Prvi put s kazališnim predstavama izašlo se iz plemićkih palača, kad je u Demtrovoj ulici 1797. zastor za građanstvo podignut u tzv. Amadeovom teatru, koji je ime dobio po vlasniku zgrade grofu Antonu Amadeu de Varkonyju. Punih 37 godina stari su Zagrepčani kazališne predstave posjećivali u tom kazalištu. Godine 1834. Zagreb dobiva novo, tzv. Stankovićevo kazalište, na uglu Markova trga i tadašnje gospodske ulice (Ćirilometodska), prozvano po vlasniku, zagrebačkom trgovcu Krisroforu Stankovića, koji je kazalište gradu darovao, zahvaljujući dobitku na bečkoj lutriji. Ne bez razloga u Zagrebu se desetljećima govoriti kako je Zagreb kazalište dobio na lutriji! U tom je kazalištu prikazana prva hrvatska opera, Lisinskijeva «Ljubav i zloba» i prvo dramsko djelo na hrvatskom jeziku, Kukuljevićev komad «Juaran i Sofija». Posljednji intendant starog gornjogradskog kazališta bio je ujedno i prvi intendant nove velebne kazališne palače, tzv. Zemaljskog kazališta, današnjeg HNK.
Stjepan Miletić, književnik i kazališni redatelj, autor znamenitog Hrvatskog glumišta i mecena (dao izraditi spomenik Petru Preradoviću i poklonio ga gradu, vlastitim novcem pomagao kazališta itd.), svoju blistavu intendanturu počinje 1894., da bi godinu dana sudjelovao u cjelokupnoj pripremi otvorenja nove kazališne kuće, koja do naših dana ostaje najznačajnijom nacionalnom kulturnom institucijom.
O gradnji novog kazališta u Zagrebu se počelo raspravljati još 1886. i svako malo novine povlače to pitanje, a i razni se gradski odbori time bave. Na kraju je potreba za novom kazališnom zgradom postavljena na dnevni red Gradskog poglavarstva. Kamen spoticanja u svim raspravama bila je lokacija. Jedni su predlagali da se novo kazalište podigne na Jelačićevu trgu, na mjestu gdje će mnogo godina kasnije biti sagrađena zgrada Gradske štedionice (na tom je prijedlogu najviše inzistirao dr. Isidor Kršnjavi, koji će ipak od toga odustati, te svojim utjecajem i snalažljivošću ubrzati gradnju na današnjem mjestu.). Drugi su predlagali Ilicu na mjestu Prve hrvatske štedionice (Oktogon). A bilo je i takvih koji su novo kazalište vidjeli na Kaptolu (predlagali su rušenje Franjevačkog samostana!), a kao moguće lokacije spominju se Bregovita ulica (današnja Tomićeva) i Zrinjevac. Pobijedila je napokon struja koja se zalagala za staro sajmište, ali ne zato što je među najgorljivijima za taj prijedlog bio ban Khuen Héderváry. Navodno je prevagnulo to što se za tu lokaciju javno zalagao dr. Marijan Derenčin, veliki autoritet u kazališnom životu toga doba, a politički protivnik bana Héderváryja i jedan od stupova opozicionarskog Obzora.
Gradnja novoga kazališta počinje 1893., za načelnikovanja Adolfa Mošinskog, a traje – kako je to već mnogo puta isticano kao primjer graditeljstva – samo petnaest mjeseci!
Zacijelo najuzbudljiviji i najsretniji događaj u intendantskoj karijeri Stjepana Miletića upravo je otvorenje te velebne kazališne zgrade i prvog nacionalnog kazališta 1895. (o tome ostavlja i zapis), a koju svečano otvara sam car i kralj Franjo Josip.
Uz podizanje velebnog kazališnog zastora slikara Vlahe Bukovca u međuvremenu je odigran cjelokupni svjetski kazališni repertoar, kao sva recentna domaća kazališna produkcija, a s pljeskom je ispraćeno kompletno «hrvatsko glumište», o kojem zapis ostavljaju već spomenuti Miletić, kao i Tito Strozzi, te dr. Branko Gavella, a koji dobiva i vlastito Dramsko kazalište, ništa manje značajno za naš kazališni život. Uz ta dva kazališta zastori se pred uvijek znatiželjnom i zahvalnom publikom dižu u «Komediji», ITD-u, Jazavcu/Kerempuhu, «Vidri», Zagrebačkom kazalištu mladih, Kazalištu lutaka, «Žaru ptica» i «Trešnji», jedinoj kazališnoj kući, izgrađenoj i otvorenoj sredinom devedesetih, kao i još nekim gradskim kazališnim scenama.
Valja dodati da su sve tri najstarije kazališne kuće za svoje glumce i goste imale i kazališne kavane, bilo unutar samog kazališta, kao Amadeovo ili Stankovićevo i HNK, s kavanama u neposrednoj blizini.
