Parafrazirajući jednu Pavletićevu knjigu iz davnih dana (1957.) - "Kako su stvarali hrvatski književnici", za ovu bi se prigodu, za dan Svih Svetih, aktualnu kolumnu moglo nazvati - kako su umirali, tj. kako su ispraćivani na posljednji počinak naši književnici.
Za očekivati je da započnemo s Augustom Šenoom, kao najzagrebačkijim pjesnikom i ocem prvog hrvatskog romana, koji nam i tako služi kao kamen međaš za mnoge usporedbe, pa s njim, eto, i započinjem, ali najprije kao govornikom nad grobom jednog drugog hrvatskog pjesnika - Ivana Dežmana. Razlog je tome višestruk. Dežman je, naime, bio poznati liječnik i pjesnik, koji je, uz ostalo, prvi u nas pisao novinske kolumne o svakodnevnim fenomenima (o pušenju i zdravlju, o utjecaju plesa na fizičku kondiciju i zdravlje plesača, o modi i slično) i koji je, kako kronike kažu, uz kardinala Haulika i Ljudevita Gaja, imao najmasovniji ispraćaj do sedamdesetih godina 19. stoljeća, a prvi put u pogrebnoj povorci pjesniku korača i jedan ban – Ivan Mažuranić.
Zagrepčani, ali i brojne zagrebačke i hrvatske institucije ispratili su ga zbog njegovih zasluga i utjecaja na suvremeni život, ali i zbog okolnosti oko njegove prerane smrti. Iako liječnik, umro je od kolere, i to u trideseti trećoj godini, ostavljajući za sobom nejaku dječicu i noseću ženu. Žena mu je Kornelija rodila treće, ovaj put, muško dijete, budućeg liječnika i književnika, vođu hrvatske Moderne - Milivoja Dežmana. Pogrebna povorka bila je, kako kažu, neprekinuta od njegova stana u Mesničkoj (prvi susjed Šenoe, njegova pobratima i kuma) pa do starog Jurjevskog groblja.
Šenoin oproštaj nad grobom, nabijen rodoljubnim, kao i intimnim osjećajima, rasplakao je mnoge nazočne Zagrepčane, anonimne i poznate, a među njima i starog ilirca Frana Kurelca, koji je Ivanu Dežmanu od najranije mladosti bio mentor i sa Sušaka ga doveo u Zagreb.
Osam godina kasnije, ali ovaj put na novo groblje na Mirogoju, također iz Mesničke, ispraćen je i sam August Šenoa, za kojega se zna da je umro od posljedica teške prehlade zadobivene u katastrofalnom potresu, koji je 1880. zadesio Zagreb, a da ga je smrt prekinula u diktiranju posljednjeg poglavlja romana "Kletva". Koliko je Šenoa bio popularan i obljubljen u svom gradu, ali i u svim hrvatskim krajevima, najdojmljivije svjedoči pogrebna povorka, koja po svoj brojnosti dotad još nije zapamćena u Zagrebu. Za Šenoin mali Zagreb brojka od dvije tisuće nazočnih više je nego dojmljiva.
Zbog očekivanog posjeta, otisnut je čak i posebni program povorke, u kojem je nabrojeno trideset i devet raznih znanstvenih, kulturnih i državnih institucija, a zagrebački malobrojni hoteli nisu imali dosta mjesta da prihvate delegacije koje su na pogreb u Zagreb doputovale iz cijele Hrvatske i Slovenije.
I Antun Gustav Matoš, koji je u Bolnici sestra milosrdnica u Vinogradskoj od raka grla umro u ožujku 1914. (kao da je slutio kad je jednom ranije zapisao: Ožujak je opasan i nezdrav mjesec), imao je također veliki sprovod. Od Matoša se na Mirogoju oprostio tajnik Društva hrvatskih književnika Julije Benešić, jedna od Gustlovih "mušterija“, s kojom je do pred sam kraj polemizirao. Kako je A. G. M. polemizirao sa svim i svakim, pa valjda i sa samim dragim Bogom; za vrijeme Matoševa pokopa, naime, padala je gusta i hladna kiša, a i štošta drugo oko njegova sprovoda bilo je nalik na vremenske nepogode. Tako će Krleža zapisati kako je pobjegao iz kuće Milana Marjevovića na uglu Mlinarske i Ksavera, gdje su se poslije pogreba okupili dojučerašnji Gustlovi pajdaši i kolege (uz Marjenovića, tu su Cihlar Nehajev, Andrija Milčinović, Zofka Kveder i drugi) i gdje su se o pokojniku govorile takve stvari da ih - kako se Krleža izrazio - "ni pas s maslom ne bi polizao"...
. A sam Krleža, opterećen grižnjom savjesti što se nije odazvao Matoševu pozivu u bolnicu, otkinio je cvjetak s pjesnikova odra i stavio ga u knjigu francuske poezije.
Jednog od posljednjih iz stare garde (ne računajući, naravno, spomenutog Krležu, sprovod kojega je zbog piščeve veličine zaslužio više spontanosti, a manje politike) i sam sam ispratio. Među posljednjima sam se, naime, zatekao u prekosavskom domu Vjekoslava Majera, Trumbićeva 12, prizemlje, Zapruđe. Naravno da mi Lojzekovo obitavalište u jednoj od onih zapruđanskih "konzervi" nikako nije išlo s pjesnikom "plinske starinske", ali Lojzekova me veselost i gostoljubivost razoružala. Rekao mi je kako je u tom prizemnom stanu s pogledom na park sretan, kako se tu osjeća doma, jer ga svi znaju i on će rado svakoga primiti. Lojzek je za sve i svakog uvijek doma, njegove su riječi. Kratko poslije toga te su mi riječi, naravno, malko izokrenute, poslužile za naslov nekrologa pjesniku starog Zagreba i starinskog gornjogradskog svijeta. Na sprovodu mnogi su me poznati, ali i anonimni, pozdravljali upravo naslovom mojeg nekrologa - "Lojzeka više nema doma". Neki bi još i sami dodavali: "Tu sam laterna plinska, starinska"...
