Zagrepčani valjda najviše od svih Hrvata drže do hrvatskog ban Josipa Jelačića (1801. - 1859.), ali ne zato što su veći rodoljubi od drugih, što najviše drže do svoje nacionalne povijesti, gdje banu Jelačiću uistinu pripada posebno mjesto, nego jednostavno zato što jedini na svom središnjem trgu imaju njegov spomenik. A upravo je taj spomenik, rad austrijskog kipara Antona Domenika Fernkorna, koga njegovi zemljaci drže «više nego do samog Leonarda da Vincia» (zacijelo preuveličana ocjena austrijskog profesora umjetnosti Wikingena), pokazao kako spomenik povijesnoj osobi u popularnosti kudikamo može nadrasti i samu osobu. Iako banu Jelačić pripadaju brojne zasluge, kao ujedinitelju hrvatskih zemalja, političaru koji je zaslužan za ukidanje kmetstva i koji je, a što je u ovom slučaju posebno značajno, potaknuo i ubrzao spajanje dviju zagrebačkih zasebnih jurisdikcija – Kaptola i Gradeca, u jedinstveni grad Zagreb, ni izdaleka ne bi uživao toliku popularnost i postao pravom povijesnom mega zvijezdom da nema tog spomenika ili, kako vole govoriti – «spomenika hrvatskog ponosa i hrvatskog srama». Upravo je taj brončani spomenik, zapravo, sveukupna sudbina, da ne kažemo kalvarija, koja ga prati i kroz koju je prolazio u sve vrijeme komunističkog režima, u državi tzv. bratstva i jedinstva, tadašnjim vlastodršcima očito bio trn u oku, jer se ne bi inače tako barbarski prema jednom umjetničkom djelu ponijeli, kao što se jesu. Najprije su ga odmah poslije rata, za vrijeme održavanja kongresa AFŽ-a, sakrili od pogleda «svjesnih drugarica», obivši ga daskama (postoji foto-dokumentacija o tome), a da bi ga onda pod okriljem noći ljeti 1947. barbarski posjekli u komade i odstranili s tadašnjeg Trga Republike. Generacije su rasle, stasale, od djece postajali roditelji, pa čak i bake i djedovi, s vizurom Trga bez spomenika, a spomenik su vidjeli samo na starim razglednicama, dakako, zabranjenim za javno raspačavanje, kao što su i pjesme o banu bile zabranjene. Za pjevanje «Ustani bane…» na javnom mjestu ljude su, naprotiv, skidali u krutu realnost, gdje se zbog toga hapsilo i zatvaralo, jer budnice o banu proizvoljno proglašavane nacionalističkim i po onom famoznom zakonskom članku o tzv. verbalnom deliktu, kažnjive. A kako je upravo zabranjeno voće najslađe, tako su se i pjesme o banu najviše pjevale, a ploče i kazete s pjesmama ilegalnim putovima u enormnim količinama dolazile do više nego zahvalnih slušatelja. Za sve to vrijeme ban Jelačić, tj. Fernkornov spomenik, rastavljen u dijelove, ležao je u Gliptoteci u Medvedgradskoj, očekujući svoj povratak, a vratio se, dakako, tek osamostaljenjem države i dolaskom nove vlasti, koja ga je - evo ga na! - opet stavila u funkciju politike, ovaj put za podizanjem nacionalnog naboja, svakako nužnog za predstojeći nametnuti obrambeni i domovinski rat, okončanjem kojega će okončati (napokon) i ona silna euforija s osamdestih na devedesete, kad su se na raznim mjestima nudili i kupovali nosači zvukova s tim zabranjenim pjesama, koje u međuvremenu prestaju biti zabranjene, a samim tim za njih se gubi svaki interes. Obnovljeni Ferkonornov spomenik ponovo stoji na središnjem Trgu, kojem je, dakako, vraćeno i povijesno banovo ime, jedino spomenik nije vraćen na mjesto gdje je 15. listopada 1866. postavljen, a suprotno je i okrenut od prvobitne postave. I to okretanje spomenika, kao i sitnija dislokacija, što je prigodom povratka bana, također podvojilo javnost i tenzije još jednom dovelo do usijanja («jer mora biti točno tam i tak kak je bil, ne»!), da bi se s godinama sve ohladilo i stišalo, pa se danas malo tko više i sjeća «gdje je nekad bili i kak je bilo», glavno je kako je sada. A sada teško da nekome, čak i u pijanom stanju, padne napamet zakruliti, nekoć silo popularne (zabranjene) budnice o «ustajanju». jer ban je odavno ustao, tj. vraćen na mjesto koje mu prema povijesnim zaslugama pripada, a što u njegovu slučaju više nego dovoljno govori ime (vraćeno, kao i spomenik) glavnog zagrebačkog trga.
