18. Trgovina srećaka Car.
U taj čas po trgu prolazi Žena u crnom. Na kiosku kupi crvenu ružu, ode prema Pantovčaku. Tonino je vidi, prekine partiju šaha, vrati se za moj stol. Kauders je ubijen, vjerojatno zaklan, kaže. Rekao mi je to Gabrijel, on zna. Starca je ubila Žena u crnom? . Iz Novog Zelanda neki se je dan vratio Kaudersov brat. Obogatio se u Australiji? Taj? Da. Odsjeo je u Sheratonu, bogat je, ima novaca k'o dreka. Ali, bolestan je i ima još par dana života i umjesto da mirno umre u Novom Zelandu, vrag mu ne da mira. Dolazi u Zagreb. Mlađi je od Kaudersa šest godina, izgledao je stariji dvadeset. Ruina. Kauders ga nije prepoznao. Otpala mu kosa, žut kao Kinez, glava mu se smanjila. Kada ga je vidio, Kauders je zaplakao. Nemoj plakat, rekao je brat prevarant iz Novog Zelanda bratu u Zagrebu. Reci gdje je tatino zlato?, upitao je odmah brata. Što si napravio sa zlatom? Volsmrt na vratima.. Nitko mu ne može ništa i sada počinje film, horor... triler. Možda ipak komedija?, upitam Ivu. Tonino se nasmije. Imate pravo. Nema više kod nas dobrih tragedija. Sve se pretvorilo u lošu komediju. Moj je otac bio bravar. Znate, čestit i dobar majstor. Imao je radionicu na početku Primorske u dvorištu. Poslije oslobođenja ušao je u državnu službu u svojoj bravarskoj radnji koja se pretvorila u limarsku zadrugu. Znate gdje je Medulićeva? pita me patuljak. Znam. Znate gdje je talijanska ambasada?. U Medulićevoj, kažem. Točno, skoči patuljak. U toj je kući za vrijeme Drugoga svjetskog rata bila kancelarija prodavača srećaka, gospodina Cara. Taj je Car do rata radio u zagrebačkoj mljekari, a kada je počeo rat, on se počeo baviti prodajom srećaka. Znate, kada narodu loše ide, treba prodavati sreću, navodno je pomislio taj Car, dao otkaz u mljekari i otvorio prodaju srećaka. Prvo u nekome malom lokalu na Zrinjevcu. Nakon godinu dana kupio je palaču u Medulićevoj. Car je imao rođakinju. To je profesorova starica, Julija. Kao ljevičarka, ubrzo je počela raditi kao agent za partiju. Po zadatku partije upoznala je Tillu Durieux nesretnu i izgubljenu njemačku glumicu. Kada je Tilla Durieux, koja nije znala ni riječi hrvatski, hodala po noći po zamračenom Zagrebu i skupljala crvenu pomoć, pratila ju je rođakinja Cara, s kodnim imenom Sova ili Julija, kako vam se sviđa. Bila je udana za Crnogorca, nastavnika u građanskoj školi na Kaptolu, nekog Petra, visokog i naočitog muškarca s brkovima, strastvenog kartaša koji je, naravno, četrdeset prve otpirio u Crnu Goru po nalogu partije. I u Cetinju, u tri sata i pet minuta, opalio prvu pušku. Julija je bila skojevka s kodnim imenom Sova. Promijenili su joj ime?, pitam. Ne, i dalje se je zvala Julija, ali za ilegalni je pokret bila Guja. Ne Sova? Ne, Guja. Imala je zadatak da ispita za koga radi Tilla Durieux. Za Nijemce, Engleze, Ruse. Doznalo se, naime, da se ta Tilla Durieux želi vratiti odakle je došla, u Njemačku. Neki je kreten zaključio da je šteta da ode, ne Tilla Durieux, nego njezina kolekcija slika. Trebalo je toj ženi nešto napakirati. I tako je nastala priča o trostrukoj špijunki Tili Durieux. Bila je optužena, tiho, ne javno, nije mogla pobiti nešto što se nije dokazalo, a nije se dokazalo jer se nije imalo što dokazivati.
