Da su Zagrepčanke jedine ljepše od Zagreba, to smo si odavno priznali. A da su naše puce, trebe, ribe, mačke i komadi zbilja lijepe, to nam i drugi priznaju. Još 1927., u doba art decoa, koji je upravo izložen u Muzeju za umjetnost i obrt, jedna mlada Zagrepčanka svojim je dražima razdražila cijelu Europu. Uz prigodne ceremonijale i počasti, za Miss Europe izabrana je Štefica Vidačić (prije toga u Esplanadi izabrana za Miss Jugoslavije), vlasnica gostionice u Jurišićevoj ulici. I prava je šteta što Zagrepčani te daleke zimske večeri još nisu imali televiziju i televizijske voditelje da bi uživo doživjeli taj međunarodni spektakl s postavljanjem lente i krune našoj lijepoj sugrađanki. Sreća je da je u toj drugoj polovici dvadesetih u Zagrebu izlazili specijalizirani časopisi za praćenje takvih spektakala. Tako iz zagrebačke “Kulise – časopisa za kazalište, kino, variete, društvo i šport” doznajemo iz izvještaja berlinskog dopisnika: “Senzacija, koju je miss Evrope – Štefica Vidačić – izazvala u radoznaloj javnosti, polako popušta i stotine natjecateljica, koje su kod Fanametovog konkursa imale manje sreće od mlade gospođice iz buffeta u Jurišićevoj ulici, prestaju polako biti zavidne svjetskoj slavi pobjednice. Ali ono što je Štefica Vidačić – sada berlinska Stefie Vida – doživjela, to je samo njezino: ugodnosti koje su joj pridodali dani slave”...
Ta senzacionalna pobjeda zagrebačke ljepote i šarma na europskoj sceni, uz poznatu i publiciranu berlinsku epizodu, ima i gotovo nepoznatu zagrebačku. I dok slavna Stefie Vida, tj. Štefica Vidačić iz Jurišićeve čeka i svoju obećanu filmsku slavu (nije imala uspjeha, a o čemu će “Kulisa” opširnije u intervjuu s ljepoticom), dotle zagrebački slikar Robert Auer izlaže Štefićin razgoloćeni akt, a jedn ugledni Zagrepčanin iz Vlaške zbog misice diže ruku na sebe. Dok istodobno zagrebački kalfa, po imenu Miškec, tugu zbog nesretne ljubavi ispire gemištima. Cijele bačve vina i rakije on je ispio prije nego će postati poznat kao prosjak Miškec. Zbog Štefice Miškec postaje pojam i legenda underground Zagreba. Prosjak Miškec zauvijek će zadržati ponešto od rekvizita starog grada: halbcilinder. Bez njega ni na zahod. A malo tko ga je vidio i bez kantice s varivom i štruce kruha pod mišicom. U restoranima oko Cvjetnog trga, u Masarykovoj, Gajevoj, Ilici i Gundulićevoj bio je poznat kao gost sa stražnje strane. Uvijek bi se našla poneka dobra duša koja bi Miškecovu kanticu napunila ostatkom variva i ficlekom ulojene govedine. Jelo je kao hrčak unosio u Balkan prolaz, gdje je u podrumskom mraku krevet i obrok uredno dijelio s razmaženim i ugojenim gradskim štakorima. Štakori su mu bili jedini prijatelji, s njima je, navodno, i razgovarao. Više posljednjih godina Prolaz je nosio i njegovo ime.
Pripovijest o misici i Miškecu stara je i po godinama i po poruci i nije lako je danas dočarati. Takva nesretna ljubav? Uostalom, nije sve pouzdano ni u ovoj zagrebačkoj legendi o Miškecu i misici. Zna se samo da su misica i Miškec postajali, I to u drugoj polovici dvadesetih godina, u doba art decoa, koji možemo razgledati u muzeju...
