Zagreb je proplesao sredinom osamnaestog stoljeća, povodeći se carskim Bečom
Ples je u Zagreb stigao, naravno, preko plemenitaških salona. Prvi put se u Zagrebu zaplesalo, i to pod krabuljama, oko 1749., a ples je organizirala vesela grofica Erdödy. Jedni su tom društvenom igrom oduševljeni, drugi sablažnjeni, držeći je nemoralnom. O tome 1754. u svojim "Annuama" Baltazar Adam Krčelić zapisuje:
"Ove zime više nego ikad ispoljila se u Zagrebu raskalašenost u zabavama i, da tako kažem, trijumf razblude. Doduše, već god. 1749. pokojna grofica de Erdödy uvela je javne plesove, koji se prije toga nisu u Zagrebu nikad ni vidjeli, ni čuli, tako da se nije znalo što je to ples. Ona nije smatrala nedostojnim sebe, da sama s nekoliko pripadnika prvih obitelji predstavlja u nekoj njemačkoj komediji prema čemu je ipak građanstvo i plemstvo osjećalo neku odvratnost. Njima se to nije ni moglo svidjeti, jer su prije smatrali obrazinu i krabulju nečim đavolskim.
Kad je nakon smrti te grofice, koja je voljela zabave, došla u Zagreb žena sadašnjeg grofa namjesnika Terezija Illeshazy, mlada žena divna tijela (poput Dijane), koja je voljela društvo (i zato bila odana nasladama i taštini) promicala je u najvećem stepenu takve priredbe. Prijašnjih godina, kao godine 1750. i 1751., priječili su to biskup i Erdödy, ali su se ipak priređivali javni plesovi, krabulje i druge takve zabave po privatnim kućama, a g. 1752. čak i u kraljevskoj kući, jer je Klobušicki tada već bio premješten, a sadašnji se biskup ulagivao toj ženi. Na takve svečanosti bili su pozvani oficiri banske krajine koji su (iz obzira) morali uz velik trošak provoditi u tim ludorijama čitavo vrijeme poklada od Bogojavljenja do korizme... Ove pak godine, kad je spomenuta grofica preuzela vodstvo toga, vladala je silna raskalašenost, te su pozivane sve grofice, mlade plemkinje, kojima je ugađana raspuštenost, a tako isto i oficiri... Svaki je posjetilac svake večeri morao platiti 34 krajcara, a to je išlo u grofičin džep. Pristup je bio slobodan svakome, tko bi naišao, bio seljak, bila služavka, samo ako bi platio taj iznos. Oficiri su morali dolaziti iz obzira, a isto tako pojedini mladi građanski službenici i plemići, jer se onome koji ne bi došao trebalo opravdavati. Na taj način ono, što su građani i drugi, prema predaji svojih predaka, prije od sebe odbijali, sad su počeli njegovati i obožavati, te raskošno živjeti, tako da se sram i stidljivost smatrala manom..."
U nastavku svojih zapisa kanonik Krčelić se još žešće okomljuje na svoje suvremenike, pogotovo zbog lascivnih prizora koji su se na tim zabavama mogli vidjeti prilikom prikazivanja tzv. živih slika.
