Stari gospon Emil Šmit podozrivo me mjerkao dok sam posezao za novom čašom i novom cigaretom. U sivoplavim očicama, kao na kakvom žmirkavom displeju, iščitavam mu misli. Očima i grimasama kao da govori: Kaj je tim mladima danas da se tak truju, i to za svoje nofce! Ko da im se žuri zaraditi moždani udar!
Da je kojim slučajem gospodin Šmit sada i zaustio, siguran sam da bi baš ta misao, i baš tako formulirana, izašla iz njega. Hajde, možda ne bi spomenuo moždani udar, nego anginu pectoris, srčani udar ili, naravno, rak pluća. Možda sam mu ja to proizvoljno dodao, budući da je nedavno udar doživio moj stariji brat Laci, a kao uzrok svi smo u familji spominjali njegovu pretjeranu pljugu, kao i nešto manje pretjeranu cugu.
U kavani za okruglim stolićem tog smo jutra sjedili gospon Emil Šmit, umirovljeni fotograf, koji je u mladosti radio za nekoć slavnu predratnu Foto Tonku, zatim moj stariji novinarski kolega Joško Modrinić, te moja malenkost, Jura Pavlinec, gradski reporter. Oko nas za ostalim stolovima dokoličarili su poslovni ljudi s odloženim plastičnim fasciklima i aktovkama, zatim dvije vremešne milostive s pelcmatlima prebačenim preko stolca i jedan zaljubljeni par. Par nam je sjedio sučelice. On neobrijan i čupave kose, a ona uredno začešljana, tako da su joj se na obrubljenom lijepom, malko bubuljičavu licu isticala za broj prevelika usta, te krupne svijetle oči kojima je povremeno kavanom zrakala kao živi i vrlo živahni signalni uređaj. Djevojka-semafor (podsjećala me na jednu moju jebuzovnu 'rum-štangicu' iz iličkog 'Majmunjaka') s vremena na vrijeme upozoravala muški dio kavane na moguću opasnost. A kad je ustala, a ustajala, ustajala, ustajala… stari Šmit, Modrinić i ja s pogledima samo se sudarili na njenim dugim i besprijekorno oblikovanim nogama, opasno otkrivenim visoko do iznad koljena. (I ona moja rum-štangica iz iličkog kafića imala je vrhunske batake).
«Also, feš pucica», prvi se oglasio gospodin Šmit i prste postavio preda se kao da fotografira. «Bogovski kipec»!
«Vraže jedan!» - podbode ga Joško Modrinić. «Ima na tvom rovašu takvih pucica-kipeca ko u priči! Nego reci, Šmit, ono je tvoj kipiec Vere Misite, što su je pod firmom Foto Tonka objavile predratne ilustrirane novine i koju su naše novine neki dan prenijele u dnevnom kalendaru»?
«Pa sad, ne znam na koju Misitinu fotografiju misliš. Novine nis videl. A Veru sam više put uslikal i svaki put mi je, ti Bosnu, slika bila malko preveć unšarf! No, da, valjda mi se smračilo, ha, ha»...
«Misita je zbilja bila rasna ženska. Kako bi danas rekli: holivudska ljepota», trudio se objasniti mi Modrinić, kao da nikad nisam vidio fotku glumice Vere Misite. A pun ih je predratni "Svijet", na komplete kojega sam nedavno imao sreću nabasati u Antikvarijatu na Zrinjevcu.
«Ne samo Misita», nastojim se neprimjetno upucati gosponu Šmitu, «nego i Polakica. Irma Polak, ne? I Bela Krleža. I Božena Kraljevna... Sve ih je uslikala Foto Tonka, a, pretpostavljam, i sam gospon Šmit. Jel' tako, gospon Šmit»?
«Pa, sad, puno se njih izredalo kroz salon Foto Tonke», prihvati stari fotograf, a na kojem se moglo zapaziti kako polako malakše i posrće od mog spretnog nostalgičnog udarca u pleksus.
«Zato sam i mislio, gospon Šmit, da biste vi»...
Nisam uspio dovršiti.
