16. ŽENA U CRNOM
U kinu Kozara, u neposrednoj blizini Iličkog trga u deset sati navečer davale su se premijerne projekcije filmova. Nisam propuštao ni jednu takvu premijeru. Kod kupovanja karte, pola sata prije početka, ugledam Ženu u crnom, kupuje karte za kino i šeta se kod ulaza. Dobro hoda, ima duge i vitke noge, primijetio sam. U kinu ugledam samo Ženu u crnom. Kada me je vidjela začudila se, kimnula mi glavom i sjela uz mene. Znate, ja običavam gledati filmove sama. Ne želim razgovarati o filmu za vrijeme projekcije niti podnosim da me netko za to vrijeme dira, kaže kada je sjela. Nisam baš razumio zašto je onda sjela do mene kada je većina sjedala bila prazna, ali za svaki slučaj, kao tip koji razumije poruke, ja sam se odmah preselio na susjedno sjedalo i tako je Dama mogla nastaviti uživati u filmu sama. Film je vjerojatno bio dobar. Ja sam u kinu zaspao. Kada sam se probudio, na svršetku filma, kada se upalilo svjetlo u dvorani, Žena u crnom sjedila je pokraj mene. Pozivam vas na piće, rekla je na trgu kada smo izašli iz kina. Bila je ponoć i naravno da su svi lokali na trgu bili zatvoreni. Ne treba odlagati stvari koje se moraju dogoditi, rekla mi je i ja nisam imao odgovor na takvo sranje. Samo sam pitao: Gdje? Žena je rekla: Esplanada. Krenuli smo Ilicom prema Trgu i na uglu Medulićeve, u Medulić kavani koja je godinama bila zatvorena, vidjeli smo svjetlo i čuli sviranje raštimanog klavira. Ušli smo. Kavana je bila otvorena iako su se u njoj još farbali zidovi. Dok je mlada pijanistica svirala, gosti, većinom glumci, sjedili su i dobro se zabavljali nakon premijere u Gavelli. Dva su malera bojili strop. Jedan, krupni, stajao je na visokim lojtrama, a drugi, mlađi, držao je kantu s bojom i buljio u pijanisticu. Konobar stane kod našeg stola. Može dva martela?, pita. Prepoznam konobara s trga. Konobar me srdačno pozdravi. Da se predstavim, kaže mi. Ne znate kako se zovem. Na onom to trgu nije bilo važno. Ovo je pristojan lokal. Moje je ime Željko, a prijatelji me zovu Desire.
Od večeras više ne radim na trgu. Radim u ovoj kavani. Poglećte goste! Većinu poznam iz novina. Glumci. Ja sam želio biti glumac, sada glumcima nosim kavu. Ja ne odgovorim jer pažljivo gledam hoće li kap boje pasti na pijanisticu jer iznad njezine glave ogromni oznojeni maler farba strop. Desire nastavlja: Onaj tam, plavi visoki feš čovjek je isto glumac, a onaj kraj njega je iz Hercegovine, i oni su partneri. Desire ode i brzo donosi martele, a na pijanisticu nije pala ni kap boje.
Ovo je dobro mjesto za popit martel govori Žena u crnom. Znate li kako se zovem?, pita me. Ne, kažem, na trgu to nije bio problem, ali ovo je pristojna kavana, čujem se kako serem. U taj čas, dva hrvatska poduzetnika, budući vlasnici kavane Medulić, dolaze do našeg stola. Hercegovac dosta oštro govori glumcu: Ovu bagažu, koju si doveo, izbaci iz lokala. Ti si lud, odgovara glumac. Pa to su naši budući gosti.
Kurac, a ne gosti, vraća mu Hercegovac, alkoholičari i bijedni nafiksani kreteni bez kune u džepu, nastavlja Hercegovac. Ti si kreten, mirno i sabrano odgovara glumac i podsjeća me na Hamleta. Zovem se Frida, kaže žena, napokon doznam kako se zove žena. Frida, Frida, mislim..naravno, Frida se zvala fatalna žena Meksičkog slikara Ribere, koja je završila tragično...