Četrdeset pete, u svibnju, nedelja je. Vlada je pobjegla, Pavelić i društvo jure kroz Sloveniju prema Bleiburgu. Nijemci se povlače. Svi, kozaci, četnici, ustaše, domobrani, žure na zapad prema Amerikancima i Englezima. Zagreb je prazan, tih, čeka. Max, Gabrijel i ja igramo preferans. Ja dobivam, jedini sam ispod kape. Ide me. Dajem kontre na betl. Moj tata je pio pivo u svojoj radionici u Primorskoj, slušao radio, i čekao udovicu.. Udovica ne dolazi, tata se pali, počinje ludit za udovicom jer zna da ako ne dolazi, da je putem skrenula u tapetariju u Dalmatinskoj. I tamo je sada tuca pokvarenjak tapetar. Onda u lokal ulazi jedna dama sa šeširom i kožnim rukavicama. Bila je to gospođa Julija, rođakinja Cara, iz Medulićeve ulice. Možete otvoriti jednu kasu?, pita ta žena mog oca. Ako imate kasu, mogu, ak' nemate ne mogu, odgovori tata kojem se dopala ženska i koji je već konzumirao desetak flaša pive. Tata uzme alat i pet boca pive i krene s damom u Medulićevu, u Carevu palaču. U kancelariju na prvom katu. U kancelariji stoji kasa, u fotelji sjedi druga žena. Ta druga govori njemački. Govori i moj tata, nije bez vraga bil u Njemačkoj tri godine u logoru kada su ga fašisti uhapsili u Španjolskoj. U Španjolskom građanskom ratu?, pitam. Da. Kod Valencije. Moj tata prvo pita čija je to kasa, to je naime zakon. Zašto?, začudim se. Pa, nemre otvarat kasu za koju ne zna kome pripada. Budite bez brige, kaže dama. To je kasa mog brata, smješka se Julija. A, zakaj je treba provaliti, kaj nemate ključeve?, pita tata. Jer se izgubil ključ, a vlasnik, moj brat je u Švicarskoj. Naime, gospon Car je u Švicarsku odpelal svoju ženu, više se nije mogel vratiti. Preračunal se je. Rusi su bili brži. A, kaj je u kasi?, i dalje inzistira tata. Moj je tata u poslu perfekcionist. To bute videli kad otvorite kasu, kaže milostiva Julija na hrvatskom i njena prijateljica na njemačkom. Tatek je kasnije pričal u bircuzu na Britancu da se nije mogel odlučiti koju bi žensku prvu opalil. Za deset minuta je kasa otvorena, kaže tata i baci se na pivu i posel. Što je bilo u kasi?, pitam. Polako, smije se Tonino.
Tata je popil pive, dama je donesla još tri boce iz ajskasna, to vam je bil frižider s pravim ledom, i tata nije otvorio kasu nego je zaspal. Dalje vam može pričati Gabrijel. I njegov je tata bil bravar. U Primorskoj je imal radnju?, pitam. Ne, nego na Prilazu, u jednom dvorištu na broju devetnaest, tam je posle imal atelijer slikar Milovan Stanić a poslije njega neki kipar. Nekad su u Zagrebu ljudi delali i živjeli od svog rada. Ili prodaje sreće, primijetim. Je, za vrijeme rata se sve promijeni, kaže tužno patuljak. Idem. Bog, pozdravi patuljak, stavi deset kuna za svoju kavu na stol i ode.
Vidim kako naglo stane, okrene se i vrati. Moram vam pokazati svoju glavnu točku. Kaže patuljak, uhvati zubima rub stola za kojim sjedim, podigne stol. Drži ga jedno vrijeme, onda polako spusti, a da se ni jedna čaša nije prolila ni pepeljara pala sa stola. Namigne mi i ode. To nije niš, kaže konobar. Prije par dana je za okladu dignul stol s bebom od šest mjeseci na njemu.
Gledam kako nešto govori partneru Gabrijelu. Partner pogleda u mom pravcu. Nastave igrati šah. Tonino, sin bravara iz Primorske svojem velikom prijatelju, sinu bravara s Prilaza očito pričao nešto o meni. Nastavili su igrati šah, ali su obojica nekoliko puta pogledali u mom pravcu. Što bi rekao patuljak da je znao da je prodavač srećaka iz Medulićeve, Car, moj otac.