«Polako, mladi gospon» - Šmit se oporavljao i pridizao od nostalgičnog knock dawna. «Ja znam, prosim, da se danas mladima fest žuri, ali ovo ne bu išlo tak ekspresno kak ste si vi, možebit, zamislili. Ček magare, dok trava naraste! Pa, još se nismo prav-zaprav ni upoznali, a vi bi već da vam se otvorim ko knjigica. Svaka čast kolegi Modriniću. Čim vas je gospon Modrinić preporučil, je, to je već, bumo rekli, propusnica. Svaka čast, ali»...
Modrinić se i sam umiješao.
«No, daj, Šmit, ne budi tak skroman. Nema potrebe. Ti si pravi čovjek za tu temu. A u mladog kolegu Pavlinca zbilja možeš imati povjerenja, garantiram».
«Vjerujem ti, vjerujem, Joškec», Šmitova je podozrivost sustavno kočila razvoj događaja. «A i gospon Pavlinec mi ne izgleda ko kakav potepuh, iako se malo preveč, s oproštenjem, zagleda u čašu. I s cigaretama bi trebal langsam. Ali, kaj se tu more, to, vele, ide uz novinarsku branšu. No, da, imal sam čast gdjekad i pokoju Pavlinčevu noticu pročitati. S mjerom i osjećajem. Onak prav zagrebački. Nego, da vas pitam, a kaj vam je bil stari Pavlinec, kaj je godinama delal u Gradskoj štedionici? Tinča Pavlinec? Onaj kaj je skupljal kasice-prasice»?
«Znali ste mojeg djeda»?
«Vaš dedica - Tinča Pavlinec?! Ti Bosnu, kak je svet mali! Tinča i ja smo bili pajdaši. Istina, on je dest let starejši, ali, borme, muž i pol. Za društvo. Za pijaču. Za ženske. Za sve. Da bi reč rekel».
«Eto, vidite, i mojeg ste djeda poznavali», sada mi je nada porasla.
«Svaka čast, gospon Pavlinec, ali s ovim ste me zaskočili. Nigdar nis o tome na taj način razmišljal. Velite, a, Zagreb koji nestaje - to vas zanima? Je, je, puno toga nestaje i puno je već nestalo i nigdar se više ne bu vrnulo. Nigdar. Ove kasne sedamdesete, ti bosnu, nisu ni sjena onim nekadašnjim predratnim. No, prosim, možebit i zato kaj smo bili mladi. Jel tak, Joškec»?
«Koliko si ti, Šmit, imal kad je počel rat?», Modrinić je znao kako da Šmitu razveže jezik i kako da u njemu podrži vatricu koja je već palucala.
«Kolko? Čekaj... Dvadeset».
«Mora da si imao više», Modrinić se sada ponio izdajnički.- Ti si pet ili šest godina stariji od mene? Koje si ti»?
«Devetsto i sedamnaesta».
«Pa, da, pet godina si stariji. Znači da si pred početak rata imao dvadeset i tri».
«Bogme, da» - priznao je Šmit. «Kak vreme leti»!
«Nego, čuj», Modrinić mu se unese u lice. «Kako se zvala ona kavana... Jedna je bila 'Dubravka', tamo u Margaretskoj, koja je i sad, a ona vis a vis»?
«Aha, misliš na 'Gitu'», dosjeti se Šmit i odjednom živne.
«Bravo, 'Gita'!«, živne i Modrinić. «Sjećaš li se vlasnice 'Gite' za kasom? Fanj komad. A i njen muž, ljudeskara! Nigdje u Zagrebu pred rat nisi mogao dobiti takvu rižu s čokoladom kao u toj kavanici. Čuj, gdje je točno ,Gita' bila? Znam da je negdje oko današnjeg kina 'Zagreb', ali se ne sjećam u kojoj točno zgradi»
«Sam vugel Preradovićevog placa i Varšavske», Šmit smjesta rasvijetli zatamnjenje u Modrinićevu sjećanju. «Tam gdje se danas prodaje mebl, prosim».
«Imaš pravo, Šmit. A 'Gita', koliko se sjećam, bila je jedna od boljih kavana u ono doba. Ne?».
«Je, za vas dotepence», proradio je Šmitov zagrebački rodovnik. «Bogme, vu 'Gitu', 'Dubrovnik' ili 'Dverce' u Ilici ni zalazil zagrebački hajlajf. Moja teta koja je pripadala zagrebačkoj kremi, pa njena prijateljica Arkovica, pa Srkuljica, svoj su čajek s vanilikiflecima konzumirale u 'Esplanadi' ili v 'Palaceu', a rjeđe u kavani 'Zagreb' na Zrinjevcu ili novoj Gradskoj kavani.
