10. Tilla Durieux
Možda nije loše da čujete nekoliko riječi o Vašem prijatelju profesoru, nastavi starac s uživanjem i ironijom. Taj je profesor tipični šljam kojeg je voda donijela u Zagreb. Taj Vaš profesor, koji je bio omladinski rukovodilac u Gornjem Vakufu, nakon radne akcije Brčko-Banovići gdje se istakao i postao udarnik poslan je, po zadatku, u Zlatar, u Zagorju. U Zlataru je radio na pošti. Po nalogu mjesnog sekretara partije otvarao je poštu i čitao pisma. Kada bi u pismu našao marke ili dolare, prvo je uzimao pola, a kasnije sve. Kada je otkriven, premješten je u Zagreb. Policija ga je smjestila, kao podstanara, u stan žene koja je imala ured za prijepise. To se zvalo daktilobiro. Žena je bila udovica, muž zaglavio nakon oslobođenja, izgubio glavu kao suradnik okupatora, a istina je bila da se dotična dama dopadala predsjedniku Uličnog odbora. Predsjednik Uličnog odbora je bio mladi skojevac, ali je padao na starice. Stradao je na Golom otoku. Žena je bila stara, bolesna i sumnjiva. Na samrti, u bolnici, organizirano je da se Vaš profesor podstanar oženi s vlasnicom daktilobiroa. Tako je došao do stana u centru, u Medulićevoj ulici. S dvije druge ženidbe, naravno, sa staricama, odnosno udovicama – jednu je vjerojatno zadavio, a drugu pustio da se smrzne – došao je u posjed jedne kuće na Svetom duhu i dva stana u centru Zagreba.
Opazim kako na trg dolazi starica, profesorova žena s jazavčarem koji šepa. Kupi jednu ružu slične boje kao ruža koju joj je kupio profesor, sjedne na klupu. Jazavčar legne ispod klupe. Starica izvadi maramicu i počne plakati, ruža padne pod klupu. Dolazi invalid u kolicima. Zaustavi se kod stola do moga stola, vadi kutiju s cigaretama, konobar mu donosi kavu. Njegov dolazak starac ne primijeti jer se vrlo pažljivo zagledao u svoje blistave cipele.
Tamo je profesorova žena, kažem starcu. Nije zakonita žena, da je žena ne bi bila više živa, odvrati starac. Ta je starica vlasnica peterosobnog stana u Krajiškoj. Na taj je stan profesor bacio oko, a ne na staricu, kći jedinicu problematičnoga zagrebačkog industrijalca i kraljevskog savjetnika doktora Jazbeca. Zove se Julija. Čitav je život lovila muškarce, sada je ona postala lovina. Za vrijeme Drugoga rata bila je komunistička agentica. Skupljala je crvenu pomoć s Tillom Durieux. S kim?, pitam. S njemačkom glumicom, engleskom agenticom i ruskom špijunkom Tillom Durieux. Tilla Durieux, kažem, bila je velika glumica, izbjeglica iz nacističke Njemačke, kolekcionar, vlasnica vrijedne kolekcije slika. Provela je rat u Zagrebu, uključila se u antifašistički pokret. Ma nemojte, smije se starac. Primijetim da ima i gornje i donje zubalo lažno. Velika glumica, kako je vi smatrate, vjerojatno zato jer je niste vidjeli na daskama. Naravno da nisam, kažem. Gdje bih je vidio? Žena je stvarala karijeru nakon Prvoga rata u Hamburgu. Točno, kaže Kauders. Izgubila je prvog muža milijunaša i provokatora, galerista i ratnog profitera, francuskog agenta u poslijeratnoj Njemačkoj, ostala udovica pod čudnim okolnostima. Financirala je svoje