Kako sam slab sluhist, malo je pjesama koje bih za javnu upotrebu mogao otpjevati u cugu i bez falša u tonalitetu. I kad danas u ovim svojim godinama pokušavam obaviti provjeru vlastitog, više nego mršavog, repertoara javlja mi se onih nekoliko pjesama koje su mi koliko-toliko prirasle uhu i usjekle se u pamćenje. I sve su, naravno božićne. «Narodil nam se kralj nebeski», «Radujte se narodi», «O, Betleme», «Sklopi blage očice», «Svim na zemlji», «Veselje ti navješćujem» i dr. To su ujedno i prve pjesme koje sam u životu slušao i sa svojima doma ili na ponoćki s ostalim vjernicima, uglavnom, rodbinom i susjedima, pjevao. Isto kao što sam u djetinjstvu bio uvjeren da su blagdan, tj. svetak, kako se u kući govorilo, i Božić jedna te isto!
Iako smo rasli u režimu koji nije dopuštao ne samo božićni raspust školskoj djeci, nego ni javno slavljenje božićne svetkovine, tako smo slavili i pjevali uglavnom privatno i u tajnosti. U školi, po uredima i tvorničkim halama Božić nije bilo preporučljivo čak ni spominjati. Vjerski osjećaji s Božićem kao krunom i najvećim katoličkim svetkom bila je konspiracija, zato valjda još draži, kako to sa zabranama već ide. Makar formalno i članovi partije u jednopartijskom sistemu, gdje je svaki javni istup na temu višestranačkog sustava potpadao pod tzv. verbalni delikt, prema tome utuživ i kažnjiv, ispražnjavali bismo se makar javnim čestitkama Božića. Ili barem opširnim pričama o obredima i dekoru, a u koji se podrazumijevalo, naravno, kićenje bora i uređenje jaslica. Pripadam generaciji koja se sjeća još unošenja sijena u kuću, kao simbola stajice, gdje je Isus rođen. Takav se obred, doduše, uobičavao samo na periferijama i u predgrađima, gdje je sijena još bilo. Kao na mojem Gornjem Bukovcu, koji se u međuvremenu toliko izmijenio, da, umjesto mukanje krava i rzanje konja s kloparanjem zaprežnih kola, sve je više do naših prozora dopirala buka rovokopača i miješalica za beton. Gradilo se svud naokolo u susjedstvu, pa bismo se i sami upuštali u gradnju. Od skromnih prizemnica nastaju katnice, od starih obiteljskih vila tzv. urbane vile koje ne rijetko svojim voluminoznim gabaritima nadrastaju i probijaju prirodni podsljemenski krajobraz. S novim razbacanim zidanicama dolaze i novi stanari, a star je samo običaj kićenja bora, božićni obredi i božićne pjesme, koje se sada u većini slučajeva javljaju s tzv. nosača zvuka, umetnutih u nove DVD-e ili stare tranziće, ali pitanje je hoće li ih današnja djeca, kad odrastu, tako pobožno nositi u sjećanju i u pamćenju držati riječi i melodije, koje smo mi u kući najprije, od starije braće, roditelja, djedova i bake, slušali, da bi ih potom i sami pjevali novom potomstvu, koje, koliko mogu zaključiti iz vlastitog primjera, vole poslušati svoje starce, ali ih je već teže nagovoriti da sami prilože, tj. udare tercu.
Istini za volju, i «starcima» božićne pjesme sve manje su cilj, a sve više sredstvo da bi se cjelokupni božićni obred s postavljanjem bora i vješanjem kuglica po granama, umotao uobičajenom božićnom glazbenom kulisom, koja u najvišem mogućem tonalitetu iz nas izvlači vlastito djetinjstvo. A naše je djetinjstvo, ako ne bogatije i raskošnije, bilo je prirodnije od djetinjstva naše djece i unuka. Tako bi naš bor (jela) bio odsječen u obližnjoj šumi, a danas se u mnogim kućama iz paketa vadi i širi umjetni bor, koji se, kako se voli reći, «bar ne trusi». S godinama smo, na žalost, manje pjevali, a više klopali, a božićni jelovnik nam je postao zakon! To je, naravno, purica s mlincima i obavezno dizana gibanica orehnjača i makovnjača. Povrh toga još eventualno i londoneri. Meso se, naravno, nije jelo na Badnjak, koji je najveći katolički post, a u mojem se djetinjstvu se na post jela uglavnom riječna riba, šarani ili pastrve, i to zapečeno jajima i vrhnjem. Kasnije smo sebi i djeci počeli priređivati morsku ribu, uglavnom suhi bakalar ili zamrnute filete od oslića, obvezatno u umaku s dosta mirodija i muški zapapreno. Umakanje okrajaka reš pečenog kruha, bijelog ili raženog, žmah je koji izaziva zazubice i neizostavni je dio jelovnika za božićne blagdane. Meso smo jeli tek po povratku s ponoćke, a u mojoj su se kući jele domaće suhe češnjovke s hrenom ili suha rebarca, plus obvezatna hladetina, i to svinjska, s dosta kožica ili pileća «armirana» pilećim želucima i krilcima.
Pokloni pod borom za djecu u kući najintrigantniji su i najuzbudljiviji događaji božićnog ugođaja. Velika je, naravno, razlika između mojeg božićnog djetinjstva i djetinjstva mojih unuka Jane i Iveka. Moj najvrjedniji božićni poklon je drvena pernica ili kožnata školska torba, koja će zamijeniti kartonsku, kakvu je na plećima furala moja generacija prvašića. A najdraži su mi bili tzv. salon bomboni, koji su na boru visjeli kao sastavni dio božićnog nakita i veliki izazov da se poneki kriomice skine i još jednom iskuša njegov slatki okus. Moje klince sada čekaju barbike, Spider manova plava obleka i terenci ili sportski tutači, koji tule i trube sve šesnaest. Kako sada i odrasli pod bor dobivaju poklone, najuzbudljiviji dio predstave je razmatanje šarenih zamotuljaka s ispisanim imenima. Za ovogodišnji poklon meni je već kupljena majica, i to moja plava boja i moj XL broj, koju mi je, naravno, zabranjeno prije Božića poškicati. Malo prije poklon je kupljen zato kaj je bil, naravno, na rasprodaji...
