14. Remy Martel
Dečko!, pozove konobara Žena u crnom. Još jedan vaš konjak, kaže. Znači da je naš konjak, koji nije martel, dobar ili je možda bolji od martela, pokušava se šaliti konobar. Ne, odvratan je, ali u zadnje sam vrijeme izgubila kriterij. Pijem loš alkohol i gubim vrijeme s ološem. To ne ide na Vas, nasmije se meni i počinjem se pitati koliko ima godina. Crnina Vam dobro pristaje, kažem. Trebali biste uvijek nositi crno. Znam. Ima jedna sjajna slika u Madridu. Žena u crnom. Naslikao ju je Goya, govori. Vidi moje zaprepašteno lice. Ja sam malo prije govorio o Goyi, ni ne pomišljajući da ta kretenka nešto zna o tome. Pita me: Loše Vam je? Ne, odgovorim. Sjajno se osjećam. Vas vjerojatno zanima moja veza s Albertom. Ne, odgovorim. Uopće me ne zanima. Boli me kurac za vašeg Kaudersa, mislim. Pitajte slobodno, kaže. Kada popijem piće, postajem brbljava. Govorim svašta. Mogu Vam ispričati nešto o mojim roditeljima. Ne, odgovorim. O mojim muževima? Ni to, kažem, hvala. O ljubavnicima. Kako vodim ljubav? Što volim, a što mrzim. U životu?, pitam. Ne, nego u krevetu, odgovori. Čudno, kažem, ali sve su priče o tim temama iste. Čak ih žene i pričaju na isti način. Da, ako su trijezne, odgovori mi Žena u crnom. U svakom slučaju te su priče loša literatura. Zašto?, pita Žena u crnom. Žene ih ne znaju ispričati s ironijom. Uvijek su žrtve. Konobar donese treći i četvrti konjak. Žena u crnom odmah popije jedan, pa drugi i naruči dva nova. Pije piće iz čaše na dobar način, i meni poznat način. Sjetim se. Clint Eastwood na taj način pije whiskey u saloonima u filmovima Sergija Leonea. Vidim invalida u kolicima koji dolazi i zaustavi se kod jednog stola nedaleko nas. Konobar mu donosi kavu, očito je da se poznaju. Invalid je zgodan, mlad muškarac. Ima jake ruke, velike šake. Bez nogu je. Počinjem ponovno razmišljati o tome kako je izgubio noge. Saobraćajka ili rat. O, čemu mislite?, pita me Žena u crnom. O Vama, kažem i pogledam je u oči. Jedna žena mlati svoje dijete nasred trga. Muž kreten stoji uz njih bez riječi, onda se izgubi. Dijete urla. Šahisti prestanu igrati. Njih dječja dernjava smeta. Igrače bele ne. Patuljak skoči s klupe, polako priđe ženi i udari je svom snagom u stražnjicu. Odnekud se stvori ženin muž i djetetov otac. On je mirno pio pivo u blizini i kibicirao igrače bele. Zamahne da udari patuljka, patuljak se spretno i uvježbano sagne, muž promaši patuljkovu glavu i izgubi ravnotežu. Padne. Žena muža udari nogom u trbuh dok je bio na podu. Dijete je prestalo plakati i svojom malom nogom raspali po ćaćinoj glavi.
Patuljak se mirno vrati do šahovske ploče, uhvati kulu, tresne je na ploču i zaurla: Mat! Agent je, pomislim, ima pravo Kauders.