Kume!, zaustavi Hercegovac konobara. Desire stane. Hercegovac govori konobaru s tonom gazde. Počni naplaćivat i gasit svjetlo, fajrunt je. Konobar sluša, stoji. Čuo si što sam ti rekao? Desire ne odgovori već prilazi prvom stolu.
Ne znate ni vi kako se ja zovem, kažem Ženi u crnom, koja ne čuje ni ne vidi što se događa. Ona plovi. Mene to zapravo ne zanima, odgovori. Nadam se da nemate neki nadimak jer mi pozli kada upoznam nekog tko ima nadimak. U kavani se počnu gasiti svjetla, pijanistica i dalje svira, a Desire počne naplaćivat. Dečki, nemojte se ljutit, viče Hamlet. Moramo farbat... sutra bude u redu... Ja sam večeras gotov, javlja s lojtri maler. Gosti izlaze, pijanistica odlazi sa notama, maler počinje farbat strop iznad našeg stola. Popit ćemo još nekoliko martela, govori Žena, a jedna kap zlatne boje promaši martel i padne na pepeljaru. U sredini prazne kavane stoje Hamlet i Hercegovac. Ovo si zadnji put uradio, viče Hamlet koji je izgubio živce. Kume, samo polako, nisi na pozornici nego u mom lokalu, ozbiljno govori Hercegovac partneru glumcu. Ovo je pravi posao, a ne pizdarija kao što je teatar. Dok je tvoj otac sjedio u kazalištu, trošio novac na kurve u bordelima, dok je tvoja baba radila knedle od marelica, i šnenokrle, dok su se tvoje sestre kurvale u radničkim odmaralištima, znaš što je radila moja familija. Muškarci su švercali duhan, tukli se sa žandarima i financima, a žene motikama obrađivale zemlju. Ja vodim lokal, tako smo se dogovorili, a dok ja vodim lokal u njega neće ulaziti pijani gulanferi s droljicama, inzistira Ero. Ti si gulanfer, bijedo provincijalna, tvoje je društvo mafija kamatara, dilera droge i preprodavača ukradenih auta i švercera lošeg duhana, u stvaralačkom je transu Hamlet. Ja govorim Ženi u crnom: Otići ćemo meni u garsonijeru i poševiti se i upoznati. Jedno ozbiljno upoznavanje nije u kavani, na poslu, u vlaku, na aerodromu, nego u krevetu, šapće i smije se Žena u crnom. Hamlet gurne Hercegovca, Hercegovac zgrabi originalnu tonet stolicu i kresne po Hamletu. Hamlet padne na pod. Točno, kažem, jer se u krevetu leži bez kostima. Bez skupe garderobe, još skupljih očala i šešira, nema cipela s visokim petama. Na podu kavane Medulić, u kojoj su pili kavu Meštrović i Krleža, u kojoj je Bukovac s Medovićem dogovorio izlaganje hrvatskih umjetnika na svjetskoj izložbi u Budimpešti 1900., u paviljonu koji je prenesen u Zagreb i danas je čudo koje je došlo u Zagreb, Hercegovac s nogom tonet stolice gađa glavu partnera Hamleta koji leži. I pogodio bi ga možda, ne u oko ali u zube svakako, da maler nije skočio s lojtri, uhvatio Hercegovca oko pasa i spretno ga bacio na pod pokraj Hamleta. Pokušat ću doživjeti orgazam u toj opskurnoj garsonijeri, kaže Žena u crnom, koja ne vidi što se događa oko nje i pada u ekstazu... Maler stane iznad Hercegovca, koji leži na podu i mirno kaže: Nemojte se dignut dok mi ne odemo. Ja sam gotov. Dugujete mi tri tisuće kuna i tisuću kuna za materijal. Ukupno pet. Nećete