Točno prije sto i dvadeset godina (1889. – 2009.) počinju se u Zagrebu graditi tračnice za tramvaj. Naravno, konjski. Zato se za početak u tramvaj (krenuo sa stanice 1891. za gradobačelnika Milana Amruša) u «konjku», kako su konski tramvaj zvali s kriničarom starog Zagreba Krešimirom Kovačićem: .
«Godine 1891. bila je velika gospodarska izložba u Zagrebu», zapisuje Kovačić, «preteča kasnijih zborova i današnjeg Velesajma. Ta je izložba bila povezana s mnogim drugim priredbama, među koje je spadalo i svečano otkriće Kačićeva spomenika u Mesničkoj ulici i prva velika slikarska izložba u Zagrebu. Moralo se misliti i na prijevoz mnogobrojnih putnika koji su stigli u Zagreb i koji su morali od udaljenoga Južnog kolodvora dolaziti u grad. Tako je 5. rujna te godine počeo voziti prvi konjski tramvaj»...
S uvođenjem konjskog tramvaja Zagreb dosta kasni za velikim evropskim gradovima, koji ga uvode već šezdesetih godina, dok se u Zagrebu o toj ideji javno raspravlja tek 1885., kad šaljivi zagrebački list «Bič» donosi vijest: «Tramvajski promet je već uveden – ali, naravno, u Beču, Grazu i Budimpešti»!
Prvi je put konjski tramvaj provozao od svojeg spremišta na Savskoj (na mjestu gdje je danas Tehnički muzej) uz HNK, Frankopanskom do Ilice tek 5. rujna 1891. Konjski se topot po tračnicama navodno daleko čuo, a konj je o vratu imao i zvonce, kojim je upozoravao pješake koji bi prelazili prugu. Kolosijek je bio uži od današnjeg, brzina oko sedam kilometara na sat, a svaki je konj imao normu 26-28 kilometara na dan. Isprva je nabavljeno samo šesnaest kola – deset zatvorenih i šest otvorenih. Kola su proizvedena u tvornici u Grazu, a dužina im je bila 4,6, visina 2,5 i širina 1,8 metara. Konjski tramvaj Zagrepčani su kratko zvali – «konjka».. A imao je još jedan nadimak, o čemu K. Kovačić zapisuje:
«Zagrepčani onoga vremena nazivali su konjski tramvaj šaljivim imenom – filoksera – i to se ime održalo dugo vremena iako mu nitko nije znao porijeklo».
Vozna karta na konjskom tramvaju stajala je 6 novčića, do Maksimira 12, a đaci i vojnici plaćali su pola karte.
Prvi tramvaj na električni pogon provozio je zagrebačkim ulicama 18. kolovoza 1910., ali je konjski još godinu dana ostao na nekim sporednim prugama. O pokusnoj vožnji električnim tramvajem tadašnji novinski izvjestitelj izvještava: «Vozeći se, sreli smo vojnike gdje idu na vježbu. Bože čuda! Prije si ih mogao sve jednoga za drugim prebrojiti kad si se vozio na konjskoj željeznici, a sada kao da njihove kape vjetar nosi. Svijet je ostao zapanjen, okretao se, a nas je sila nevidiva časomice istrgla njihovu vidiku»...
Strani kapital koji je uložio u Zagrebački, električni tramvaj obilato je izvlačio dobit, a minimalno ulagao, pa je tramvaj uskoro došao u jadno stanje. Godine 1916. gotovo sve dionice Zagrebačkog električnog tramvaja d. d., otkupila je Gradska štedionica te ona postaje vlasnikom tramvaja. Da bi se potpuno izbjegla ovisnost o inozemnim partnerima, Gradska štedionica financira gradnju vlastite radionice za popravak tramvajskih kola. U toj radionici,. izrađen je vlastiti tip tramvajskih kola, prema nacrtima inženjera Adolfa Košaka i Dragutina Mandla. Prva kola izrađena su 1922.,a karakterizirali su ih vrlo čvrsta konstrukcija i jaki motor. Godine 1924. financira gradnju novih i rekonstrukciju starih tramvajskih pruga, što traje sve do 1930.
Mreža: tramvajskih pruga, nakon uvođenja električnog tramvaja na već spomenutim osnovnim prugama, prvi put se proširuje 1911., kad je uvedena pruga Kaptol – Nova Ves – Mirogoj (napuštena 1930.), a godine 1916. izgrađena je okretnica u Maksimiru. Godine 1924. napuštena je kružna pruga kroz Kukovićevu (Zeleni val) zbog nerentabilnosti (pruga je odstranjena tek 1928.), godine 1926. uređene su okretnice kod Savskog mosta i na Kvaternikovu trgu (tramvaj je tada okretao iza zgrade gradskog kupališta), godine 1937. izgrađen je sjeverni kolosijek u Maksimirskoj ulici i u Ilici od Vinogradske do Črnomerca, gdje je uređeno i okretište, zatim je izgrađen i drugi kolosijek na Savskoj, od. Kazališta do današnjega Studentskog centra, pruga Kvaternikov trg – Heinzelovom - Sajmište (napuštena godine 1945.). Godine 1928. sagrađen je drugi kolosijek između Jelačićeva trga i Glavnog kolodvora, zatim pruge u Draškovićevoj i Branimirovoj. Godine 1929. Savska cesta je dokraja dobila dvostruki kolosijek, a godinu dana poslije sagrađen je i nadvožnjak na Savskoj, zatim drugi kolosijek Zvijezda – Mirogoj, a godine 1931. i nova pruga Draškovićeva – Medveščak, 1932. pruga Zvijezda – Ksaver, 1935. pruga u Zvonimirovoj, 1942. pruga Maksimir – Dubrava, 1945. pruga u Mihanovićevoj, godinu dana kasnije u Jagićevoj i Jukićevoj itd. Posljenja pruga izgrađena i i tramvaj provozao na početku ovog stoljeća, od Dubrave do Dupca.
I tako do naših dana. I do novih modernih niskopodnih tramvaja, domaće proizvodnje, koju obogaćuju ZET-ov vozni park, a svojim modrenim linijama krasi današnji Zagreb.