Znate što je kod Alberta bilo najodvratnije?, pita me Žena u crnom. Ne znam, odgovorim. Bio je peder. Nakon toliko žena?, začudim se. Baš zato, sa ženama se kamuflirao. Sam je sebi pribavio reputaciju ženskara. Bio je nestrpljivi i dosadni nazivač žena na telefon. Izvodio je žene u kavane, skupe restorane, vodio ih na ljetovanja i koncerte samo da prikrije ono što je bio. Peder. Bio je nepotrebno elegantan. Pazio da šal i kaputi po boji odgovaraju hlačama i cipelama. Okružio se s mladim djevojkama. One su slušale njegova brbljanja o poznatim ljudima. Pričao im je svoje događaje sa športskih terena koje su doživjeli drugi. Nije mu se omaklo da, pričajući o sebi i drugima, prizna neku nadmoć u bilo čemu. Bio je u svemu najbolji. Pokazivao se sa ženama svojih znanaca i prijatelja. Glumeći diskreciju, davao je do znanja svima da je spavao sa svakom ženom s kojom su ga vidjeli. Tračao je gore od svih piljarica. Bio je neprirodno brbljav, pričao je besmislice koje je pročitao u knjigama i prepričavao ih kao svoje dogodovštine. Kao gimnazijalac počeo je raditi za policiju bez znanja svog oca. Cinkao je svoje profesore i kolege, a na kraju i oca. Na njegovu dojavu, oca su ubili. Kauders je špijunirao svoje prijatelje, rodbinu, a kasnije i kolege na poslu. Znate, komunistička je policija morala znati što tko radi i misli. Bilo je glupo samo čitati Kaudersove izvještaje. Bili su uglavnom krivi. Spavali ste s njim?, pitam. Nažalost, jesam. Zašto?, pitam. Iz dva dobra razloga. Prvi: Zato da doživim orgazam. I, doživjeli ste ga? Naravno da nisam, odgovori Žena u crnom i pogleda me. Drugi?, pitam. Zlato. Kaudersovo zlato. Vaš je Albert imao zlata? Ne Albert, nego njegov otac policajac. Dobili ste Albertovo zlato?, pitam, iako znam odgovor. Pogleda me i kaže: Naravno da nisam. Možda ga ni Albert nije dobio od svog oca. Možda ni otac nije imao zlato.
Konobar donese dva konjaka. Mogu ja popit jedan?, pitam. Naravno, smije se. Pa za vas je i naručen. Živjeli. Žena iskapi svoj konjak, ja svoj. U isti me čas počne bolit glava. Primijetim da je patuljak, kada je matirao golijata, skočio na stol i na svojim malim nogama počeo plesati po stolu. Pojavi se golijatova žena. Kimne glavom mužu. Golijat bez riječi ode za njom. Patuljak skoči sa stola, pokupi tablu i figure. Prolazi pokraj mog stola. Pogleda Ženu u crnom. Nakašlje se. Ulazi u Konzum na uglu.
Kauders je bio lažov, nastavi Žena u crnom. Ali lažov koji je, s vremenom, povjerovao u svoje priče. Više ni sam nije znao što je istina, a što laž. Kako je postao star i senilan, iste je priče ponavljao bezbroj puta, ali svaki put ih je doradio u svoju korist. S vremenom je postao, u svojoj mašti, vrhunski igrač tenisa koji je osvajao turnire, putovao na turneje. Povjerovao je sam sebi da je prijateljevao s Picassom, sjedio u Metropolitenu s Morganom, pio votku u Hruškovljevoj dači s Hruščovom. Vjerojatno vam je pričao o glumici Tilli Durieux? Naravno, govorio je loše o toj ženi. Da, kažem.
Ta talentirana i nesretna žena, Tilla Durieux, bila je opsesija hulje Kaudersa, meni iz nepoznatih razloga... Ne mogu otkriti što je ta hulja uopće imala s tom ženom koja je bila netko i nešto a on šljam...
Od čega je zapravo živio Kauders, jeli ga izdržavao brat, pitam. . Žena u crnom ne odgovori nego nastavi: Kaudersov brat je odmah poslije Drugoga rata emigrirao u Australiju. Tamo se obogatio, navodno, trgovinom sa zemljištem. Upoznali ste Kaudersovog brata? Nisam, odgovorim kratko. Braća se nisu srela godinama. Žena u crnom me pogleda. Imao sam dojam da ne govori istinu. Napravi stanku. Šutite i slušate. Mirno podnosite moje brbljanje. Znate, to je umjetnost. Pustiti druge da govore. Nego, moram vam skrenuti pozornost na jednu sitnicu. Sve to što čujete za ovim stolom od vaših poznanika jest laž. Ovdje se laže. A, meni su se zagrebačke laži zgadile. Ne komentiram nego postavljam pitanje: Koliko imate godina? Trideset šest, odgovori. Mislite da sam stara? Ne, u najboljim ste godinama za ženu. Slažete se s Albertom, nasmije se. Vi?, upita me, koliko imate godina? Šezdeset, kažem. Žena me, ovaj put, pogleda sa stvarnim interesom.