predstave prodajom vrijednih slika iz kolekcije pokojnika iza kojeg je ostala hrpa slika i veliki stan u jednoj palači u Hamburgu. Ponovno se udala. Udala se za Židova. Taj je brak bio samo podvala engleske špijunske agencije. Zašto?, pitam. Zato, čovječe, jer je na taj način postala izbjeglica. Dali su joj tu sumnjivu kolekciju, dva tri Chagala, Renoira, jednog Paula Kleea i neke afričke bedastoće kao paravan. S tim je došla po zadatku u Hrvatsku. Znalo se da će se kraljevina Jugoslavija raspasti. To je bilo u interesu i Hitleru i Staljinu, znalo se da će Zagreb postati špijunski centar za Balkan. I tu je sletjela ptica, slavna i velika glumica, miljenica slavnog Maxa Reincharda, Tilla Durieux. Prodala je Renoira i kupila hotel Kristal u Opatiji. Tilla ga je kupila vjerojatno po nalogu, jer je bilo suludo da Židov, i usto izbjeglica, kupuje hotel u fašističkoj Italiji. Opatija je tada bila u Italiji i zvala se Abazzia. Vratila se u Zagreb, u stan grofice Lubiensky, u Jurjevskoj ulici. Taj Renoirov portret danas visi u New Yorku u Muzeju moderne umjetnosti, a hotel je u tranziciji kupio jedan mali zagrebački prevarant. Tilla je nagovorila muža Židova, i kretena, da bježe s dominikanskim pasošima preko Grčke u Južnu Ameriku. U Ateni su Nijemci pokupili muža, otpremili ga u logor, gdje je zaglavio, a Tilla se vratila, preko Beograda gdje je doživjela bombardiranje, u Zagreb. Putovala je u stočnom vagonu dva dana. U Zagrebu se ubacila u fino zagrebačko društvo takozvane kulturne elite, među ljevičare i počela je skupljati podatke. Znate od koga? Od visokih njemačkih oficira, jer i oni su pali na mamac velike glumice, pili su bosansku šljivovicu i dalmatinsku travaricu i pričali. Već drugi dan je Moskva znala kamo idu njemačke trupe, brojno stanje tenkova, avijacije i koji im je zadatak. Tilla Durieux je navodno bila specijalist za teško naoružanje. Bila je ekspert za tenkove i haubice. Moj je otac u četiri oka razgovarao s admiralom Canarisom, šefom njemačke obavještajne službe. Razgovarali su o Tilli Durieux. Moj je otac tražio da je lijepo spreme u neki udobni logor u Njemačkoj, Mathausen ili Auschwitz gdje će mirno dočekati kraj rata. Znate što mu je u povjerenju rekao Canaris? Ne, priznam. Rekao mu je da je Tilla Durieux visoki agent i njemačke obavještajne službe, Abwehra i da radi s jednim genijem. Moj se otac vratio u Zagreb, i znate što je otkrio? Otkrio je tko je taj genij! Nećete vjerovati. Radist Tille Durieux bio je slavni violinist, Židov, koji se sklonio u katedralu. Tamo ga je skrivao poludjeli zvonar, voajer. Što je gledao?, pitam starca, taj zvonar. Tillu Durieux i violinista Židova kako vode ljubav u desnom tornju i šalju poruke u London, Moskvu i Berlin, kaže starac.
11. Julija
Po trgu prolazi Oto. Hoda polako jer putem čita knjigu. Gotovo zgazi goluba koji misli da ga Oto vidi i mirno stoji na jednoj nozi. Jeste vidjeli?, pita me antipatičan starac. Koga? Onog s knjigom. Zove se Oto. Znam, kažem, redatelj. Nikakav redatelj, nego hipohonder i blefer. Što dalje od njega, savjetuje me kreten.
