Na pitanje koliko je Zagreb kroz povijest bio otvoren grad i kako su Zagrepčani prihvaćali strance, nije teško odgovoriti i odmah to ilustrirati konkretnim primjerima. Autor «Zlatarevog zlata», pisac kojem, ne bez razloga, volimo tepati kako je najzagrebačkiji, tek je prva generacija Zagrepčana u obitelji Šenoa, koja se u Zagreb doselila iz Češke. Pjesnikov otac Alojzije Šenoa došao je u Zagreb na poziv biskupa Alagovića, kojem je služio kao vrlo cijenjeni i dobro plaćeni sladopak, što će reći da je biskupu pekao kolače. Velemajstor za kolače Šenoa-otac, bio je, navodno, slab đak u učenju hrvatskog jezika, tako da nikad nije naučio hrvatski, a koji je njegov sin, hrvatski pisac, u svoj njegovoj raskoši, prenosio na pokoljenja.
A kad smo već sa starim Šenoom na Kaptolu, prisjetimo se da je Juraj Haulik, prvi zagrebački kardinal i zagrebački dobročinitelj, ostavivši svom Zagrebu jedan od najvećih srednjoeuropskih spomenika hortikulture – park Maksimir, rođenjem bio Slovak. Za Haulikom je u Zagreb i u Maksimir, došao i Haulikov zemljak slikar Ivan Zasche, koji je Zagrepčanima, uz ostalo, ostavio i album litografija «Jurja ves».
I prvi zagrebački fotografi – Franjo Pommer, Julije Huhn i Ivan Standl su stranci, koji su kao pravi Zagrepčani ostavili traga, u ovom slučaju foto svjedočanstva o svom gradu. Tako nam Pommer (čak iz Danske) ostavlja fotografiju svečanog otkrića spomenika banu Jalačiću 1866., Huhn (dolazi iz Tirigije) seriju fotografija Kaptola sa starom baroknom katedralom, a Standl (Čeh), koji će najdulje slikati Zagreb, ostavlja, uz ostalo, najtužnije svjedočanstvo – Zagreb u vrijeme katastrofalnog potresa 1880., ali i prve portrete poznatih i uglednih ljudi – Šenoe, Strossmayera, mladog virtuoza na violini Franje Krežme, Ivana Kukuljevića Sankciskog, Matije Mrazovića...
I prvi zagrebački kavanari, koji su svoje kavane, najprije pod šatorima, otvorili na Hramici, bili su svi mahom stranci. Za prvog zagrebačkog kavanara imenom Valentius Horro zna se da je pravo građanstva dobio 1756., ali se ne zna točno porijeklo. Spominje se da je došao «negdje iz Europe». A većina su bili Austrijanci, Nijemci, Belgijanci, Moravci.
Prvi zagrebački tancmajstor i baletni meštar Pietro Coronelli, koji na poziv grofa Ambrozia Vraniczanyja da bi njegovu kćer Klotildu poučavao plesu, u Zagreb dolazi 1859.,rođen je u Veneciji. Coronelli je u Zagrebu osnovao prvu privatnu školu plesa i lijepog ponašanja, a koju su njegove kćeri vodile sve do ranih sedamdesetih dvadesetog stoljeća, pa su mnogi naraštaji Zagrepčana tu naučili prve plesne pokrete.
Prvostolnica, kaptolska katedrala, potom arkade na Mirogoju, Obrtna škola (Muzej za umjetnost i obrt) itd. djelo su također stranca - Hermana Bollea. Najzaposleniji i najizvođenji arhitekt nakon zloglasnoga potresa Zagreba 1880., dolazi iz Njemačke, gdje je i rođen (u Kolnu 1845.), a porijeklom je Francuz.
Prve hrvatske opere «Ljubav i Zloba» i «Porin», izvode se u Zagrebu po libretu Dmitrija Demetra, kojem je otac grčki trgovac. Prva kazališna nagrada prozvana je upravo po Demetru (Krleža je osvaja dva put). Prvi kazališni kritičar u pokretu mladih na razmeđu stoljeća, prozvanim Hrvatska moderna, Vladimir Lunaček iz mješovitog je braka: otac Čeh, a majka Srpkinja. Lunaček je stup zagrebačkog novinarstva na početku dvadesetog stoljeća, dugogodišnji kritičar, urednik i feljtonist «Obzora». Generacijski mu bliska spisateljica Zofka Kveder, koja je pokrenula prvi ženski list «Ženski svijet», rođenjem je Slovenka, kao i Samoborec Ferdo Livadić, koji je skladao glazbu za poznatu Gajevu budnicu «Još Hrvatska nij propala».