"Želeći se još jače dodvoriti i steći zasluge kod Dijane i nekih drugih, gospodin Antun Janković ne samo zakaza za određeni dan svečani javni ples, sam plaćajući ulaznice za sve da tako zbog slobodna pristupa bude što veći broj učesnika, nego također priredi u Kuševićevoj kući sjajnu i raskošnu večeru koja ga je stajala mnogo novaca. Na nju prema svom nahođenju pozva žene, oficire i druge, štoviše, beskorisnim troškovima ukrasi hram razblude raznolikim slikama s natpisima. Tim je slikama nastojao simbolički prikazati sve što se u kraljevini događa ili se dogodilo, nadodavši posvuda na dnu njemački potpis. To je on izveo s prikladnom rasvjetom i ukrasom, do kojeg je mogao doći, pa je to ostavio izloženo kroz tri dana. Svi su mu čestiti ljudi to zamjerili, a odobravali su mu samo njegovi suučesnici. Bilo je ukupno 6 slika, kojima su se prikazivale razne zgode. Natpise nisam smatrao vrijednim da zabilježim, jer su bili djetinjasti. No ni sami simboli nisu prikazivali ono, što bi bili morali ili htjeli. Stoga nije vrijedno da budu zabilježeni. Vidjele su se međutim sljedeće predstave: Uvedena je raskalašenost u živoj slici, gdje se čovjek igrao sa ženama, uvlačeći svoje noge među njihove, tako da su se njegove noge nalazile među nogama žena, i to jedna noga između nogu jedne žene, a druga između nogu druge... Razvrat najuglednijih žena, tj. grofica pod simbolom krmače koja spava odjevena u prozirnu tkaninu i grimiz..."
Zagreb je, dakle, proplesao sredinom osamnaestoga stoljeća, povodeći se za modom, dakako, carskoga Beča, a ta nova društvena igra izazvala je, eto, različite komentare. Prava plesačka groznica, međutim, grad zahvaća tek u devetnaestom stoljeću, kad ples izlazi iz plemićkih dvorova i kad se počinju graditi građanske plesne dvorane. Gradnjom tzv. Stankovićevog kazališta na Markovu trgu Zagreb 1834. dobiva prvu javnu plesnu dvoranu, koja će pod imenom "Redutna dvorana" ostati zabilježena kao jedna od glavnih pozornica zagrebačkoga društvenog života. Njezinu je popularnost mogla ugroziti samo Građanska streljana u Tuškancu, koju je godine 1837. sagradilo "Društvo zagrebačkih strelcah" i koja se ubrzo pročula po "sjajnim plesovima i okupljanju domoljubnog obćinstva". A kad su godine 1846. Gaj i njegovi ilirski sljedbenici kupili Draškovićevu palaču u Opatičkoj ulici i pretvorili je u Narodni dom, koji će postati kulturnim, zabavnim i političkim središtem ilirskog pokreta, Zagreb je dobio i treću reprezentativnu dvoranu za zabavu i ples, s tim da je plesna dvorana na katu Narodnog doma postala tako popularna da će cijela zgrada do dana današnjega ostati poznata pod imenom "Dvorana". Nasuprot ilircima i njihovu Narodnom domu, mađaroni su otvorili svoj dom u Demetrovoj 1, također s plesnom dvoranom, koji će vrlo brzo postati poznat kao "Casino" i neka vrst mađaronske protuteže Ilirskoj dvorani.
Plesalo se i u Banskim dvorima, Hrvatskom glazbenom zavodu, pa čak i na Nadbiskupskom dvoru na Kaptolu.
"Plesovi su", zapisuje Nada Premerl ("Ples kao oblik društvenoga života u prošlosti Zagreba"), "glavni oblik druženja i zabave gdje se okupljalo najviše ljudi svih slojeva."
Kako se i što se plesalo? Isprva su bili u modi, kako zapisuje N. Premerl, dostojanstveni plesovi, kao menuet, cottilon, i kadrila, s mnoštvom svojih složenih oblika i figura, dok se devetnaesto stoljeće na zagrebačkim plesnim podijima vrti po taktovima "jednostavnijih, veselijih i demokratskijih plesova građanskih slojeva". U privatnim salonima i na javnim balovima plešu se, dakle, valcer, slavenska polka, galop i mazurka, s tim daje valcer dugo bio smatran nedostojnim plesom zbog "grljenja" plesača, a u Francuskoj ga je, navodno, crkva zabranjivala sve do polovice devetnaestog stoljeća.