Nego, da se vratimo na Juliju, na damu žrtvu koja mirno, kao ovca, čeka da je oplijeni vaš profesor, nastavi starac. Dama je naravno iz bolje zagrebačke trgovačke kuće. Poznati sindrom između dvaju rata na Balkanu. Bogate, dobro odgojene, njegovane kćeri advokata, industrijalaca, primarijusa, spavaju s ljevičarima iz gluposti, a ljevičari se s tim glupačama, po nalogu partije, žene. Te blesače mrze roditelje, mrze novac jer ga imaju previše, ne odlaze na koncerte i kazalište, ne idu frizeru, sa zamazanim kosama jure na partijske sastanke, orgije, vode slobodnu ljubav i vježbaju raditi molotovljeve koktele, paklene mašine i pucati iz revolvera. Nakon rata, mislim Drugog, ni nacionalizacija ni partija nisu do kraja uspjele očistiti kapital koji se akumulirao desetljećima. Dakle, jedinica Julija, nakon što je otac izgubio glavu u logoru, a majka završila u umobolnici još prije rata, ima zemljišta, stanove, šume. I pelcmantle. To vam je ta Julija koja robuje sumnjivom profesoru. Dok ona prodaje polako zlatninu i majčin nakit, tuguje za Tillom Durieux koja se uspjela domoći baze, ali bez svoje kolekcije. Willy Brandt je osobno molio druga Tita da artistici Tilli vrate tu njezinu kolekciju. Tito je to odbio. Tito je bio preveliki maher a da ga je mogla prevariti neka glumica. A, sada nekoliko riječi o profesoru. Profesor je za novac nabavio diplomu profesora latinskog, nastavi starac. Zašto baš latinskog i grčkog, ne znam. Vjerojatno zato jer nije znao ni jednu riječ ni latinskog ni grčkog. Možete misli što su njegovi đaci od njega mogli naučiti. Bio je još upleten u krađu željezničkih tračnica stare samoborske pruge, uzimao je reket prodavačima povrća na Iličkom trgu, a jedno je vrijeme radio u Skupštini grada Zagreba kao inspektor za javne lokale. Za vrijeme Domovinskog rata, ili tranzicije, profesor se bavio financijskim inženjeringom, pokrao neke doseljenike iz Australije, bavio se krađom golfova koje je prebacivao u Bosnu. Taj je Vaš znanac, kojega vi zovete pjesnikom, profesorom latinskog i grčkog, prevarant, lažljivac, agent, cinkaroš, ubojica, pljačkaš, falsifikator i hulja, zaključi stari gospodin s mašnom, kao i slavni Florijan. U našem je gradu šport laž, kleveta i jal. Ali, osnova je laž. Laže se. Lažemo o sebi, laže se o drugima, živi se u laži. Svi lažu. A meni se laž gadi. Što mogu, takav sam. Znate što je najveća zagrebačka laž? Profesor?, kažem glupo. Kakav profesor, profesor je diletant.
Laž je, recimo, Mimara. Sve što je Mimara darovao je falsifikat. Ni jedna slika nije prava. Većinu je slika, koje vise u Muzeju, naslikao sâm Minara. Znate zašto? Da uživa u kretenima koji su povjerovali da je, recimo, Michelangelo ili Rembrandt platno koje je on naslikao. Zato je tu gomilu bofla i ostavio hrvatskom narodu. Bofl boflu. Znate čije su to riječi? Profesora?, pitam. Bravo, zadovoljno se nasmije starac, što ako to nije bofl nego su originali. Što ako ja serem, ako je Mimara častan gospodin i rodoljub bez premca? Što ako je većina slika vrijedna? Što ako je to taj Mimara ostavio u dobroj vjeri i poštenoj namjeri? Zašto ste odmah povjerovali mojim sranjima? Zašto se vjeruje tračevima? Zašto je istinu najteže dokazati, a laž najteže razotkriti?
Starac popije malo kapucinera. Zaboravio sam vam reći, jučer je profesor doživio ili kap ili infarkt, nemarno će starac. Završio je u bolnici. U komi je. Živi na aparatima. Nema nade. On odlazi, stanovi ostaju. Još jedan dokaz za one koji tvrde da je život prevara, obmana i zavaravanje, govori, na kraju, starac koji mi se počinje gaditi. Šutim. Znate što je nađeno u profesorovom ruksaku kada su ga doveli u bolnicu?, postavi mi pitanje starac koji mi se sve manje sviđa. Salata i rotkvice, kažem. Ne, nego sto deset tisuća eura. Deset tisuća pravih i sto tisuća krivotvorenih i sedam grama heroina. Prodao je lažnog Bukovca kojeg je ukrao Mimari na samrti.
Starac zašuti. Ispije kapuciner. Obojica gledamo staricu Juliju na klupi kako plače.