«Čuj, Šmit, tvoji su rođeni Zagrepčani?», kolega Modrinić je sada već uvelike radio za mene.
«Fater i ja smo se tu zlegli. Moj grosfater je došel iz Švapske. Nekad smo se pisali Schmidt. Familija se od navek bavila trgovinom, a ja sam navek bil, kak bi rekli, umjetnički navudren. Valjda na mamicu. Izrađivala je famozne goblene. Ja sam se skrasil vu fografiji. I u 'Foto Tonki"' koja je bila to kaj je bila, prosim».
Konobar koji je prišao našem stolu kao da je iz drugog vica ili barem iz drugog vremena, gdje je 'Foto Tonka' stari žurnal spram 'Foto Barkova' koji je kakva-takva današnja stvarnost.
«Gospon Šmit», navaljivao sam, «jeste li se predomislili: Možda još jedna pivica? Ili sokić»?
«Baš vam hvala. Ali, sit sam svega. A i šećer... Koronarke... V ovim letima čovjeku da bi preživil preostaje jedino pasti travu»!
Na trenutak se diskretno zasmijulio na vlastiti račun, a onda se uozbilji. «Nego, dok se vi namirite od konobara, ja bum skočil na telefon».
Za svoje godine i za svoju priču, Emil Šmit, umirovljeni fotograf s imidžem i iskustvom znamenite 'Foto Tonke', gibak je i vitak, a korak mu mladenački čvrst i odlučan. I dok ga tako pogledom ispraćam do telefonske govornice, zamijetim da je stol sučelice prazan. Od zaljubljenog para ostala je tek pepeljara puna opušaka i prazne boce piva.
«Sigurno je otišao telefonirati u bolnicu», nagađao je kolega Modrinić.
«Netko mu je u bolnici?
«To je priča za sebe - Šmit i ta mala».
«Kakva mala»?
«Šmit je inače samac. Nikad se nije ženio. Mama mu je dugo živjela i on s mamicom živio. Ali, tu i tamo ima poneku priležnicu, koju uzdržava. Uglavnom mlađe cure imaju priliku zaposjesti Šmitovu ložnicu. Ova najnovija valjda je najmlađa iz njegove ergele. Moglo bi joj biti dvadeset ili koju više. Našao ju je u iličkom kafiću. Mala provincijalka. Bez roda i imena, kako se veli. Fremterica. Nakon svega, godi joj privremeni azil i očinska skrb starog situiranog i ledičnog gospodina. Šmit ima lijep stan, a niste vidjeli njegov auto - onaj veliki 'opel-record'. Priča se svašta. Da je samo uzdržava. Besplatni stan i košta, tek da ne bude sam. Pa da joj prišmajhla, a tu i tamo, kad naiđe - a valjda naiđe? – približi joj se i preda joj svu svoju staračku uspaljenost. Tako se priča. Svijetlio nisam».
Modrinić je otpio piva i dlanom odstranio pjenu s brkova.
«No, priča tek počinje. Melodramski siže. Malu je, naime, strefio moždani udar. Usna joj je, navodno, pobjegla do lijevog uha! Šmit ju je, navodno, sam vlastitim rukama utrpao u svojeg 'opela' i, ne propustivši sjesti na trubu, pohitao u prvu bolnicu. Sad je maloj bolje. Rehabilitacija je učinila svoje. Usta je donekle ispravila, ali, na žalost, nikad više prava. Ni onako poželjna kao nekad u iličkom kafiću. Šmit je redovito svaki dan obilazi. Obvezatno se iznad njenog bolničkog kreveta pojavljuje s ružom i kremšnitama. A morate znati da je Šmit cicija, patološki škrtac i zbog toga se nikad i nije ženio. A sada njegova pucica nikad ne ostane bez poklona svog starog zaštitnika i kavalira. Kaj nije dirljivo»?
«Holivudska melodrama sa zagrebačkim šmekom», poduprem Modrinića.
Moram priznati da takvu priču već na prvom koraku nisam očekivao.
Konobar se vratio s ostatkom novca, a za njim se vratio i Šmit.
«Kaj je mala još gore?», zanimao se Modrinić.