Oko valcera se u Zagrebu koplja oštre i u doba ilirizma, ali su se ilirci dosjetili jadu kako pomiriti zaraćene strane. "Vodila se živa borba protiv zavodljivog bečkog valcera, kojeg su naše dame branile upornim molbama i molećivim uzdasima", pa je grof Jurica Oršić, vođa "Društva zagrebačkih strelcah" našao rješenje kako da vuk bude sit, a plesači na broju. Snalažljivi je grof, naime, dao da se u tročetvrtinskom taktu za ples sviraju hrvatske melodije, pa je tako "rodoljublju bilo udovoljeno, a Walzer se – ipak plesao".
Protiv valcera, koji je "podosta razbludan i zato je isti ćudorednijim narodima, na pr. Englezima upravo oduran", ustat će, mnogo kasnije kad se taj ples u Zagrebu već uvelike udomaćio, i dr. Ivan Dežman, i to najprije predavanjem o plesu u "Dvorani", a potom u prvom broju "Vienca" iz 1869. "Ja držim", piše Dežman, "da mi se upravo njim (kolom) ponositi možemo i da ima jedva koji narodni ples, koji bi se s njim za prvenstvo natecati mogo. Ako gledamo, kako njime narod razvija svoju milotu i ljupkost, kako njime postizava svoje vedrenje i druženje, kako njime pokazuje svoju čednost i pristojnost, moramo priznati da odgovara i strogim moralnim i zdravoslovnim zahtevom posvema. U tom karakteru našeg narodnog plesa ima se tražiti, po mom mnenju, više negoli u ičem drugom, ona velika antipatija našega naroda proti onom nemaškom vrtoglavcu (valcer)" .
Promatrajući ples sa zdravstvenog stajališta, pjesnik i liječnik Ivan Dežman zapisuje: "Kakvi su danas zdravstveni plesovi, istina je da više škode nego koriste zdravlju i njihova je, reć bi, najveća zasluga, da dovedu obadva spola u nekakav ugodni, veseli i modom i običajem povlađeni doticaj. Škoda, koji ples uzrokuje, potiče samo od ljudske ludosti, osobito mode, čitavu noć do jutra plesati, i to drugu polovicu punim želucem; zatim od besne brzoče plesa, koja je nauštrb svakoj graciji, onda od jakog stezanja gospoj; od golote gornjega tela, od lakoumnoga prehlađenja pilom i mrzlim zrakom."
U ilirskom se Zagrebu, u onom euforičnom preporoditeljskom duhu, malo razmišljalo o štetnosti plesa, što ih spominje Dežman. Dapače, plesalo se sve u šesnaest, a o čemu svjedoči i "Matica ilirska" u svojim izvještajima: "Balovi bez broja, muzika u svakom kutu, maškare čitave noći na ulicah, svagde vesela lica, svagde smeh i pesma."
Posebno je veselo u Streljani na početku Tuškanca, a Ljudevit Vukotinović u preporoditeljskom žaru opisuje zabavu što su je u toj dvorani u veljači 1841. priredili "rodoljubivi mladići zagrebački".
"Iz daleka se već vidješe cela palača strelcah kao u vatrenom moru plivajuća, hiljada svećah bješe okolo stanja vešto razređeno, a u sredini na doksatu sevahu se gerbovi malih sestara ilirskih, dalmatinski, horvatski i slavonski... Komu pako nije serce silnije u persih kucalo, koj je vidio kako su device domorodnimi bojama – belo i crveno – urešene bile".
Godinu dana kasnije zabava domorodaca u Streljani "odisala je domoljubljem i veseljem. Gostih je množina bila, se veselo i dobre volje, što se iz toga zaključiti može; jer u polak šest urah u jutro još nije bilo moguće tancati".
A iz kronike zabave i plesova za vrijeme poklada 1843., također iz pera Lj. Vukotinovića, doznajemo da je ban priredio "dva velikolepna bala", biskup "tri prekrasna bala", a uz to još svakog ponedjeljka "soiree".