Čini mi se da vidim i suzu u oku jazavčara. Želim zapitati starca otkuda sve to zna o profesoru, kad stolu prilazi mlada, elegantna, atraktivna žena sa zelenim očima. Crveni šešir, crveni svileni šal, crvena skupa torba, crvene elegantne skupe cipele i crvene kožne rukavice. Kaže tiho: Albert. Moram ići, uspaničari se starac. Digne se, stavi na stol novac za svoj kapuciner i u žurbi odjuri za ženom. Violinist stavi violinu u futrolu, sjedne na bicikl, odlazi niz Ilicu. Starica i jazavčar odu. Patuljak očito gubi, sruši figure i ode kibicirati kartaše. Invalid, nakon što je popušio cigaretu, odlazi po sredini trga prema Radničkom dolu. Ilički se kabaret gasi. Mislim na profesora.
Ponovno osjetim miris starčevog parfema. Pravi opori skupi muški parfem. Spomenik na ovom trgu zaslužuje profesor, kaže mi starac koji se vratio. Spomenik na mramornom postamentu u sredini trga, spomenik koji se okreće i koji je osvijetljen. Na taj bi način Zagreb napokon dao dužno priznanje i pažnju i zahvalnost ne samo mrtvim prevarantima nego i živima. Kao što na grobljima postoji spomenik nepoznatim herojima, tako bi taj spomenik bio spomenik svim bivšim, sadašnjim i budućim neznanim prevarantima. Oni zaslužuju spomenik jer su više zaslužili ovaj trg nego pospani i jalni stanovnici toga trga. Zamislite kolika je gomila probisvijeta došla u Zagreb i zaradila kuće, aute, vikendice, goleme imetke na provizijama, prevarama, pljačkama. A, stanovnici toga jadnog trga rađaju se oko trga, žive oko trga, umiru na trgu, a prevaranti se penju iznad njih, fućka im se za Radnički dol, useljavaju u vile na Tuškancu i Pantovčaku, ruše stare vile, grade nove. Nemojmo biti jalni. Podignimo im spomenik. Zaslužili su. Starac mi pruži ruku. Ja kažem svoje ime, on svoje – Kauders.
12. DAMA U CRNOM
Sjedim za istim stolom na Iličkom trgu. Sumrak je. Prolaze tramvaji, auti. Iako se djeca deru, a žene s djecom preglasno smiju, čujem starog violinista koji svira Marijanu. Svirao je oko sat, a nitko nije ubacio ni kunu u njegovu otvorenu futrolu, sve dok nije zasvirao Marijanu. Kao da je Marijana učinila čudo. Prolaznik za prolaznikom kopaju po džepovima, saginju se i pune sviračev cilindar.
Igrači bele kartaju bez riječi, a patuljak i golijat, koji igraju šah, lupaju drvenim figurama po ploči. Nema invalida u kolicima.
Ugledam mladu zgodnu ženu gospodina Kaudersa. Ima na glavi crni šešir i crne naočale, u crnom je elegantnom kostimu. Crne rukavice, crna torba, crne čarape i još crnje cipele. Prolazi polako Iličkim trgom iz smjera Pantovčaka. Kod violinista zastane. Iz crne torbe izvadi nekoliko novčanica i baci ih u crni olinjali cilindar. Violinist prestane svirati. Gleda u čudu u svoj cilindar, pa u Damu. Dama se nasmiješi, mahne mu rukom u znak pozdrava. Violinist diže cilindar i gleda u njega. Naglo uzima novčanice i pažljivo ih stavi u džep. Gleda oko sebe. Na licu mu se vidi strah da će mu netko oteti dobitak.
Dama ugleda mene. Priđe mojem stolu. Slobodno?, pita. Naravno, rukom pokažem na prazne stolce uz moj stol. Žena sjedne. Prekriži nogu preko noge, iz torbe izvadi bijeli Marlboro i skupi zlatni upaljač Dunhill. Jučer sam pokopala Kaudersa, vašeg poznanika, kaže i otpuhne kolut dima. Kolut dima je savršen. Kolut pođe prema meni i onda se raspline.
