8. Viktorija
Ugledam Viktoriju kako prolazi trgom. Viktoriji je zadnji muž, Talijan, ostavio tvornicu paste za cipele i vilu na Capriju i palaču u Veneciji. Viktorija otvara alfu kojoj su se svjetla i žmigavci ugasili. Ne može, naravno, upaliti alfu i blesavo izađe iz auta. I tada primijeti mene. Šarmantno se nasmije, dotrči do mog stola, zagrli me i poljubi. Drago mi je da te vidim, govori. Ja se sjetim kako me je ostavila radi frizera, sjetim se da je imala najbolje dupe u gradu, sjetim se da se pet puta udavala i svaki put ostajala udovica, da je bila među deset najboljih cura u gradu, a da je sada ostatak ostataka nekadašnjeg sjaja. Umjesto da kupim mercedes, kupila sam alfu, govori mi. I sada se to sranje od auta ne može upaliti, pokaže na blistavu novu alfu, parkiranu uz moju četvorku. Da auto nije crk'o pozvala bih te da negdje odemo u prirodu ili k meni. Imam bazen s morskom vodom koja se grije na dvadeset tri stupnja. Mislim da sam ti nešto ostala dužna, govori mi Viktorija i gleda me sa smiješkom, otkrivajući ne više blistave zube kojih se sjećam. Još je komad, pomislim da je i danas bolji komad od većine mojih povremenih komada. Ima struk, dupe, izgleda bolje od većine današnjih mladih cura. Mogu te gurnut, kažem. Ti uđi u auto, nemoj stavit u prvu brzinu, nego u drugu i alfa će se upaliti, dajem Viktoriji praktične savjete. Sjajan si, oduševljeno će Viktorija.
Da skratim, gurao sam alfu po Radničkom dolu. Kada se alfa upalila, Viktorija je nastavila voziti i samo mi mahnula... Ja sam ostao kao zadnji kreten na cesti, a Viktorija i alfa odjurile su prema Zelengaju i izgubile se u šumi. Stajao sam u mraku, boljela su me križa od guranja nove alfe, iznad mene je svijetlio mjesec i glasno se smijao. Vratio sam se šepajući pred kavanu, platio Viktorijin martini i svoj makijato. Sjeo sam u svoju četvorku. Četvorka nakon trideset godina prvi put nije upalila. Znao sam. Crkla je od stida, moja četvorka ima karakter i ponos. Četvorka oprašta moje siromaštvo, bijedu, bolesti, ali ne i glupost. Oboje smo stari, slabi, potrošeni, ali ne smijemo biti glupi, govori mi moja četvorka. Nailazi mlada, visoka, vesela cura. Kaj, striček, da vas poguram?, pita veselo i izazovno i pokazuje zube kakve je nekoć imala Viktorija. Ne čekajući odgovor, cura se nasloni na četvorku, gura četvorku dok ja, kao kreten, sjedim bez riječi. Pritisnite kuplung, ubacite u drugu, govori cura i smije se. Četvorka juri po Radničkom dolu… Od užasa i stida moja četvorka upali i pojuri prema Zelengaju.
Sedam dana nakon što sam sreo profesora, sjedim za istim stolom u kasno poslije podne na Iličkom trgu. Golijat i patuljak igraju šah, a violinist uz svoj bicikl, na trgu, ispred svog cilindra gudi Paljetkovu Marijanu. Razmišljam na koju bi stranu bio okrenut Florijan na spomeniku. Prema jugu, to jest prema Ilici ili prema Radničkom dolu.
Slobodno?, upita me stariji gospodin s mašnom, borsalino šeširom na glavi i u lohanim prečistim žutim cipelama. Prije negoli sam začuo pitanje, osjetio sam ugodan miris skupoga muškog parfema. Pokažem na praznu stolicu, starac sjedne. Od konobara s pregačom naruči kapuciner.