Izvještavajući o tim "živahnih pokladah", Lj. Vukotinovć piše: "Na strelištu biahu tri bala, bala u kojih su se građani, plemići i velikaši sastajali, i tako složni među sobom zabavljali, kao da su svi od jednog stališa bili, što našemu stanovništvu na osobitu čast služi, jer dokazuje da i mi u duhu vremena napredujemo... Svaki put je narodno kolo igrano bilo i osim toga, da sala narodnim bojama nakitjena, i napisi svuda u našem jeziku bjahu, svirali su mnogovarstne melodie narodne, a gospoje i djevojke, muževi i mladići natecahu se da samo u narodnom jeziku govore... "
U tom se izvještaju, koji govori o tome kako se naši građani, plemići i velikaši "tako složno među sobom zabavljaju", a što dokazuje "da i mi u duhu vremena napredujemo", kao da predviđa burne i sudbonosne događaje, što će se zbiti 1848. Ta revolucionarna godina, prema zapažanjima Nade Premerl, u Zagrebu, međutim, započinje plesovima i zabavama. Izvještavajući s pravničkog plesa, održanog 12. veljače 1848. u dvorani Narodnog doma u Opatičkoj, "Danica ilirska" nas informira: "Sva svoja blagorodna tarsenja, da za potaknutje narodnih čutnjih bar za
jednu noć pretvore dvoranu narodnog doma u miomirisni perivoj, ili bolje da kažemo, u čarobni raj od različitih dražestih, kako ih u slici rietko kada naš Zagreb sastaviti može."
Za taj pravnički ples izrađena je vrlo slikovita lepeza (čuva se u Muzeju grada Zagreba) sa osam krila, a na svakom je krilu, i to s obje strane, ispisan po jedan ples. Krila su zlatom obrubljena i ukrašena vitičastim biljnim motivima, koji se u to doba često javljaju na proizvodima Gajeve tiskare. "Te lepeze dobivale su dame, a gospodi su se dijelile male knjižice u kojima je bio označen red plesanja." (N. Premerl)
Plesni redovi u Zagrebu se javljaju početkom devetnaestog stoljeća, kad i prve javne plesne dvorane. Prije toga plesovi su se priređivali u privatnim kućama, i to bez posebnog reda i organizacije. Najstariji je plesni red, koji se čuva u Muzeju grada Zagreba, onaj s plesa pravnika 1838., iako je plesnih redova bilo i ranije, ali, nažalost, nisu sačuvani. Od najranijih organiziranih plesova, organizatori su se brinuli da svaka plesačica i plesač pri ulazu u dvoranu dobiju kartu ili knjižicu s popisom plesova, tzv. plesni red, a uz naznaku vrste plesa bio je predviđen prostor u koji se upisivalo ime plesača ili plesačice. Upisivali bi se olovčicom zataknutom uz plesni red. "Damama je to bilo daleko potrebnije, jer su one u pravilu bile angažirane za mnoge plesove već prije početka bala, i bez zabilježaka u plesnom redu moglo je doći do neugodnih nesporazuma..."
Ne zna se je li bilo nesporazuma i na plesu "gradske i kaptolske građanske čete", koji je priređen 1848. i koji je "množinom obćinstva sve dosadašnje zabave natkrilio". Na tom plesu je, svaki gost prilikom ulaza dobio knjižicu s plesnim redom (također ukrašenu biljnim motivima Gajeve tiskare) i dvije pjesmice: "Slozi građanah zagrebačkieh kaptolske i varoške strane" i "Poklon kćerima zagrebačkim".
Časopis "Neven" iz 1855. izvještava da u Zagrebu više godina nije bilo "tako živahnih i bučnih pokladah, kao ljetos. Čini se kao da sviet, čim se više tuži na skupoću i oskudicu, time više traži utjehe u bučnih zabavah". To je još doba kad se plesni redovi tiskaju u skromnijoj tehnici, uglavnom kao kartice formata posjetnice, ukrašene perforiranim rubom ili samo vinjetama.