15. Tonino
Sjedim na trgu jer sam se izgubio. Naravno, da imam s kim ležati u krevetu, ne bih sada sjedio na Britancu. . Ugledam staricu, profesorovu ženu kako u slamnatom šeširu, s velikim crnim očalima, u bijelim cipelama, ogrnuta svilenom maramom, prolazi preko trga. Pokraj nje ide Oto u bijelom odijelu, crnoj košulji i panama šeširu. Tko koga lovi, pitam se. Oboje izgledaju i kao lovina i kao lovac. Ota prvi put vidim u bijelom odijelu, s mašnom i šeširom, izgleda kao statist u Glembajevima... Ulaze u Konzum.
Konjak martel?, pita me konobar s neodređenim smješkom. Nemate konjak martel, kažem, a od vašeg me je martela prošli put boljela glava. Imamo plivadon, ali nabavili smo taj martel. Hoćete? Plivadon ili martel?, pitam mladog kretena. Martel, odgovori. Hoću, kažem. Zapalim cigaru, ugledam invalida kako dolazi preko trga. Sjeda za stol koji ga čeka. Čujem kako se miče stolica uz moj stol, okrenem se, vidim patuljka koji sjeda za moj stol i prekriži malu nogu preko noge. Šahovsku ploču stavi na pod. Pruži mi malu ruku. Tonino, molim lijepo, ne Antun ni Tonči, predstavi se patuljak. Žurim, odmah nastavi, čeka me ona velika budala Gabrijel da ga matiram. Vaš se partner zove Gabrijel? pitam. Patuljak ne odgovori nego se samo nasmije. Patuljak ima lijepe, bijele i zdrave zube. Oprostite, kako se zovete, pita me. Ja kažem svoje ime. Na nešto bi vas želio upozoriti – Tonino zastane, napravi dramsku stanku. Ja šutim. Čekam. Patuljak se nakašlje i kaže: – Na laž. Ovdje svi lažu. Lažu djeca u kolicima, lažu psi na uzicama, lažu ptice, lažu oni kreteni koji igraju belu, lažu političari, laže invalid, laže šahist Gabrijel, ali najviše lažu žene. Dakle, još nešto, dosta važno, Gabrijela vara žena. Znate zašto? Ima mali pimpek. Sve žene lažu i varaju, nastavi patuljak Tonino, to nije novost. I mene je moja žena prevarila. Znate s kim? S Gabrijelom! . Prebio sam je i oprostio. Naravno da sam se drugi dan osvetio. Kako?, pitam kao zadnji glupan. Nategnuo sam Gabrijelovu ženu. I to dobro. Ja sam, za razliku od Gabrijela, profesionalac. Znam što je to ševa i imam potreban alat. Žene polude kada spavaju sa mnom. Više ih se ne mogu riješiti jer te kretenke pamte. Pamte kako im je bilo sa mnom. Jedva čekaju reprizu. Malko je Gabrijelova gospođa bila premala za moj ukus, ali osveta je osveta, a ima dobro dupe. Vendeta, kako kažu Sicilijanci ili Šiptari. I Gabrijelova žena, nije kao ni moja, kurva, makar su obje dale pičke jednom tapetaru. Starom jarcu iz Dalmatinske ulice. Nemate pojma kako su žene padale na tog tapetara. Kao muhe na med. Čekale su u redu da ih pojebe tip koji čak u tome nije uživao. Žene su mu se gadile. Nije razlikovao lijepe žene od ružnih, stare od mladih. Jebo ih je sve po redu. Od dosade. Ili očaja, kažem. Možda, složi se sa mnom Tonino i nastavi srat o tapetaru. Bilo je dana kada ih je poševio ne dvije, nego tri. I znate što? Svaki je dan jebo i svoju ženu. Tapetar je bio lud, jer se to drukčije ne može objasniti. Molim Vas, tko svaki dan, ako je normalan, jebe svoju ženu? Godinama, sve do njene sumnjive smrti. Ta sirotica jedina nije bila kurva. Iz jednostavnog razloga, od silne ševe s tapetarom. Trčala je s placa kući da je tapetar okine. Znate tko je kurva i ? Kurva je Žena u crnom. Mislite na Ženu u crnom, s kojom sam jučer sjedio kada spominjete žene koje lažu? Naravno. Mi