Što je bilo?, pitam glupo. Srce, odgovori nemarno žena. Moja sućut, kažem zgodnoj ženi. Hvala, pristojno kaže žena. Svi ćemo umrijeti. Netko u mukama, netko u snu. Kauders je imao sreću. Umro je u krevetu. To je sjajno, lupetam. U mojem krevetu, odgovori žena i gleda me. Violinist spremi instrument u futrolu, sjedne na bicikl i odveze se Ilicom. Znam što mislite. U mojem krevetu, ali ne na meni, pokušava biti precizna Dama. Čitao sam da starci umiru kod doživljavanja orgazma, kažem. I ja, odgovori Dama. Piše se svašta. Uglavnom laži. Ne vjerujte što čitate nego što vidite, kaže.
Martel, naruči piće Kaudersova dama u crnini od mladoga simpatičnog i mršavog konobara Što?, pita konobar. Konjak martel, objasnim. Prvi put čujem za taj konjak, časna riječ, kaže konobar i ode. Prelazi ulicu u isti čas kada iz Ilice dojuri crni BMW. Vozač govori na mobitel. Upadne mi u oči golema vozačeva glava. BMW odjuri prema Pantovčaku, a konobar nestane u veži.
Nećete dobiti martel, kažem. Znam, odvrati Dama u crnom. Donijet će mi jeftini konjak i ja ću ga popiti i platiti kao martel. Izašla sam iz kuće i došla sam na trg da se napijem, kaže odlučno. Jeste li kada dobili želju da se napijete?, pita me. Šutim. Jeste li imali želju da se ubijete?, pita me dalje. Ne, odgovorim. Kako to?, pita. Ne znam. Istina je da često mislim da je život glup. To je snobizam, odgovori mi. Ljudski život ne može biti glup. Ljudi su glupi. Žena me pogleda i nije bilo teško pogoditi što misli.
Nakon nekog vremena pojavi se konobar. Nosi konjak. Stavi ga na stol.
Martel?, pita Dama u crnom. Nemamo taj martel, ali imamo konjak. Što želite? Naš ili nikakav?, pita. Vaš i odmah donesite još jedan, trkom. Konobar ode, a žena iskapi konjak. Što sam vam malo prije rekla?! Grozno je kada uvijek znam što će se dogoditi. Pijani su mi muškarci nepodnošljivi, pijana žena mi je još odvratnija. Još nisam pijana, kao da mi čita misli, govori Dama u crnom. Teško se napijem. Nisam srela muškarca koji je bio u stanju držati korak sa mnom. U piću?, pitam. U piću, seksu, preferansu pa, ako baš hoćete, i u vožnji bicikla.
Ima lijepe noge, mislim i gledam crne prozirne čarape, oštro, jako koljeno, i skupe crne cipele s visokim petama. Pogledam ženino lice, oči, nos, usta. Rijetko sam se prevario u procjeni. Grozno je kada točno znate kakav komad ima žena među nogama. Iz pristojnosti ne kažem onu pravu riječ za to. Tada nema ni ugodnog ni neugodnog iznenađenja. A seks bez iznenađenja je uzaludan posao. Ova žena u crnom ima fantastičnu mačkicu. Crnina vam dobro stoji, govorim ženi i mislim s kakvim bih se veseljem ševio s njom. Jedan je španjolski slikar naslikao ženu u crnini, nastavljam tek da nešto govorim. I slikar je bio u crnini. Kada bi slika bila gotova, vodili su ljubav. Na crnoj svili, na crnom krevetu. Žena šuti, ja mislim: sigurno je dolje obrijana. Dama ispije novi konjak i kaže: Sve što Vam je rekao moj prijatelj Kauders nije točno. Pogotovo ako Vam je govorio o Tilli Durieux.