Nastupa potom razdoblje kad se plesnim redovima polaže sve više važnosti, a prilikom izradbe ulaže se više mašte i novca. To više nisu samo kartice i jednostavne knjižice. Najčešće su to sada torbice u obliku srca, djeteline ili ponekog cvijeta, katkad medaljoni ili kutijice. Na poleđini ili u unutarnjosti kutijice je knjižica s popisom plesova. Takvi su plesni redovi bili namijenjeni damama, jer uz njih je uvijek uzica koja služi da se predmet objesi o pojas haljine, dok su muškarci pri ulazu i nadalje dobivali samo knjižicu ili listić.
Čuva se jedan od takvih plesnih redova, onaj s plesa inženjera održan 15. veljače 1862. u Streljani. "Izveden je u tamnocrvenom baršunu, kaširanom na ljepenku u obliku trolista, a na baršun je apliciran metalni amblem inženjera. Na poleđini je knjižica s popisom plesa na njemačkom jeziku". (N.Premerl) Sačuvana je za taj inženjerski ples i pozivnica, izvedena u poznatom litografskom zavodu Julija Hühna u Bregovitoj (Tomićeva) ulici.
Likovno još uspjeliji plesni red, navodno, onaj s pravničkog plesa iz 1866, za koji Nada Premerl kaže: "Valovito izvučen trapezoidni oblik presvučen je bijelim, a u drugoj varijanti modrim baršunom. Na baršunu je apliciran ukras s rozetom. Na poleđini je knjižica popisa plesova na hrvatskom jeziku. Prva stranica knjižice je vrlo lijepo opremljena, a u sredini je tekst u zlatotisku uokviren linijom sastavljenom od ruža i pletenog lišća. Na stranici je i signatura Dragutina Albrechta, poznatog zagrebačkog tiskara. Knjižica je sa strane zatvorena olovčicom".
Valja zapisati da u to doba već djeluje i škola "plesa i lijepog ponašanja" Pietra Coronellia, prvog našeg učitelja plesa, a koji u Zagreb dolazi iz Rijeke, na poziv grofa Ambroza Vranyczanya. Grof ga angažira da privatno uči plesati njegovu kćerku Klotildu.
Škola plesa u Streljani (oglas za školu izašao u Pozoru 1860.) bila je, dakako, velik događaj za Zagreb od jedva sedamnaest tisuća stanovnika. Isprva školu pohađaju djeca uglavnom imućnih roditelja i aristokratskih obitelji, a kasnije s rastom grada raste i zanimanje i potreba za podukom u plesu i lijepom ponašanju. Maestro Coronelli djeluje u Zagrebu više od četrdeset godina, a nakon njegove smrti 1902. školu nastavlja njegova kći Elvira, a potom i druga kći Bianka, koja će školu voditi sve do 1970. godine.
Javni su plesovi nekoć u Zagrebu predstavljali najveći medijski događaj, što se najbolje vidi i po tadašnjim novinama, koje bi pojedinom elitnom balu posvetile i po više stranica. A da su na tim plesovima Zagrepčanke uvijek bile u prvom planu, najplastičnije svjedoči izvješće s jednog od njih, onog s Elitne kazališne krabuljne redute 1930., što ga donose zagrebačke "Novosti" koje više od polovice prostora posvećuju detaljnom opisu toaleta uvaženih gošća: "Mia pl. Deutsch (crna haljina sa čipkama, bijela perika na glavi), Lila Gayer (staronjemački stil), Helena Srkulj (bijela oprava), Lidija Srkulj (crne čipke), gđa Jurza (ruski kostim), Justa Mikuličić (zlatni lamee sa strassom i veoma skupocjeni nakit), Olga Bačić (crepgeorgete sa strassom), Paulina Etlinger (srebrni til), Fricika Frangeš (groteskni kostim), Čuča Boranić Gavanski (crep de soie s bijelom perikom), Mihaela Carnelutti (ružičasti crep de soie), Cecilija Nović i Vera Huth (crne čipke), Dora Frolich (bijela čipkasta haljina sa crvenim ogrtačem)...
To je, naravno, začetak današnje žute tiskovine, koja dominira na našim modernim kioscima.