19. ŽENA U CRNOM
U kinu Kozara, u neposrednoj blizini Iličkog trga u deset sati navečer davale su se premijerne projekcije filmova. Nisam propuštao ni jednu takvu premijeru. Kod kupovanja karte, pola sata prije početka, ugledam Ženu u crnom, kupuje karte za kino i šeta se kod ulaza. Dobro hoda, ima duge i vitke noge, primijetio sam. U kinu ugledam samo Ženu u crnom. Kada me je vidjela začudila se, kimnula mi glavom i sjela uz mene. Znate, ja običavam gledati filmove sama. Ne želim razgovarati o filmu za vrijeme projekcije niti podnosim da me netko za to vrijeme dira, kaže kada je sjela. Nisam baš razumio zašto je onda sjela do mene kada je većina sjedala bila prazna, ali za svaki slučaj, kao tip koji razumije poruke, ja sam se odmah preselio na susjedno sjedalo i tako je Dama mogla nastaviti uživati u filmu sama. Film je vjerojatno bio dobar. Ja sam u kinu zaspao. Kada sam se probudio, na svršetku filma, kada se upalilo svjetlo u dvorani, Žena u crnom sjedila je pokraj mene. Pozivam vas na piće, rekla je na trgu kada smo izašli iz kina. Bila je ponoć i naravno da su svi lokali na trgu bili zatvoreni. Ne treba odlagati stvari koje se moraju dogoditi, rekla mi je i ja nisam imao odgovor na takvo sranje. Samo sam pitao: Gdje? Žena je rekla: Esplanada. Krenuli smo Ilicom prema Trgu i na uglu Medulićeve, u Medulić kavani koja je godinama bila zatvorena, vidjeli smo svjetlo i čuli sviranje raštimanog klavira. Ušli smo. Kavana je bila otvorena iako su se u njoj još farbali zidovi. Dok je mlada pijanistica svirala, gosti, većinom glumci, sjedili su i dobro se zabavljali nakon premijere u Gavelli. Dva su malera bojili strop. Jedan, krupni, stajao je na visokim lojtrama, a drugi, mladi, držao je kantu s bojom i buljio u pijanisticu. Konobar stane kod našeg stola. Može dva martela?, pita. Prepoznam konobara s trga. Konobar me srdačno pozdravi. Da se predstavim, kaže mi. Ne znate kako se zovem. Na onom to trgu nije bilo važno. Ovo je pristojan lokal. Moje je ime Željko, a prijatelji me zovu Desire.
Od večeras više ne radim na trgu. Radim u ovoj kavani. Poglećte goste! Većinu poznam iz novina. Glumci. Ja sam želio biti glumac, sada glumcima nosim kavu. Ja ne odgovorim jer pažljivo gledam hoće li kap boje pasti na pijanisticu jer iznad njezine glave ogromni oznojeni maler farba strop. Desire nastavlja: Onaj tam, plavi visoki feš čovjek je isto glumac, a onaj kraj njega je iz Hercegovine, i oni su partneri. Desire ode i brzo donosi martele, a na pijanisticu nije pala ni kap boje.
Ovo je dobro mjesto za popit martel govori Žena u crnom. Znate li kako se zovem?, pita me. Ne, kažem, na trgu to nije bio problem, ali ovo je pristojna kavana, čujem se kako serem. U taj čas, dva hrvatska poduzetnika, budući vlasnici kavane Medulić, dolaze do našeg stola. Hercegovac dosta oštro govori glumcu: Ovu bagažu, koju si doveo, izbaci iz lokala. Ti si lud, odgovara glumac. Pa to su naši budući gosti.
Kurac, a ne gosti, vraća mu Hercegovac, alkoholičari i bijedni nafiksani kreteni bez kune u džepu, nastavlja Hercegovac. Ti si kreten, mirno odgovara glumac i podsjeća me na Hamleta. Zovem se Frida, kaže žena.
Kume!, zaustavi Hercegovac konobara. Desire stane. Hercegovac govori konobaru s tonom gazde. Počni naplaćivat i gasit svjetlo, fajrunt je. Konobar sluša, stoji. Čuo si što sam ti rekao? Desire ne odgovori već prilazi prvom stolu.