Violinist je prestao svirati Marijanu, jede jabuku i gleda u djevojku koja hoda po trgu. Pogledam starca za mojim stolom. Njegovane ruke, skupi sako od tvida, na ruci zlatna omega. Mršav. Vjerojatno liječnik ili advokat, pomislim. Čovjek me pogleda. Nema vašeg prijatelja, kaže starac za mojim stolom. Koga nema?, pitam. Profesora, odgovori starac. Pogledam čovjeka začuđeno. Gospodin profesor nije moj prijatelj, kažem. – To je dobro, kimne starac zadovoljno. Promatrao sam Vas i profesora. Je li vam poznato, na primjer, da je taj čovjek notorni lažljivac. Naravno, pričao vam je o politici i govorio protiv Hrvata, što je njegova omiljena tema kada razgovara s onim tko ga ne poznaje. Meni je prije nekoliko mjeseci izlagao teoriju da u Zagrebu može biti Trg žrtava fašizma jer su žrtve postojale. Ali, profesorova je teza da u Zagrebu ne može biti Trg hrvatskih velikana! Znate zašto? Nema velikana, teza je tog kretena. Ja sam se suprotstavio toj tezi, naravno. Onda me je profesor ljubazno zamolio da spomenem barem tri hrvatska velikana. Koga ste spomenuli?, pitam staroga gospodina. Za mene su hrvatski velikani, recimo, Hrvat koji je izmislio penkalu, torpedo, Hrvat koji je napravio Indijance u Chicagu. Samo znate, čovjek koji je nazvao trg imenom hrvatskih velikana nije mislio na te velikane, primijetim. Vjetar puše od mene prema starcu, više ne osjećam njegov ugodni parfem. Sranje. Čovjek ne odgovori nego nastavi: Znate, danas lažna demokracija dopušta svima i svakome da govore što hoće. Zapravo, počet ćemo žaliti za starim vremenima kada se takve hapsilo, izoliralo, bila je to dosta djelotvorna metoda. Dobili bi po njuški. Profesori su obično pazili što govore. Vjerojatno ste od njega čuli more gluposti. O čemu?, pitam. Na primjer o Florijanu, odgovori starac i malo se nasmije. Profesor je bio Florijanov unuk, primijetim. Prva ispravka krivog navoda je: Profesor uopće nije profesor. Drugo: Profesor, možemo ga tako zvati, nije bio Florijanov unuk. Sve što je lažni profesor znao o lažnom Florijanu čuo je od mene, kaže nervozno starac.
9. Stari gospodin
Florijan nije vodio nikakvu ljubav sa sopranima ni s balerinama, kaže mi starac koji sjedi za mojim stolom nepozvan. Florijan nije bio drugorazredni glumac nego trećerazredni statist. Zašto je izbačen iz kazališta?, pitam. Zato jer je kazališna maskerka ostala u drugom stanju. S Florijanom?, pitam. Ne, to se nikada nije doznalo. Možda s Florijanom, možda s intendantom. Uglavnom, intendant je izbacio Florijana i oženio maskerku koja je rodila dvojčeke. Onda je Florijan otvorio kabaret u Imperijalu, kažem. Samo polako, zaustavi me starac i nastavi: Kada je Florijan ostao bez posla, počeo je raditi za policiju. U policiji su znali da anonimna pisma o kazališnim ljudima piše Florijan. Budući da je Florijan tu i tamo napisao nešto točno, u policiji su smatrali da je upotrebljiv amater. Policija ga je zaposlila u restauraciji Imperijala. Šef policije predložio je Florijanu da otvori kabaret i čak mu je iz fonda policije dao početni kapital. Policija je Florijanu kupila fotoaparat da fotografira goste i njihove ljubavnice, tajno, u separeima, za policijsku arhivu, a vlasnik tvornice likera Patria, izvjesni lažni doktor Jazbec, a ne neki mesar, kao što to priča profesor, dao je izmlatiti Florijana zato jer je fotografirao njegovu ženu u krevetu s austrijskim konjaničkim majorom u hotelu Imperijal.