«A, ne, doma je», prisjedne Šmit. «Ali, pak bu morala na rehabilitaciju. Vjerojatno u Krapinske. Tam bu bolje, nadam se, neg vu onoj bolnici, gdje je ležala. Tu ti bolnicu zovu 'privat hospital', jer se tu stalno mora pehati u privatne džepove! Socijalno si zapikni za škrlak! Caltaj i furt caltaj! A ko da za malu calta? Ja? Dobro, ja sam dal, kolko sam mogel, ali bi i drugi trebali dati. Radi se o ozbiljnim stvarima. O životu jedne mlade puce, na kraju krajeva. Ne»?
«Bogme, da», uljudno će Modrinić. «I velika je sreća, što sirotica ima tebe».
«Svatko mora imati nekoga», lanuo sam filozofski.
«Mora, ak ima», isto tako filozofski uzvraća Šmit. «Nego, gospon Pavlinec, da mi prejdemo na stvar: recite, zakaj ste baš mene izabrali»?
«Šmit, pa ti si kao stvoren za tu temu» umjesto mene odgovori Modrinić. «Kad tebe vidim, a pogotovo kad malo duže proćakulamo, kao da listamo sve one predivne einhsistkarte naše mladosti i nekadašnjeg Zagreba».
«Kaj got!», vidljivo polaskan, Šmit istisne kroz zube.
«Vidite» uhvatim se za Šmitovo, po svemu, najosjetljivije mjesto. «I taj vaš jezik, i naglasak, ako hoćete - to je ono! To se s generacijama gubi. Malo tko danas još tako govori».
«Hote, prosim», Šmit je kao junferica oborio pogled.
«Baš to: hote, prosim! Ja to, gospon Šmit, puno tvrđe izgovaram, makar sam i sam rođeni Zagrepčanin. Moj "hote" je kraći i tvrđi. A vaš je 'hoote' mekan i razvučen. Izvoran. Unikatan s današnjeg stajališta. Ko domaće razvučeno tijesto, za razliku od mojeg današnjeg industrijskog lisnatog tijesta. Kaj nije tak, gospon Šmit?
«Kaj got», Šmit je već bio frigan.
Stari mi novinarski lisac Joško Modrinić dobaci zadovoljan smiješak, kao da hoće reći: riba je nanjušila mamac. Okrene se Šmitu:
«Naravska stvar da ima Zagrepčana, starijih od tebe, koji se, možebit, i više od tebe sjećaju, ali to nije to kaj kolega Pavlinec treba. Što će mu tamo neki senilci, koji će cmizdriti za 'dobrim starim vremenima', kad su bili mladi i kad im je sve bilo 'naj', a danas u ovim našim kasnim sedamdesetim 'sve otišlo vrit'! Takve infantilnosti nek si lijepo zataknu za šešir. To kolegi Pavlincu ne treba. Trebaš mu ti, koji se svega sjećaš, a nisi ishlapio, dapače, i danas si unutra, aktivan sudionik i ovoga današnjeg vremena. Pa i ta tvoja pucica, ako hoćeš...
«Je, je, čovjek se mora družiti s mladima da bi se i sam pomladil! Kaj ne»?
Poštirkanim bijelim rupčićem Šmit je prekrio sitni cinični smješuljak koji ga je, začudo, činio mlađim.
«Onda», ne posustaje novinarski lisac Modrinić, «i taj tvoj posao. Godinama u najelitnijem zagrebačkom fotografskom salonu, gdje je dolazio kipec uzimati cijeli predratni hajlajf Zagreb! Dušu dalo za novinski feljton, još bolje za televizijski dokumentarac, o gradu kakvog danas znamo samo s pofarbanih razglednica...
«Kaj se toga dotikavlje, kak bi rekel Tito Strozzi, kojega sam, a pro pos, takaj uslikal, to je zbilja istina», popuštao je stari predratni fotograf.
«Eto, vidite, gospon Šmit», nastojao sam i sam uskočiti u cug koji se napokon pokrenuo s mjesta i počeo militi iz vlastita nostalgičnoga dima.
«No, dobro, dobro, nek vam bude» - poput prometnika Mehe na vremenskoj štreki, Šmit je davao znak za polazak.
«Poiščite me u 'Palaceu', obično između dvanaest i dva sata, ali ne poslije dva, prosim, onda se već žurim na obed. A sad se moram kupiti. Moja noga. Na starca svaki vrabec dojde».