dobit ni pare, kaže na podu Hercegovac. I pokuša se dići. Ostanite na podu, ozbiljno upozori maler Hercegovca, cipelom ga pritisne na pod i okrene se svom pomagaču. Robi, dovedi konobara. Ja sam tu, javi se Desire, ako treba svjedočit, ja nisam videl niš. Ne treba svjedočit, boli me kurac za sud, advokate, suce i pravdu, odgovori maler nego mi daj keš kaj si naplatil. To sam već dal gazdi, kaže konobar. Nadam se da je u toj garsonijeri bar krevet velik i da je posteljina donekle oprana, govori Žena u crnom. Ima ormarić s pićem i u ormariću boca martela, nabavil sam je za vas, a posteljina je iz Ikee, kažem. Maler se sagne i iz džepa Hercegovca izvuče novac… Broji ga. Zvat ću policiju, buni se Hercegovac koji je, navodno, profesor teologije, a maturirao je u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu. Šest tisuća tristo. Koliko je tvoje?, pita konobara. Petsto na dan. U redu, odluči maler, dok je Hamlet još izvan sebe i leži na podu. Maler izdvoji petsto kuna i da Desireu. Ak' ikad otvorite lokal, zovite me, kaže Desire, našli bute me na Iličkom trgu, nakloni se i ode. Robi, tvoja je hiljadarka a ostalo je moje, za materijal, rad i strah. Kakav strah?, čudi se profesor teologije na podu. Pa mogel sam vas ubit, odgovori maler i svršit u Lepoglavi, jednom rukom uzme ogromne lojtre i iznese ih. Što vi tu čekate?, sjeti se Hercegovac, koji se još ne diže s poda, pita mene i Ženu u crnom. Orgazam, odvrati Dama, uhvati me pod ruku i izađemo iz kavane Medulić koja se nikad više neće otvoriti.
17 Max.
Iz Konzuma izlaze starica, nesuđena žena pokojnog profesora i njezin pratilac Oto. Kurva, kaže patuljak Tonino. Nemate pojma što sve znam o toj ženi i o njezinom pratiocu, . Da čujem, predložim patuljku. Ovako, ona je naravno stara zagrebačka flundra. a on... to je slatka priča kao kremšnira. Otac je tog Ota počeo karijeru kao jugoslavenski žandar. Onda je otišao u partizane, postao pa udbaš. Zajebo se za vrijeme Inforbiroa, nastavi. Kako?, pitam. Cinkao ga je vlastiti sin. Tko je sin?, pitam. Ovaj džentlmen koji se sada prilijepio za staricu kako bi se dočepao njezinog stana i penzije i slika i nakita. Išao je sa mnom u školu, kažem. S vama je išao u školu a ne znate da mu je otac zaglavio na Golom otoku? Ne, odgovorim iskreno. Znao sam da je otac Ota bio partizan, prvoborac i nosilac spomenice. .. Kurac, smije se patuljak. Otišao je u partizane dva mjeseca prije kraja, a do tada se skitao po Britancu, pio, kartao, tukao, usput je skupljao crvenu pomoć koju je krao i preprodavao. Da je taj luđak znao da će njegov Oto svršit u teatru, zadavil bi ga u kolijevci. Sada taj sin hvata straricu kao pauk. Starica ima svega, a čarapa joj je puna deviza.. Profesor još nije ni počeo trunut, a dama već hvata ostarjelog kavalira, cinkera i vječno podobnog druga i gospodina hipohondera Ota. Kurva. Zašto kurva?, primijetim. Sve su žene kurve osim matere i sestre. Slažete se? Nemam sestru, odgovorim i siroče sam. Patuljak slegne ramenima.