Hrvatska i njen glavni grad ne samo da nikad nisu propali, nego su više ili manje, ovisno o političkim prilikama u svijetu i europskom okruženju, napredovali i rasli, a čemu su kroz povijesti pridonosili i stranci. Stranci su u Zagreb dolazili diližansama, «Kraljevskim brodom», kako se nekoć nazivala skela preko Save, a od 1862. i vlakom. Dolazili su donoseći sobom robu (trgovci), iskustvo i znanje (razni zanatlije, umjetnici, intelektualci) i kapital (poduzetnici). Mnogi su došli da bi tu ostali i postali Zagrepčani. Čak i jedan od najuspješnijih gradonačelnika s najdužim stažem u cjelokupnoj povijesti te institucije gradske vlasti (od 1892. do 1904.) Adolf Mošinsky, bio je Slavonac porijeklom iz poljske plemenitaške obitelji. Gradonačelnik Mošinski (sam izabrao fonetski oblik) ugradio je svoje ime u temelje modernoga Zagreba na razmeđu stoljeća, a zauzvrat ime Zagreba ugradio je svoj plemički predikat – plemeniti od Zagreb grada...
Knjiga o gradskim grbovima i zastavama
Moji čitatelji već znaju da svako malo znam napraviti đir po starom Zagrebu. I da se na purgerskom Gradecu i crkvenom Kaptolu sa Starom Vlaškom i Novom Vesi osjećam kao na svom Bukovcu, na Kvatriću, u Jurišićevoj ili na Jelcu. Ali moram odmah priznati da bi se na tim povijesnim landranjima čist izgubil da za svoje suputnike i vodiče nisam prigrnuo časne starine i vrle povjesničare od kojih sam učio i od njih kraduckao kako bi ponešto od starine mogao prenijeti svojim suvremenicima. I nikad nisam zaboravio naznačiti «izvor». A to su dvojica Horvata, Rudol i Josip, pa Emilije Laszowski, Đuro Szabo, Franjo Bundak, Ivan Uličnik i, naravno, dvije doktorice za stari Zagreb, Lejla Dobronić i Olga Maruševski. S poštovanim povjesničarkama, koje su u međuvremenu i same zauvijek otišle u povijest, imao sam čast i osobno se poznavati. Isto kao što se poznajem s preostalim ženskim postavom za istraživanje povijesti grada, a to su prof. dr. Snješka Knežević Prelog, dr. Agneza Szabo i glavna savjetnica Muzeja grada Zagreba Nada Premrl. Mojem kolegi publicistu Branimiru Špoljariću («Stari Zagreb od vugla do vugla») i meni preostaje, dakle da se držimo spomenutih dama, koje su generacijski i tak blizu nas. Sa profom Snješkom znam se još iz druge polovice pedesetih, kad smo skupa počeli novinarčiti u «Večernjem vjesniku» i kad još nisam mogao ni slutiti da se bu tak visoko popela – stanuje u Visokoj! I da bu jednog dana tak potkovana - za svoje kapitalno znanstveno djelo izabrala baš Lenucijevu potkovu!
I onda me nedavno konobari u kafiću dočekuju s jednom knjigom, izuzetnom po više nego dopadljivoj opremi i, naravno, po sadržaju: «Grbovi i zastave grada Zagreba». Iz impresuma (nakladnik «Leykam international d.o.o) poznato mi je ime samo urednika – Neven Budak. Ime autora – Željko Heimer, nažalost, malo mi govori, za razliku od njegove vrijedne knjige, koja bi se morala naći u svakom zagrebačkom domu. I nakon čega ćemo ime autora morati zapamtiti. Nigdje dosad nije moguće naći slikom i riječi tako raskošno rasprostrtu povijesnu paletu zastava i grbovlja, i to ne samo grada, nego i gradskih općina, institucija i športskih klubova. Tako nam autor otkriva da je nekad zagrebačka boja bila crvena, a tek će 1896. postati – zagrebačka plava. I to nam, zamislite, otkriva mlađahni autor, već spomenuti - Željko Heimer (Zagreb 1971.)! Nakon ove knjige ne samo da smo pametniji, nego nam je i lakše pri srcu, kad shvatimo da s ovim starovjekim gradom ipak nije otišlo sve vrit, kad se, eto, i naša coca-cola i traper generacija zna ozbiljno zaputiti u stari Zagreb i iz njega nam donijeti relevantne podatke o grbovima i zastavama našeg grada....