smo narod laži, kaže patuljak, kojem se najedanput prestalo žuriti. Pazite, obratite pozornost na, recimo, ono što ovdje ljudi govore. Lašci se hvale da govore samo istinu, siromasi da mrze novac, lupeži pričaju o svom poštenju, a hulje o istini i pravdi. Ja mrzim laž. Savjest mi je čista. Ne sjećam se da sam ikad izrekao laž. Nešto ću Vam ispričati, ako imate vremena. Imam, kažem i mislim da je praktično biti patuljak i raditi za policiju. Sigurno, imate vremena, nikog ne čekate, nikud vam se ne žuri?, pita me patuljak. Najsigurnije, odgovorim, ali Vama se žuri. Ne, dragi gospon, meni se je davno prestalo žuriti. Čujte. Hiljadu devetsto četrdeset prva je godina. Zima je prošla. U zraku je mirisalo proljeće. Neki su đaci već obukli kratke hlače poslije zime u kojoj je snijeg zatrpao ulice. U osnovnoj školi u Krajiškoj u razred ulazi učitelj, gospodin Kružić, visok, elegantan. Imao je ozbiljno lice. Izmolili smo molitvu i gospodin je Kružić učinio stanku. Otvorio je usta da kaže nešto važno i tada je ugledao malog Maxa kako plače. Maxov je otac bio umjetnički fotograf. Naslijedio je kuću od oca, Maxovog djeda, koji je do kuće došao na kartama. To je ona kućetina na uglu Britanca s balkonom i dva anđela. Vlasnik te kuće bio je pekar i imal je u kući pekaru. Kuću je izgubio na kartama, a dobio ju je austrijski kapetan topništva. Pekar se istu večer ubio s kapetanovim revolverom, a kapetan je prvo izgubio kuću. Imao je tri kralja, a Maxov djed tri asa, Maxov djed je bio profesionalni kartaš i jebivetar. Imao je jednog sina, Maxovog oca. Maxov je otac poludio za fotografijom, u Grazu završio zanat, a oca mu je kartaša ustrijelio emigrant Rus, u kupleraju u Tkalčićevoj ulici. Rus je pobjegao, a Maxov je tata otvorio fotografsku radnju na Iličkom trgu u bivšoj pekarni. Dobro mu je išlo. Maxova je mama bila Mađarica koju je Maxov tata upoznao u Grazu na fašniku. Zašto plačeš?, upitao je učitelj Kružić Maxa, đaka drugog razreda osnovne škole, koji je sjedio u istoj klupi sa mnom. Max je bio potpuno bezvezan tip. Netko mi je ukrao novo šiljilo iz pernice, kroz suze je promucao Max. Kružić je zastao. Krađa šiljila iz pernice bila je važniji događaj od onoga što se toga jutra dogodilo. Gospodin je Kružić jedno vrijeme šutio, gledao po razredu i po svojim đacima. Onda je rekao: Gabrijel, ustani i izađi sa mnom. Gabrijel je ustao, s gospodinom Kružićem izašao iz razreda, a Max je nastavio plakati. Odakle ti novo šiljilo, pitao sam Maxa. Posudio sam ga od sestre Seke, rekao je Max. Ukrao?, pitam. Ne, nego posudio. Ja ne kradem. Seka je bila godinu dana mlađa od nas. Bila je lijepa. Ne lijepa, čarobna. Max je nastavio cviliti, a učitelj i Gabrijel su se brzo vratili.
Ovako, počeo je svoj govor učitelj Kružić. Prvo: Jučer je proglašena nova država. Zove se Nezavisna Država Hrvatska. Drugo: Od sutra više nema nastave jer se u našu školu useljava vojska. Treće: (Kružić iz džepa izvadi Maxovo šiljilo i stavi ga na stol) Max, prestani cmizdrit. Ovdje je tvoje šiljilo. Tog sam dana skoro shvatio što je to laž. Naime, svi smo u razredu znali da je Gabrijel lažljivac. Gabrijel je jednostavno brkao istinu i laž. Tko laže taj i krade, znao je učitelj Kružić. Na hodniku je mirno rekao Gabrijelu: Izvadi iz džepa Maxovo šiljilo. Gabrijel je mirno izvadio Maxovo, tj. Sekino šiljilo i slučaj je bio donekle riješen.
