Poravnavajući kazaljke na satu za novo zimsko vrijeme teško možemo izbjeći a da se ne sjetimo starog urara iz Maksimirske Zlatka Lebarovića Koliko smo puta na satu pokraj javnog zahoda na Kvatriću isčitavali potpis Lebarović, krateći vrijeme dok smo se s ostalim klincima iz svog kvarta načekivali prije predstave u kinu „Partizan“ Ili, kasnije, na tadašnjem Trgu Republike na prvim spojevima, a na koji su - barem prema Lebarovićevom satu - cure uvijek kasnile…
Javne satove u Zagrebu Lebarovići servisiraju i potpisuju još od 1953. kad urarski obrtnik iz Maksimirske 52 Zlatkov otac Simeon Lebarović posao preuzima od urara Mate Barača, koji je nasljednik Mirka Novaka, urara iz Ilice 24, prvog potpisnika gradskih satova, na početku dvadesetih, kad se u tadašnjem Heinzelovom Zagrebu pojavljuju prvi ulični satovi, a po uzoru na satove na ulicama i trgovima Beča. Od 1962, nakon smrti Zlatkovog tate Simeuna, obrt potpisuje njegova mama Štefica, a servise, naravno, obavlja Zlatko, koji od 1978. i šljaka i potpisuje, a kojeg će devedesetih naslijediti njegov sin Dalibor.,
Prepoznatljiv romboidni oblik gradskog sata, koji je već više od osamdeset godina obvezatan detalj s razglednica Zagreba, resi koliko trgove u središtu grada, tako se po njima ravnamo i u Dubravi, i na Trešnjevki, i u Novom Zagrebu. A kako su u gradu ukupno trideset i dva javna sata, teško nam je i zamisliti meštra Lebarovića kako trči s jednog na drugi kraj grada da bi poravnao cajgere za zimsko vrijeme. Mi koji ga znamo, pred očima nam je onaj Lebarovićev spor i malko trapav hod, jer, bome, nismo baš u cvijetu mladosti, i taman posla da naš majstor juri uokolo s ljestvama i penje se do satnog kučišta u centru ili na periferiji. U većini satova ugrađen je timer, tako da je unaprijed zadan točan dan, kad će se mehanizam sam pokrenuti za jedan sat unaprijed.ili otraga.
Prisjećamo se kako nam je Zlatko jednom davno s ushićenjem pripovijedao o preciznosti tih satnih mehanizama, a po kojima njegovi majstorski prsti „s užitkom prčkaju“. Najstarijim satovima, onima na središnjim gradskim trgovima navodno se ne zna proizvođač, jer „nigdje niš ne piše“, dok se za novije zna da su „Siemensovi“. Tri su generacije satova u gradu, s tim da su ovi noviji precizniji, a što je i razumljivo kad se izbliza zaviri u kućište sata – sve sami otpornici, tranzistori i sklopovi ili, kako bi Zlatko rekao, beskontaktna tehnika. „Nekaj im, pardon, ipak fali“, smješka se naš gradski urar – „bešumni su, niš se ne čuje, za razliku od starih mehaničkih ura koje udaraju onaj svoj neodoljivi tik-tak“…
Iako je mehaniku odavno zamijenila elektronika, iako su se kazaljke na gradskim satovima u međuvremenu od okretanja već pomalo i umorile, urar iz Maksimirske nije promijenio mišljenje o ljepoti, kvaliteti i preciznosti javnih gradskih satova.
Zanima nas jedino je li se Zlatku Lebaroviću ostvario davnašnji san – da i uru na katedrali vidi iznutra, jer „predosjećam da je to bogovski stroj - i kad ide po ljetnom i po ovom sadašnjem zimskom vremenu“…