Ne znate ni vi kako se ja zovem, kažem Ženi u crnom, koja ne čuje ni ne vidi što se događa. Ona plovi. Mene to zapravo ne zanima, odgovori. Nadam se da nemate neki nadimak, jer mi pozli kada upoznam nekog tko ima nadimak. U kavani se počnu gasiti svjetla, pijanistica i dalje svira, a Desire počne naplaćivat. Dečki, nemojte se ljutit, viče Hamlet. Moramo farbat... sutra bude u redu... Ja sam večeras gotov, javlja s lojtri maler. Gosti izlaze, pijanistica odlazi sa notama, maler počinje farbat strop iznad našeg stola. Popit ćemo još nekoliko martela, govori Žena, a jedna kap zlatne boje promaši martel i padne na pepeljaru. U sredini prazne kavane stoje Hamlet i Hercegovac. Ovo si zadnji put uradio, viče Hamlet koji je izgubio živce. Kume, samo polako, nisi na pozornici nego u mom lokalu, ozbiljno govori Hercegovac partneru glumcu. Ovo je pravi posao, a ne pizdarija kao što je teatar. Dok je tvoj otac sjedio u kazalištu, trošio novac na kurve u bordelima, dok je tvoja baba radila knedle od marelica, i šnenokrle, dok su se tvoje sestre kurvale u radničkim odmaralištima, znaš što je radila moja familija. Muškarci su švercali duhan, tukli se sa žandarima i financima, a žene motikama obrađivale zemlju. Ja vodim lokal, tako smo se dogovorili, a dok ja vodim lokal u njega neće ulaziti pijani gulanferi s droljicama, inzistira Ero. Ti si gulanfer, bijedo provincijalna, tvoje je društvo mafija kamatara, dilera droge i preprodavača ukradenih auta i švercera lošeg duhana, u stvaralačkom je transu Hamlet. Ja govorim Ženi u crnom: Otići ćemo meni u garsonijeru i poševiti se i upoznati. Jedno ozbiljno upoznavanje nije u kavani, na poslu, u vlaku, na aerodromu nego u krevetu, šapće i smije se Žena u crnom. Hamlet gurne Hercegovca, Hercegovac zgrabi originalnu tonet stolicu i kresne po Hamletu. Hamlet padne na pod. Točno, kažem, jer se u krevetu leži bez kostima. Bez skupe garderobe, još skupljih očala i šešira, nema cipela s visokim petama. Na podu kavane Medulić, u kojoj su pili kavu Meštrović i Krleža, u kojoj je Bukovac s Medovićem dogovorio izlaganje hrvatskih umjetnika na svjetskoj izložbi u Budimpešti 1900., u paviljonu koji je prenesen u Zagreb i danas je čudo koje je došlo u Zagreb, Hercegovac s nogom tonet stolice gađa glavu partnera Hamleta koji leži. I pogodio bi ga možda, ne u oko ali u zube svakako, da maler nije skočio s lojtri, uhvatio Hercegovca oko pasa i spretno ga bacio na pod pokraj Hamleta. Pokušat ću doživjeti orgazam u toj opskurnoj garsonijeri, kaže Žena u crnom, koja ne vidi što se događa oko nje i pada u ekstazu... Maler stane iznad Hercegovca, koji leži na podu i mirno kaže: Nemojte se dignut dok mi ne odemo. Ja sam gotov. Dugujete mi tri hiljade kuna i hiljadu kuna za materijal. Ukupno pet. Nećete dobit ni pare, kaže na podu Hercegovac. I pokuša se dići. Ostanite na podu, ozbiljno upozori maler Hercegovca, cipelom ga pritisne na pod i okrene se svom pomagaču. Robi, dovedi konobara. Ja sam tu, javi se Desire, ako treba svjedočit, ja nisam videl niš. Ne treba svjedočit, boli me kurac za sud, advokate, suce i pravdu, odgovori maler nego mi daj keš kaj si naplatil. To sam već dal gazdi, kaže konobar. Nadam se da je u toj garsonijeri bar krevet velik i da je posteljina donekle oprana, govori Žena u crnom. Ima ormarić s pićem i u ormariću boca martela, nabavil sam je za vas, a posteljina je iz Ikee, kažem. Maler se sagne i iz džepa Hercegovca izvuče novac… Broji ga. Zvat ću policiju, buni se Hercegovac koji je, navodno, profesor teologije, a maturirao je u franjevačkoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Šest hiljada tristo. Kolko je tvoje?, pita konobara. Petsto na dan. U redu, odluči maler, dok je Hamlet još izvan sebe i leži na podu. Maler izdvoji petsto kuna i da Desireu. Ak' ikad otvorite lokal, zovite me, kaže Desire, našli bute me na Iličkom trgu, nakloni se i ode. Robi, tvoja je hiljadarka a ostalo je moje, za materijal, rad i strah. Kakav strah?, čudi se profesor teologije na podu. Pa mogel sam vas ubit, odgovori maler i svršit u Lepoglavi, jednom rukom uzme ogromne lojtre i iznese ih. Što vi tu čekate?, sjeti se Hercegovac, koji se još ne diže s poda, pitati mene i Ženu u crnom. Orgazam, odvrati Dama, uhvati me pod ruku i izađemo iz kavane Medulić koja se nikad više neće otvoriti.