljetne pripeke, sve tamo od 1892., praćaka i rashlađuje, hrleći sa svih strana na dva kupališta – Gradsko i Gospodarićevo. Na Gradskom kupalištu – koje s godinama mijenja izgled, da bi za vrijeme gradonačelnika Vjekoslava Heinzela, kasnih dvadesetih, dobilo onu prepoznatljivu scenografiju iz filma Tko pjeva zlo ne misli – priređuju se razne veselice i športska natjecanja, s obveznim izborom za Miss Save.
Zagreb, eto, ima i Miss Save, premda se ne može reći da je Sava zagrebačka miss, tj. da se grad sa svojom rijekom ima razloga špinčiti i šminkati.
U potrazi za vlastitom miss, mnogi su Zagrepčani, međutim, morali prijeći upravo preko Save, u jednom ili drugom smjeru, a neki su se uslikali ili se barem poželjeli slikati nasred mosta, naravno, s rijekom u pozadini.
