Tomislav Krizmanić, edukator u Zoološkom vrtu? Kako objasnit takvo radno mjesto?
- Kad netko dotakne zmiju ili mu se u ruci nađe nojevo jaje, e, to se pamti! A kad se o zmiji ili noju nešto pročita, to lako ispari, a taktilni doživljaj životinja, koliko je moguć, smisao je edukacije, koja je danas najvažnija zadaće zoološkog vrta. Zoo je neprocjeniv izvor znanja o životinjama koje je ljudima nužno za suživot i očuvanje prirode i životinjskih vrsta. I glavni posao edukatora je osmišljavanje raznih edukacijskih programa. Naš je posao da pomognemo nadograditi i proširiti znanje o životinjama koje se stječe u predškolskom uzrastu, u školi ili na fakultetu. Posjetitelji, i odrasli i djeca, zoološki vrt uglavnom doživljavaju kao zabavu i malo kome pada na pamet da nešto nauči i zapamti o životinjama. I na nama je da pokušamo posjetiteljima približiti različite tema i, ako treba, da ih kroz igru i varku educiramo… Prvo i osnovno je tzv. pasivna edukacija koja se sastoji od pružanju osnovnih natpisa ili proširenih tekstova o životinjama, koje oni mogu pročitati. A zna se kako se može odsutno i površno čitati, zato moramo razmišljati o interaktivnim programima i aktivnom uključivanju posjetitelja, a što je temeljna zadaća edukatora. U raznovrsnim programima, koje smo osmislili i svakodnevno ih prakticiramo, pomažu nam studenti, uglavnom apsolventi biologije. Naravno, za edukatora u Zoo-u nije dovoljno samo akademski status, pa je na nama profesionalcima da izvršimo izbor prema komunikativnosti i kreativnosti potencijalnog edukatora. Možeš sve znati o životinjama, ali ako nemaš smisla i dara svoje znanje prenijeti djeci i prilagoditi se njenom uzrastu, nema velike koristi.
Za edukatora u Zoo-u svakako je važan i predživot, iskustvo sa životinjama, druženje i suživot s kućnim ljubimcima..
- Od malena sam imao interes za životinje, a kako imam sreću da sam rođen i živim u prirodnom zelenom okolišu, pod Sljemenom (Mikulići), nije mi bilo dovoljno što sam imao veliko dvorište, vrt i voćnjak, nego sam odlazio u potragu za životinjama u okolnu šumu, potoke i bare. I česta tema razgovora s roditeljima i vršnjacima iz ulice i škole bile su životinje, i to u velikom rasponu, a ne samo dvorišna i kućna klasika, koja se svodi na mačke i cucke. U kući sam imao i vlastitu zmiju, hrčka i žabu, a o životinjama sam skupljao literaturu i fotke, otprilike isto kao što to čine djeca napaljena na strojeve, motore ili razne sportske discipline. Nije ni čudo da sam školovanje nastavio na veterinarskoj školi, gdje sam stekao solidnu naobrazbu i temelj za bavljenje s ovakvim specijaliziranim poslom u Zoološkom vrtu. U maksimirskom Zoo-u zaposlio sam se dok edukacije još nije bilo, tako da je moj angažman i poznavanje životinja ugrađen u same temelje edukacijske prakse u Maksimiru. Počeli smo, naravno, skromno. Nabavio sam više preparata, od antilopinog i jelenjeg roga, par pera od ptica, nojevo jaje i zmiju koju sam pripitomio da se može dirati. Ali još nije bilo edukacijskog centra, dok danas imamo sve, čak i više nego neki europski vrtovi. Organiziramo razna događanja i radionice, čak i proslave rođendana za školsku djecu. Najviše je napravljeno od 2006. do danas, a o čemu i broj korisnika govori. Od 2,5 tisuća prije četiri godina do 10,5 tisuća preklani i 12,5 tisuća lani…