Gabrijel je moj partner s kojim igram šah. Više ne krade, samo vara. Mogu nastavit? pita. Možete,
Iz škole sam se vratio kući, priča patuljak. . U dvorištu sam pitao pazikuću Popeka što je to Nezavisna. Popek se počeo smijati. Vidi mali, to ti je tak: Na drugom katu stanuje arhitektica gospodična Kristina. Mlada i zgodna. Na četvrtom stanuje gospođa Verica, feš ženska, sjedi na kasi kina Apolo. U prizemlju, u garsonijeri, je gospodična Europa. koja niš ne dela neg prodaje srećke. Koja od njih govori da je poštena? Gospodična Europa, kažem bez razmišljanja. Znaš zakaj?, pita me Popek. Zato jer to gospodična Europa stalno ponavlja, odgovorim. A, znaš zakaj ponavlja, a druge šute?, inzistira Popek. To ne znam, odgovorim. Jer je gospodična Europa kurva, a druge su poštene ženske, kaže Popek. Europa laže. Jel' ti znaš kaj je to zapravo laž? Znam, kažem. Ja ne lažem, kažem. A kaj je to kurva? I to znam, slažem. U Minervinom leksikonu kod kuće tražim riječ kurva. Nema je. Nađem riječ laž. Pročitam i zapamtim: Laž je obratan pojam od istina. Prvi se put zamislim. Znate, ak' netko ne zna kaj je laž, nemre znati ni kaj je istina. Idemo dalje. Znam točno što je laž, kažem drugi dan u dvorištu Popeku. Molim?, zaprepasti se Popek koji toga trenutka krade tuđa drva. Molim te, daj mi to reci. Kažem što sam pročitao u leksikonu. Popek me sluša. Jedno vrijeme šuti, onda kaže. Sve je laž. Čovječe, živimo u laži. Laž je grijeh, kažem. Grijeh? Od koga si to čuo? Od velečasnog na propovijedi u crkvi sv. Blaža, odgovorim naravno laž. Laž je grijeh, nastavim. Misliš li ti da tvoj velečasni ne laže? Naravno da velečasni govori samo istinu, odgovorim. U redu, onda ga, kada ga sretneš ispred Svetog Blaža pitaj je li pozna gospodičnu Europu. Pazikuća Popek ode na ručak, a ja vidim gospona Kosa. U našem je dvorištu bilo gradilište. Gradila se dvorišna trokatnica. Noćni čuvar gradilišta Kos naučio nas je kartati šnapsl. Max, Gabrijel i ja satima smo sa čuvarem Kosom kartali šnapsl. Nismo igrali za novac nego za pornografske fotografije. Naime, Max je otkrio na svom tavanu sanduk. U sanduku su bile hiljade pornografskih fotografija. Sa zaprepaštenjem, Max je na nekoliko fotografija otkrio, i prepoznao, svoju majku. Te je fotografije spalio. Kada je vidio nekoliko fotografija, Kos je odmah predložio da će on, kada izgubi, nama plaćati sladoled u slastičarni Kovačić, a kada dobije, mi ćemo njemu dati nekoliko fotografija. Mi smo pristali jer smo do tada redovito pobjeđivali Kosa. Od tada je čuvar uglavnom dobivao, a Max je poludio od muke. Max je, naime, jedini shvatio kartanje kao nešto više, a ne kao zajebanciju. Max je bio talentiran za karte, to je čak priznao i Kos. Max je bio nepobjediv u šnapslu. Na nekoliko fotografija koje je od nas dobio na šnapslu, čuvar Kos je prepoznao Europu. Sanduk se je praznio. Kos je bio prije rata u zatvoru, navodno zbog štrajka. Pazikuća Popek tvrdio je za Kosa da je radio u cirkusu, a u zatvor nije završio zbog štrajka nego je provalio u trafiku na Kvaternikovom trgu. Kos je naše fotografije prodavao na trgu švercerima masti i cigareta. Tako je jednog dana bila Maxovom tati ponuđena serija pornografskih fotografija iz njegovog sanduka. Maxov tata, nas je pozvao u radnju. Bili smo mladi i bedasti. Sve smo priznali. Naučit ću vas jednu igru s kartama da igrate sami, a ne sa fakinima.. Par dana učio nas je igrati preferans. Nakon nekoliko tjedana mogli smo igrati, a nakon par mjeseci danima smo igrali preferans i zaboravili na Kosa i šnapsl. Da bar ja imam takvog tatu, rekao je Gabrijel Maxu. Zašto?, začudio se Max koji je o svom ocu mislio da je kreten. Zbog preferansa?, upitao je Max. Naravno, odgovorio je Gabrijel. Naučio nas je preferans samo zato da ne igramo šnapsl sa čuvarom gradilišta, odvrati Max. U preferansu je Maxov talent postao još vidljiviji. Max je intuitivno znao koje su karte u talonu. Max je u preferansu bio nepobjediv.