Violinist na trgu ponovno svira, vjetar promijeni smjer, ponovno osjećam starčev parfem. Patuljak lupa kulom po ploči. Viče: Šah mat! Starac primijeti da gledam šahiste i kratko kaže: Agenti! Na koga mislite? Na profesora i Florijana?, pitam. Pa, na šahiste. Policija je svuda prisutna, pogotovo na javnim mjestima kao što su trgovi. Meni je dovoljan trenutak da prepoznam agenta. Obojica su zapravo braća. Tko? Pa ova dvojica igrača. Obojici su očevi bili bravari. Imali su bravarske radnje, jedan u Primorskoj ulici, a drugi na Prilazu. Majke su im različite, to da. Jedan je brat golem, a drugi patuljak, kažem. Igra prirode, nasmije se starac. Vjerojatno sada prate dilere droge, prije su špijunirali nacionaliste, separatiste i etatiste, kaže starac i nastavi: Florijan je na nagovor šefa policije počeo glumiti i tako je otvoren prvi zagrebački kabaret. Je li barem istina da se Florijan utopio u Savi?, pitam. Je, odgovori mi starac, ali nije se sam bacio nego je gurnut sa skele na Savi. Skelar i jedan ribič skočili su za Florijanom u vodu. Skelar radi fotoaparata, a ribič zbog Florijanovog sata. A, Florijan?, pitam. Florijan se utopio. Vjerojatno srce. Nasukao se u Jasenovcu, tamo su ga i pokopali. Florijan je počeo piti, a to se ne sviđa ni jednoj policiji, postao je nepotreban i opasan. Pijancima se ne može vjerovati. Brbljaju. Toliko o Florijanu. Nakon Florijana u Zagrebu je otvoren drugi zagrebački kabaret, nastavi starac. U Imperijalu?, pitam. Ne, u današnjem Umjetničkom paviljonu na Zrinjevcu, zvao se Kauders. Čudno ime, kažem. Da, odgovori nemarno starac. Kauders je njemačko ime, iz okolice Badena. Kabaret Kauders je bio sušta suprotnost Florijanovom kabaretu u Imperijalu. U Florijanov su kabaret u Frankopanskoj ulici dolazili obrtnici, poluintelektualci, oficiri i podoficiri. Žderao se odojak i sve je smrdilo na bijeli i crveni luk, pili su se zagorski kiseliš i rakija. U Kauders su dolazili uvaženi saborski zastupnici, doktori primarijusi, advokati, generali, kraljevski savjetnici, akademici, njihove žene i ljubavnice. U Kaudersu su servirali vineršnicle i gusje paštete, pio se šampanjac i konjak. U Imperijal se dolazilo konjskim tramvajem, a u Kauders autima koje su vozili šoferi s vozačkim očalima i u bijelim mantlima. U Kaudersu su žene imale na sebi pelc, svileno donje rublje, a u Imperijalu poderane gaće od flanela. Shvaćate razliku?, pita me starac. Shvaćam, odgovorim.