Za četiri godine nezavisnosti dok je Max trgovao s pornografskim slikama Gabrijel je trgovao s masti. Gabrojel je, ako se sjećate, zdipio Maxovo šiljilo. Gabrijelov stric je dezertirao iz vojske u partizane, a iz partizana u civilnu zaštitu, iz Civilne je zaštite prešao u vatrogasce. Klao je svinje, radio mast i čvarke, donosio ih po noći Gabrijelu, mali je Gabrijel mast prodavao u skloništima. Stanari su u strahu slušali američke bombardere kako prolaze iznad Zagreba, čuli su njemačke flakove koji su pucali sa Šalate po njima i kupovali Gabrjelovu mast. Gabrijel je pakirao mast u male pakete i prodavao je duplo skuplje. Ja sam mu nosio te pakete po kućama. Nakon dvije godine Gabrijek je vozio novu specijalku Velox, talijanski bicikl s trkaćim guvernalom i tri brzine. I, naravno, lagao je sve više. Nakon oslobođenja, par dana prije prvih slobodnih izbora, četrdeset pete u jesen, ulični je odbor konfiscirao Gabrijelovu specijalku, proglasivši Gabrijela ratnim profiterom i usput su konfiscirali bravariju gabrijelovog oca. . Kvaka ih je poslao u krasan kurac. Govorio je da je stotine kila masti poslao u šumu partizanima. Njegova je veza, nažalost, bio drug, čuvar, Europin ljubavnik Kos. Kosu je Gabrijel uredno davao dio svoje zarade na masti. Kos je to zvao Crvena pomoć. Nakon prvih slobodnih izbora bez pendreka, u sistemu koji je krenuo u komunizam, Gabrijel je nastavio lagati i trgovati s Unrinim paketima, američkim žutim sirom i američkim jajima u prahu. Imao je stodevedesetsedam, ja sto pedeset. Tijekom vremena Gabrijeli je dobil spomenicu boraca iz četrdeset prve, završio je na brzinu partizansku gimnaziju, postao član SKOJ-a, pa partije, Gabrijel Max i ja više nismo sjedili u pučkoj školi, nego u gimnaziji u Križanićevoj. Max je u kinu Kozara gledao američki film Mladić s trubom. Nakon filma, Max je Gabrijelu i meni rekao tiho: Idemo u Ameriku! Gabrijel je odgovorio da ga mama neće pustiti, a ja sam bio zaljubljen u profesoricu kemije, gospodičnu Suzanu, i premlad za daleko putovanje. Što da radim u Americi? U Americi bi me zaposlili u cirkusu. Pravio bi kolute u areni i lijepio plakate po zidovima. Hvala lijepo. Zavidim ti, rekao je Max meni. Zašto?, pitam. Zbog visine. Da sam kao ti, ne bi bilo problema prijeći granicu. Kako?, pitam. Jednostavno, odgovori Max. Max je mahnuo rukom i ja nikad nisam doznao kako bi Max na mome mjestu prešao iz komunizma u kapitalizam. Što je bilo Gabrijelom?, pitam. Savršeni partijski uspon.. pronevjera, povratak na Britanac. Golo govno. Bolja je priča Maxova. Dakle, nakon filma pita Max Gbarijela:. Ideš sa mnom? U kino?, pita Gabrijel. Ne, nego u Ameriku. Idem, kaže Gabrijel koji je uvijek bil kreten. Meni je tatek dal gojzerice od teleće kože i nepromočive. Bile su mi prevelike. Max gleda moje gojzerice: Daj da ih probam, kaže. Bile su mu k'o salivene. Posudi mi ih do sutra, kaže mi Max. Dva dana Max i Gabrijel nisu dolazili u školu. Nakon sedam dana počeli smo se pitati gdje su. Nakon desetak dana doznali smo da je Max preko slovenskih Alpi, u mojim nepromočivim gojzericama od teleće kože i američkoj vjetrovki, s dva sendviča od masti, prešao u Austriju. Gabrijela su graničari