Kad smo ustali od stola, Šmit je, za razliku od maloprije, kad je žurio na telefon, primjetno hramao.
«Oho, pa ti, bogme, lijepo špesaš» - primijetio je Modrinić. »Kaj se tak hudoga pripetilo»?
« Kaj?», naškubi se Šmit. «Arterioskleroza. Moram doma, vreme je za medicinu».
«S autom si»?
«Bez auta više, bome, ni na zahod. Dok ide. Dok me oči i refleksi služe. Ali da pokucam», stari se gospon šeretski stisnutom šakom kvrcne po sijedoj briljantinom zalizanoj frizuri. «Nego, ak si spreman za doma, bum te prebacil. Si još navek na Keglbajsu»?
«Pa, da. Baš bi mogel s tobom. A i kolega Pavlinec bi mogao s nam, naravski ako ga primaš».
Sva trojica krenuli smo prema izlazu s rotirajućim vratima, na kojima se u tom trenutku pojavio debeli prosjak Lojzek.
«Ljubim ruke, doktore», Lojzek pozdravi Šmita, na što mu on veselo uzvrati: «O, serbus, primarijus! Baš dobro da si došel. Imaš, možebit, dinar, fali mi za novine»?
«Za vas, doktore, uvijek», debeli se prosjak uhvati za džep.
«Baš si zlatan», kroz zube će Šmit, te smjesta doda: «Ne treba, hvala, našel sam».
Šmit se vragolasto nagne prema meni te prošapće, dlanom prekrivši usta:
«Tak se ga čovjek najbrže reši».
Na ulici su kolporteri izvikivali: 'Od Nove godine veće penzije'! 'Kruha i Kerempuha'! 'Jedni se drže po strani, drugi su posrani'!
Šmitov "opel-record" bio je krem. To mu je očito omiljena boja, s obzirom na krem kaput od devine dlake i krem vozačke rukavice od finog velura s otvorima za prste.
Najprije je vrata automobila otvorio Modriniću, ali kad je ovaj htio ući, rukom mu je prepriječio put. Iz džepa je izvukao majušni sprej te prešpricao unutrašnjost automobila. Potom je malko štrcne sebi na prst i prstom prođe iza uha.
«Taaako! A sad se bu lepše peljati. Kaj ne»?
Modrinić je sjedio naprijed, pokraj Šmita, a ja sam se ispružio na stražnjem sjedištu. Vještim manevriranjem, Šmit se izvuče iz tjesnaca na parkingu, te napokon zaplovi ulicom. U tom trenutku doleti karambolirani auto i vozač luđački zatrubi. Šmit je smireno otvorio prozor i, ne povisujući glas, dobacio:
«Mogel bi trubiti doma u forcimeru dok ti tatek pajki poslije obeda! Mulec jedan». Zatvorio je prozor i okrenuo se Modriniću: «Na čelu mu piše da se je jučer dotepel v Zagreb tamo negdje iz svoje vukojebine! Kupil auto i vozački ispit! Je, ali vozačku kulturu nemreš kupiti»...
Nagnut nad naslonom vozačkog sjedišta opazim sličicu mlade djevojke umetnutu u okvir pokraj upravljača. Cura mi se čini poznatom. Okvir je lažna secesija. Jedan od onih okvira u kakvima smo navikli gledati fotke uslikane kod 'Foto Tonke', iako uslikana djevojka nije iz 'Foto Tonke', nego iz iličkog 'Majmunjaka'. Zamolio sam gospona Šmita da mi stane. I Šmit i Modrinič iznenađeno su me pogledali. Izašao sam, a da ih nisam ni pogledao. Ušao sam u prvi birc i naručio:
«Rum-štangicu», rekao sam pipničarki i smjesta se ispravio: «Dupli rum».
To mi je, naime, bilo omiljeno piće u iličkom 'Majmunjaku', što sam ga, kao još neke stvari u životu, dijelio s onim Šmitovim 'kipecom' a la 'Foto Tonka', naravno, prije nego što ju je strefil moždani udar. I prije nek ju je upoznal stari fotograf Šmit.
Od reportaže o starom fotografu, kao što pretpostavljate, s razlogom sam odustao. Od ruma nisam. Također s razlogom.