13. Kaudersi
Kauders je lažljivac. Nije valjda lagao o svom djedu, na primjer, odgovorim. Kojem djedu?, pita Dama u crnom. Djedu šefu policije, odgovorim. Žena u crnom pali novu cigaretu i počne se smijati. Djed mojega prijatelja je, doduše, sjedio zatvoru, ali ne kao direktor nego kao kažnjenik. Švercao je alkohol i pljačkao pošte po Slavoniji i tako se obogatio. Navodno je ubio dvojicu svojih poslovnih partnera i okrao ih, ali to mu nije dokazano. Od zatvora su ga spasile dvije stvari: počeo je raditi za policiju i atentat u Sarajevu, odnosno Prvi svjetski rat. Njegov sin, otac mojeg Kaudersa bio je profesionalni policajac. Lukav, grub, podmitljiv i korumpiran. Ne znam točno što je i za koga radio u Švicarskoj, vjerojatno za Kominternu, navodno se u Zürichu družio s Lenjinom, ali je morao bježati, zaustavio se u Maroku, a iz Maroka se dočepao Južne Amerike. Preskočio je građanski rat u Španjolskoj i neposredno prije početka Drugoga rata vratio se u Zagreb kao agent. Postaje šef policije, za vrijeme Drugoga svjetskog rata radio za komuniste. Ostao šef policije nakon rata. Govorite o Kaudersovu ocu ili djedu? O djedu i ocu, nema razlike, svi su Kaudersi bagaža. Otac je navodno opljačkao neko zlato za vrijeme prevrata. Zlato se nikad nije našlo, možda nije ni postojalo. Albert je imao neobičnu sklonost prema zlatu. To me je njemu i privuklo. Zlato u Švicarskoj?, pitam. Ma, kakvi. Zlato u Zagrebu, ali to vam je predobra priča da je ispričam pijući loš konjak na nekome prljavom trgu. To je priča za Esplanadu, kažem. Tko je Albert?, pitam. Albert je gospodin, moj prijatelj i Vaš informator. Albert je radio kao agent jugopolicije, a ne njegov otac, razbojnik i kriminalac. Čovjek je imao tajnu. Pokušavala sam od Kaudersa nešto doznati, ali ni sâm Kauders nije znao mnogo o svojemu ocu. Kaudersov je otac ostavio nešto napisano. Memoare, dnevnik?, pitam. Možda. Kauders je luđački pokušavao doći do tih gluparija koje ste vi titulirali kao memoare. Nije uspio. Starac ih je sakrio ili spalio ili uništio. Otac ga je mrzio, a i on oca. Taj je starac još za vrijeme Drugoga svjetskog rata kupio neku malu klijet sa stotinjak šugavih čokota vinove loze na nekom brijegu pokraj Samobora. To je sve što je ostavio iza sebe, a pričalo se da je bogat. Ali, da vam pričam o sinu, mom Albertu. To je bolja tema. Prvu su Albertovu ženu našli mrtvu u kadi u Klagenfurtu. Druga se utopila oko Havaja, treća je poginula u prometnoj nesreći na Floridi, a četvrtu je ubila lavina u Alpama. Svaka je bila stara trideset jednu godinu kada se udavala za Alberta, i bila je bogata, i u braku s Albertom živjela deset mjeseci. Albert je imao fiks-ideju da su žene s trideset jednom godinom na svom vrhuncu, da su prije trideset jedne godine glupe, trome, a poslije još gluplje i još tromije. Shvaćate? Konobar donosi drugi konjak koji žena ispije prije negoli je konobar stavio čašu na stol. Vratimo se gospodinu Kaudersu, kažem. Vi ste, dakle, trebali biti peta, kažem. Ne, dragi moj, Albert je trebao biti moj četvrti muž. Trojica Vaših muževa su nesretno završili?, kažem. Da, bili su dragi ljudi. Imali su trideset jednu godinu, šalim se. Ne, šezdeset jednu, sva trojica, jer, znate, muškarci ne vrijede mnogo ni kada su mladi, a kamoli stari. Kada dođu u šezdesete, ako ih ne uništi alkohol, vlastita žena, djeca ili posao, mogu biti podnošljivi, naravno ako su imućni i ako se redovito peru, što je rijetko, ako nisu potratili život glupo, trošeći nego sakupljajući. Dolare?, pitam. Ne, nego nekretnine, jer jedino su nekretnine zdrav i pametan posao. Duboko u sebi osjetim grižnju savjesti. Ja, naime, nemam ništa osim groba na Mirogoju koji je kupio moj djed.