uhvatili. Svršil je u zatvoru, al kak je bil maloljetan, pustili su ga doma. Tam je počel delat za policiju. Tko?, pitam. Gabrijel. Pa kad ste u buksi imate dvije mogućnosti. Ili počet delat za njih i izaći ili dat da vas jebu Šiptari u dupe. Nikad se nije doznalo kaj Max dela u Australiji, ali da je bil bogat, to se znalo i nije bila laž. Doduše, nije baš sve bila laž, kažem. Nije? Ma, nemojte. Nabrojat ću vam sve laži iz rukava pa onda recite: Što je Titova štafeta nego laž. Proslave Dana mladosti? Gradnje omladinskih pruga, prvomajskih parada? Pjevali ste skupa sa mnom: Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska. Vikali smo: Živjelo bratstvo i jedinstvo. Život damo – Trst ne damo. Slušali smo i učili o nekakvim udarnicima, sekretarima SKOJ-a, ofenzivama, herojima, kuririma Buhi. Sve laž do laži. Živjelo se u lažnoj sadašnjosti, govorila se laž o prošlosti i bulaznilo o lažnoj budućnosti. Laž je bila osamnaesta, četrdeset prva, sedamdeset prva, devedeseta. Laž je postala navika i zakon. Mi smo u školi učili jedno, naša djeca uče drugo, a unuci će učiti treće. Sve se generacije Hrvata odgajaju u laži, dragi moj gospodine. Jednog su nas dana izveli iz škole, odveli su nas pred jednu vilu na Zvijezdi da jebemo mater zapadnim Nijemcima. Neki je drug Vračarić uhvaćen u švercu u Njemačkoj i tam je svršil u reštu. U novinama je izašla fotografija druga s trorogom na glavi i crvenom zvijedom na trorogi. Gabrijel se zaprepastio. Bio je to Kos. Gabrijel i ja smo se derali: Hoćemo Kosa.. Danas je ipak drukčije, kažem, želim prekinuti patuljka koji je postao razdražen i počeo mi ići na kurac. Udara malom šakom po stolu. Popije moju vodu na iskap. I danas je sve laž, kaže mirno. Lažni rat, lažni generali, lažni predsjednici, lažni doktori, lažni povjesničari, lažni novinari, lažni gradonačelnici, lažni kurs kune, lažna pretvorba, lažni tajkuni, lažni narod bulji u lažnu pornografiju lažne pjevačice koju ševi lažni poduzetnik. I na kraju, dragi gospodine, vaša Žena u crnom je lažna pička. Obična drolja, nezakonita kći propalog političara i šankerice u krčmi na Radničkom dolu. Kada je Vaša Dama bila još malodobna, ševili su je Šiptari za par dinara, Makedonci preprodavači lubenica i paprika, pičku je davala za traperice, izlet u Trst. Izbačena iz škole, nije završila ništa, udavala se, rastavljala, bježala, kurvala po svijetu. Lovila muževe, glupane, starce, slikare, industrijalce iz Milana, automehaničare iz Münchena, radila za policiju, denuncirala susjede, krala na sitno i krupno. Kaudersu je zdipila torbu eura i onda ga ubila. Važi oklada?
Šutim, ne prihvaćam okladu. . Patuljak nastavlja: Sada je u zatvoru. Jer je ubila Kaudersa?, pitam. Ne, nego jer su Kaudersove devize bile lažnjaci. Kao što sam rekao. Lažna Dama okrade lažnoga gospodina, hapa lažne eure i završi u lažnom zatvoru. Zatvor barem nije lažan, kažem. Naravno da je. Već će se sutra Vaša Žena u crnom šetati po trgu. I pravda je lažna. Idem. Patuljak skoči sa stolice, zgrabi šahovsku kutiju, odjuri na trg. Patuljak nije lažan, pomislim. Laže samo da ima sto pedeset. Ima sto trideset. Patuljak odjuri, bez riječi počne partiju šaha s agentom Gabrijelom.