Već 1897. Zagreb ima svoju tvornicu kandita. Zove se «Prva hrvatska tvornica kandita Lachman». Zapravo je to primitivna radionica u kojoj dvadesetak radnika uglavnom ručno miješa smjesu za čokoladu i bombone. Dakako da takvom proizvodnjom nije moguće konkurirati velikim renomiranim tvornicama u Austro-Ugarskoj. Najuspješniji u tom poslu su Nijemci i Česi. Jedan od čeških meštara, Julije König, na početku stoljeća (1902.) osniva u Zagrebu svoju radionicu slatkiša, ali industrijska proizvodnja čokolade i bombona u Zagrebu počinje tek kad su spomenuti König i Slavoljub Deutsch osnovali tvornicu «Union».
Kako je urbanističkim planom u to doba industrijska zona bila predviđena uz željezničku prugu, tako je i tvornica čokolade «Union» sagrađena u tadašnjoj Baroševoj (Branimirova) točno pri sto godina - 1911. A kako je «Kraš» izrastao na dvjema starim zagrebačkim tvornicama – «Unionu» i «Bizjaku» iz Savske (osnovana 1926.) taj naš renomirani proizvođač jedan je, na žalost, od rijetkih hrvatskih brendova poznat i na svjetskim tržištu.
Vratimo se na početak, u godinu 1911., kad Zagreb ima tek osamdesetak tisuća stanovnika, a gradonačelnik je sveučilišni profesor, inženjer arhitekture i graditelj u doba secesije, Janko Holjac. Godinu dana je prošlo kako je, umjesto konjskoga, uveden električni tramvaj, upravo je proveden natječaj za gradnju nove plinare, sagrađena osnovna škola na Borongaju, a priprema se gradnja Sveučilišne knjižnice i Kemijskog laboratorija na Marulićevu trgu. Još nema Gradske štedionice, a ne postoje još ni neke, danas stare ulice – Fijanova, Kuhačeva, Bosanska itd.
Ali vratimo se u Baroševu ulicu u novootvorenu tvornicu «Union» u kojoj proizvodnju organizira majstor König, a financijama se bavi bogati Deutsch (partnerstvo će trajati sve do 1938.). Vlasnici su više mislili o sirovinskoj bazi i plasmanu svojih proizvoda, nego o radnoj snazi, koja je, istina, više nego jeftina, ali neškolovana i nepriviknuta industrijskoj proizvodnji. Godinu dana nakon otvaranja tvornice kandita, zagrebačke novine pišu: «Većim dijelom uposlene su radnice i djeca kojima je mjesto u školi. Zaslužuju tjedno 4 do 8 kruna. Gospodari možda niti ne znaju da se svaki dan kojih deset do petnaest časaka prije i poslije radnog vremena još uvijek radi. Postupak s radnicima je upravo sramotan... Beštije i prasice, to su najblaži izrazi koji se tu upotrebljavaju. Tko pita tu za dostojanstvo čovjeka, pogotovo radnice?
U Zagrebu već od 1910. postoji jaka sindikalna organizacija pekarskih radnika, koja, ponukana odnosom spram radništva u «Unionu», poziva pekare da dođu na sastanak 25. rujna 1912. u Frankopansku ulicu. S toga sastanka «Slobodna rieč» izvještava: «U posljednje vrijeme počele su se radne prilike vrlo pogoršavati, gledom na suzbijanje organizacije i nedjeljnog počinka, ali su pekarski radnici ustali na obranu, kako to pravo imadu i kako to zakon dopušta. Dakako, da to nije bilo po ćudi onoj gospodi»...
A gospoda König i Deutsch u svoju su tvornicu doveli majstore Čehe i Nijemce, koje su, za razliku, od pomoćne radne snage dobro plaćali. Recepti za čokoladu strogo se čuvaju, a smjesa se miješala u zaključanim prostorijama, ako ne baš zbog industrijske špijunaže, ali svakako zbog konkurentske znatiželje. A konkurencija je u to doba velika i dolazi uglavnom od stranih tvrtki s većim iskustvom i dužom tradicijom od zagrebačke, kojoj će trebati tolike godine da se i u svijetu pročuje.
Do famozne bajadere s Ravnica, koja je danas jedna od najtraženijih slastica sa svjetskih trgovačkih polica i jedan od najsigurnijih hrvatskih izvoznih proizvoda....