Imam jedno pitanje, kažem. Pitajte, odgovori starac. Kako vi to znate? Moj je pradjed bio šef tajne policije u Zagrebu za vrijeme Franje Josipa, poslan je sa zadatkom, odgovori mi Kauders i nastavi, moj je djed ostao u Zagrebu, pokopan je na Mirogoju. Moj je djed bio policajac. Leži na Mirogoju uz svoju ženu u Arkadama, moju baku Adelu. Moj je djed financirao kabaret, a njegov brat nominalno je bio vlasnik kabareta. Zašto? Pa kabareti su zlatni rudnik informacija. Moj je otac za vrijeme kraljevine Jugoslavije bio šef zagrebačke policijske uprave, naslijedio je svoga oca, moga djeda na položaju. Otac je kao profesionalac neko vrijeme četrdeset pete nastavio raditi za narodnu vlast, a onda je stradao. Navodno je dobio metak u lovu na jelene negdje u Slavoniji. Moj otac nije bio lovac, mrzio je lov na životinje. Lovio je ljude. Normalno je da je stradao u vrijeme kada se više nisu hapsili kriminalci, džepari, ubojice, razbojnici nego ideološki neistomišljenici komunističkog sistema. Moj je otac duboko u duši bio humanist, a kao čovjeku od struke nije se mogao priviknuti na, recimo, privredni kriminal, pa politički kriminal. To je u njemu stvaralo zabune. Tata je naučio da postoji jedan kriminal. Povukao se i možda postao lovac. Možete misliti što je moj otac upoznao, čovječe. Austro-Ugarska, pa kraljevina Jugoslavija, pa Nezavisna Država Hrvatska i na kraju Socijalistička Jugoslavija. Pogledam malo bolje staroga gospodina. Nisam siguran da starac ne radi za policiju i da nije agent. Starac govori dalje. Moj otac nije imao prijatelje, nije imao ljubavnice. Živio je monaškim životom. Imao je jednog prijatelja. Nekog tapetara s kojim je govorio njemački jer je tapetarov otac došao iz Beča. Rodbina?, pitam. Nitko. Imao je neke rođake, ali u Beču. Pogleda me i nastavi: Moj pradjed je došao iz Beča. Kada je došao u drugoj polovici devetnaestog vijeka nije znao ni jednu riječ hrvatskog. U Zagreb dolazi po nalogu Ministarstva unutarnjih poslova da istraži prevare oko Ilirskog preporoda. Lokalna je policija bila u dosluhu s nacionalistima koji su se zvali Ilirci. Znate nešto o Ilirskom preporodu?, pita me starac. Znam. Ne znate istinu nego mit, odgovori i malo se nasmije. I onda kao i danas, što je netko veći Hrvat, više krade. Naravno, od Iliraca su najlošije prošli pjesnici. Talent ih je sprječavao u krađama i lopovlucima. Oni nisu ništa ukrali. Oni su dobili ploče u Arkadama, crkavali u bijedi i umirali od tuberkuloze, a drugi su hapali šume, pilane, banke. No, to je povijest. Sada su u Arkadama na Mirogoju i pjesnici i političari dobili nove lopove za susjede. Možete misliti kako se zajedno rugaju pjesnicima koji i na drugom svijetu nemaju ništa osim mizerne zbirke pjesama. Dakle, idemo dalje. Zna se da se sinovi obično bave istim poslom kao očevi, shvaćate?! Otac mi je pričao o Florijanu. To je pitanje tradicije. Da očevi pričaju djeci o Florijanima?, pitam. Ne, nego da djeca nastavljaju raditi posao kojeg su radili očevi. Djeca liječnika, dragi moj gospodine, trebaju biti liječnici, a njihova djeca također. Tako se stvaraju generacije ljudi koji su predani svom poslu, koji ga poznaju u tančine i vole. Ne radi se valjda samo o liječnicima, primijetim. Naravno, odgovori starac. Uzeo sam liječnike kao primjer. Bravari, vodoinstalateri, pa, ako hoćete, i poljoprivrednici, advokati... Znate, u svakoj kući za vrijeme porodičnog ručka djeca šute, a otac govori o problemima u svom poslu. Ne govori samo o problemima nego i o detaljima, govori sa strašću o svom poslu za vrijeme ručka ili večere i to dijete sluša... To je tradicija. Po europskim zemljama imate generacije, a kod nas samo pojedinačne primjere. Djed je radio salame, otac, unuk... mislim na Gavriloviće. Ne dopada mi se Gavrilović salama, kažem. Salama je sranje, složi se Kauders, ali morate priznati da je još veće sranje reklamni spot s Gavrilovićem i nekom kretenkom. Pa koji sam ja kreten, mislim, da se dam maltretirati od ovoga senilnog starca.