Moglo bi se reći da zavičajni klubovi egzistiraju samo u metropoli. Za primjer koji svjedoči drukčije, „krivac“ je umirovljeni športaš i turistički radnik, Zadranin Ratimir Roth sa zagrebačkog Krešimirca. I, naravno, njegova supruga Suzana, Zadranka s Kvatrića. Kako su oboje u Zadru od 1969. prošlog stoljeća tako se nešto može i opravdati. Ali takvo se što na njihova sina Ivana, koji je jedan od troje osnivača zagrebačkog kluba u Zadru, baš i ne bi moglo primijeniti. Makar je i sam rođen u Zagrebu i nekoliko prvih godina s trećom generacijom Rothovih preživio u Šubićevoj, većina mu je djetinjstva, mladosti i školovanja - Zadar Ali zato mu je Zagreb u srcu i na Puntamiki, na zadarskoj adresi Rothovih.
Otac Rothovih i Kluba Zagrepčana, Ratimir pokušava objasniti kako Zagrepčani nisu jedini koji su osnovali svoj klub u Zadru, ali su svakako jedini kojima je zavičaj glavni grad i metropola:
- Naš je Klub zaživio 2008. godine, i to jednostavno s razlogom da se mi, Zagrepčani družimo. I da se međusobno upoznamo sa svojim problemima. I da jedan drugome približimo svoje doživljaje, sjećanja i uspomene. I da si na taj način pomognemo da ne bi zaboravili svoje korijene, kulturu i mentalitet. I, naravno, da ne zaboravimo staru šprehu i šatru, spiku i sleng. Onaj naš, unatoč svemu, oaj uhu i srcu drag zagrebački govorni jezik.
Kak smo zaživjeli? Jednostavno smo u mjesecu siječnju 2008. u svim tiskovinama, na TV i na internetskim portalima javnost obavijestili da želimo osnovati Klub Zagrepčanaca. I da nam se oni koji su iz Zagreba, bilo da su rođenjem ili življenjem, odmah jave. Rok smo dali mjesec dana i jako nam se brzo javljalo puno kandidata, i to u dobi od 18 do 80! Nakon toga u poznatom zadarskom restoranu „Arsenal“ ugovorili smo prvi čvenk i zajedničku kavu, s namjerom međusobnog upoznavanja. I gle čuda, skupilo se više sto i pedeset ljudi. Odlukom svih nazočnih predloženo je da se za predsjednika Kluba Zagrepčanaca izabere upravo moja malenkost, tj. zagrebački Zadranin Ratimir Roth, iz Puntamike.
U mjesecu ožujku, točnije 19. 3. 2008.u Zadarskom narodnom kazalištu priredili smo prvu službenu Skupštinu, na koju je među prvima pozvan zagrebački gradonačelnik gospodin Milan Bandić, ali zbog spriječenosti poslao je svog pročelnika mr. Marijana Marasa, dok je sa strane Zadra bio nazočan prof. Radovan Dunatov u zadarskom Poglavarstvu zadužen za kulturu. S jedne i druge strane smjesta je prepoznata obostrana korist i objeručke pozdravljena inicijativa osnivanja „Kluba Zagrepčanaca“. Na istoj skupštini izabran je i Odbor Udruge u osnivanju i prisutni su upoznati s koncepcijom i planovima rada Kluba. Dogovoreno je da se sastajemo jednom mjesečno i tako to traje do danas. Još uvijek nam se javljaju novi članovi, tako da ćemo uskoro premašiti već danas respektabilnu brojku od dvije stotine. Družimo se u Gradskoj knjižnici Zadar, koja nam velikodušno iznajmljuju svoj prostor, kad još vlastiti nemamo.
Često organiziramo gostovanja, uvijek smo zahvalni domaćini zanimljivim gostima iz Zagreba, kao i našim članovima koji se bave raznim zanimljivim hobijima, pa im organiziramo likovne izložbe, književne večeri ili folklorne priredbe. Ne možemo još uvijek doznati koliko je Zagrepčana u Zadru i tu za stalno žive, jer su u međuvremenu i neki od naših članova zbog zdravstvenih ili rodbinskih razlog napustili Zadar i vratili se natrag u Zagreb. Međutim, jedan od zadataka biti će i nadalje traganje za ukupnim brojem Zagrepčana u Zadru koji nas je tak lijepo prihvatio i s njim smo se čist srodili, iako često i puno mislimo i osjećamo na Zagreb. I po zagrebački govorimo…
Da, kaj se tiče moje zagrebačke šprehe, ja se ne dam, govorim kak sam navek govoril, a sredina me nije mogla promijeniti, iako sam u Zadru već više četrdeset let. Došel sam na ovu prelijepu zadarsku obalu kao športaš. Bavio sam se športom, stolnim tenisom ili, kak bi mi rekli, pingačem. I bil pozvan u Zadar kao trener i igrač STK Bagat. Kak sam u tom športu u to vrijeme bil među najboljima, sve su novine pisale o dolasku stolnotenisača iz Zagreba i tu sam preko sporta upoznal puno fetivih i finih Zadrana.
U to vrijeme rijetko je tko u Zadru pozdravljal s ''bog stari'', pa su me po tom na ulici ili u bircu i dućanu prepoznavali i pozdravljali s ''bok stari''. Ili mi se obraćali s '' pingač, kak si kaj“?! Ili za menom prijateljski dovikivali: „limač“, „kinfa''…
To što me domoroci prihvaćaju kao takvog vjerojatno je i u mom odgoju i naravi, jer nisam svadljiv, mislim da sam po prirodi pozitiva, uvijek sa svima u dobrim odnosima, spreman na šalu i zezanje, a ako mi se netko pokuša i malo narugati mom govoru, ja mu kroz smijeh velim da nema šanse da bi me uspjel preodgojiti i promijeniti. Da sam prestar da bi se dal vučiti…
Dinamo? Da, u Zadru ima dosta Dinamovaca. Dinamovci su i mnogi naši članovi. Ali kak je naš Klub tu da spaja, a ne razdvaja, upravo preko našeg Kluba pokušavamo izmiriti navijače ''Tornada“ našeg „Zadra“ i navijače BBB našeg ''Dinama“. Znam da to nije lako, jer današnji mladi su nešto drugo nego smo mi bili u našoj mladosti. Danas postoje toliki mediji koji kao da su samo zato tu da bi nas međusobno trovali, svađali i razdvajali. Zato sam beskrajno zahvalan svojim zadarskim sugrađanima i susjedima koji su me prihvatili kao svog, točno takvog kakav jesam. I sve se razme, ne!.
Zato bok, lipi moji. I nek ovaj pozdrav zazvuči kao najljepša zagrebačka popevka odaslana s najljepših zadarskih i svjetskih morskih orgulja… Vraćam se Zagrebe tebi, ali za niš ne bi dal svoju Puntamiku, gdje me u novouređenom Hostelu na recepciji uvijek s osmjehom dočekuje fetivi Zadranin. Ivica Škriljevečki iz zagrebačke Donje Dubrave…