Dok su jedni bili na Neretvi i Sutjesci, drugi kod Staljingrada i Bleiburga, mi smo igrali preferans, Tito je držao kongrese u Bihaću, Staljin, Roosevelt i Churchill sastajali su se na Jalti, Truman je bacio atomsku bombu na Hirošimu, Nijemci su kapitulirali, Hitler se oženio i ubio, a mi smo igrali preferans. Zadnju smo partiju igrali u nedelju. Bio je početak svibnja. Iz Zagreba su otišli Nijemci, pobjegla je vlada, pošteni zagrebački građani su pljačkali vojna skladišta, krali vreće soli, i bicikle iz vojnih skladišta. Za to vrijeme, moj otac bravar i budala s Gabrjelovim ocem, koji je bio još veći kreten od moga oca i bravar kao moj otac, je pokušavao otvoriti kasu ratnog profitera Srećka Cara, trgovca srećom u Medulićevoj ulici. Kasu, naravno, nisu otvorili nego su se napili. Nezavisna je država propala i nestala. Nismo više živjeli u Nezavisnoj državi nego u demokratskoj u koju smo ušli dok smo Max, Gabrijel i ja igrali preferans.
Četiri godine nakon završetka rata pitam Popeka: Drug Popek, kaj to znači demokratska? Prvo mali, odgovori mi Popek, ja nisam nikakav drug nego gospon. Drugo: Zakaj te to zanima?, odgovori mi. Zato jer moja nova država više nije nezavisna nego demokratska, odgovorim. Pitaj tatu, odgovori mi Popek. Tata je sjedio u logoru i bio osuđen na gubitak građanskih prava, zbog neke pjesme koju nije napisao i nije objavio u novinama. Kod kuće otvorim Minervin leksikon. Moj je tata bil bravar, al je kupoval knjige. I Gabrijelov je tata bil bravar, to sam vam rekel, al čisti konj. Nije čital ni športske novine. Mi smo imali biblioteku. Pod demokracija pročitam kaj je demokracija i za svaki slučaj više ne pitam nikog ništa. Imam već petnaest godina i nemam ni sto pedeset centimetara. Znači, patuljak sam. Morate znati da patuljci kasno shvate da su patuljci. U Minervinom leksikonu piše za patuljke: patuljasti rast, pogledaj nanizam. Pogledam nanizam, piše – patuljasti rast, visina manja od 150 cm. Uzroci: poremećaj endokrinih žlijezda. Svi su oko tebe mali, ali svi rastu, patuljak kojeg jebe žlijezda misli da samo malo kasni. Da će narasti i on. To vam je problem Slovenije. Mala patuljasta država mrzi susjedu patuljka Hrvatsku jer je ta Hrvatska malo veći patuljak. Znate kaj je moj tata bravar rekel za Slovence i nas. Mi smo Glembaji, prevaranti i pljačkaši a Kranjci su sluge Jerneji. Koliko imate?, pita me patuljak. Čega, pitam. Centimetara. Sto osamdeset, odgovorim. Vidite. Kada ste imali tri godine bili ste visok kao i ja. Sada moram sjesti za Vaš stol da vas ne gledam odozdola, iz žablje perspektive. Kada sjedimo za stolom, onda su patuljci ravnopravni. Nas noge jebu, znate. Noge su ostale kratke, glava je normalna. Nosim kapu broj pedeset devet. Vi? Pedeset osam, kažem.