Sažetci rezultata istraživanja

Sveučilište u Zagrebu / Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet
Odsjek za poremećaje u ponašanju / Laboratorij za prevencijska istraživanja
Zagreb, 29. studenog 2023.

 
Tim znanstvenica s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i suradničkih institucija proveo je istraživanje pod nazivom “Istraživanje vršnjačkog nasilja kod djece i mladih grada Zagreba (IVNA-ZG)”. Istraživanje je provedeno od svibnja do srpnja 2023. godine online putem i metodom olovka-papir. Sastojalo se od kvantitativnog i kvalitativnog dijela, a obuhvaćene su perspektive učenika osnovnih i srednjih škola, njihovih roditelja te odgojno-obrazovnih djelatnika kako bi se ispitala pojavnost vršnjačkog nasilja kod djece i mladih. Uvidu u istraživanu pojavu u kvantitativnom dijelu istraživanja doprinijelo je 2.075 učenika iz 15 osnovnih škola, 5.189 učenika iz 16 srednjih škola, 2.614 roditelja djece osnovnih i srednjih škola te 712 odgojno-obrazovnih djelatnika. U kvalitativnom djelu istraživanja, u intervjuima i fokusnim grupama provedenim u osnovnim školama sudjelovalo je 19 učenika, dvije učiteljice, jedna pedagoginja i jedna ravnateljica te troje roditelja, dok je u srednjim školama sudjelovalo 24 učenika, sedam njihovih nastavnika, jedna socijalna pedagoginja, jedan ravnatelj i osmero roditelja.

Cilj istraživanja bio je istražiti pojavu vršnjačkog nasilja kod djece i mladih Grada Zagreba. U tu svrhu formiran je reprezentativan uzorak učenika/ica osnovnih i srednjih škola za Grad Zagreb te su uključeni i prigodni uzorci njihovih roditelja i odgojno-obrazovnih djelatnika/ica (učitelja/ica, nastavnika/ica, stručnih suradnika/ica i ravnatelja/ica) zaposlenih u školama koje učenici pohađaju.

Tradicionalno vršnjačko nasilje uključuje tjelesno i verbalno nasilje. Kod učenika osnovnih škola (od 5. do 8. razreda), njih 40,9% iskazalo je da ih netko vrijeđa (ismijava), 46,8% da ih netko ogovara te 46,7% da im netko govori ružne riječi od jednom mjesečno do skoro svakodnevno. Ukupno 6,5% učenika osnovnih škola je doživjelo da ih je netko od vršnjaka u školi barem jednom jako istukao tijekom života, dok je 28% učenika doživjelo da ih je netko od vršnjaka jako udario ili gurnuo od jednom mjesečno do skoro svakodnevno. Petina učenika (19,6%) navodi kako ih je netko od vršnjaka dodirivao po tijelu na neugodan način barem jednom u životu. Dječaci i djevojčice ne razlikuju se s obzirom na količinu doživljenog ukupnog tradicionalnog nasilja, no dječaci, u usporedbi s djevojčicama, nešto češće izvještavaju da su žrtve tjelesnog nasilja, dok djevojčice nešto češće izvještavaju da su žrtve verbalnog nasilja. Pritom se učenici osnovnih škola razlikuju u količini počinjenog nasilja s obzirom na njihov spol, dječaci, u usporedbi s djevojčicama, nešto češće izvještavaju o činjenju svih tradicionalnih oblika nasilja, fizičkog i verbalnog nasilja. Kada su u pitanju srednjoškolci, njih 28,6% iskazalo je da ih netko vrijeđa (ismijava), 35% da ih netko ogovara te 33,9% da im netko govori ružne riječi od jednom mjesečno do skoro svakodnevno. Ukupno 2,1% učenika srednjih škola je doživjelo da ih je netko od vršnjaka u školi barem jednom jako istukao, dok je 13,6% učenika doživjelo da ih je netko od vršnjaka jako udario ili gurnuo od jednom mjesečno do skoro svakodnevno. Gotovo petina srednjoškolaca (17,6%) navodi kako ih je netko od vršnjaka dodirivao po tijelu na neugodan način barem jednom u životu. Mladići, u usporedbi s djevojkama, nešto češće izvještavaju da su žrtve ukupnog tradicionalnog nasilja, kao i tjelesnog nasilja, dok djevojke nešto češće izvještavaju da su žrtve verbalnog nasilja. Mladići, u usporedbi s djevojkama, nešto češće izvještavaju o činjenju svih oblika nasilja, odnosno ukupnog tradicionalnog vršnjačkog nasilja, kao i fizičkog nasilja te verbalnog nasilja.​

Kada se govori o elektroničkom nasilju, najčešći oblici nasilja kojima su izloženi učenici u osnovnoj školi, i kao žrtve i kao počinitelji nasilja, odnose se na ružno govorenje o nekome putem interneta ili poruka, širenje tračeva putem interneta te isključivanje ili ignoriranje na društvenim mrežama, u aplikacijama za dopisivanje i/ili u chatu. U protekla dva mjeseca, 51,6% učenika osnovnih škola  doživjelo je da je netko govorio ružne stvari o njima putem interneta ili poruka, dok je to isto počinilo 29% učenika. Govorenje ružnih stvari o njima drugim osobama na internetu ili preko poruka doživjelo je 50,6%, a počinilo 30,2% učenika. Širenje tračeva na internetu doživjelo je 32,3% učenika osnovnih škola, dok je to isto počinilo 16,8% učenika. Isključivanje ili ignoriranje na društvenim mrežama doživjelo je 41,3% učenika, a počinilo njih 29,9%. Navedeni oblici elektroničkog nasilja u osnovnim školama također su najčešći oblici te vrste nasilja i među učenicima srednjih škole. Naime, njih 44,1% doživjelo da je netko drugim osobama govorio ružne stvari o njima putem interneta ili poruka, dok je to isto počinilo 27% učenika. Govorenje ružnih stvari o njima na internetu ili preko poruka doživjelo je 41,7%, a počinilo 23,1% učenika. Širenje tračeva na internetu doživjelo je 23,7% učenika srednjih škola, dok je to isto počinilo 10,5% učenika. Isključivanje ili ignoriranje na društvenim mrežama doživjelo je 32,3% učenika srednjih škola, a počinilo njih 24,5%.

Kada se govori o nasilju u partnerskim odnosima, 16,5% učenika srednjih škola izvještava da je doživjelo verbalno nasilje u mladenačkim vezama, 8,8% njih navodi da je doživjelo fizičko nasilje, njih 8,5% seksualno nasilje, a njih 26,8% elektroničko nasilje. Što se tiče počinjenog partnerskog nasilja, 14,9% učenika izvještava da je bilo verbalno nasilno, njih 7,3% da je bilo fizički nasilno, 4% da je bilo seksualno nasilno te njih 24,9% da je počinilo elektroničko nasilje u mladenačkim vezama. S obzirom na spol, mladići izvještavaju o više doživljenog fizičkog nasilja u usporedbi s djevojkama. Vezano za počinjeno nasilje u mladenačkim  vezama, mladići izvještavaju o više počinjenog seksualnog nasilja, a djevojke o više počinjenog verbalnog nasilja. S obzirom na dob, utvrđena je razlika jedino u doživljenom seksualnom nasilju, pri čemu je utvrđeno da učenici u dobi od 17 godina izvještavaju o više doživljenog seksualnog nasilja od učenika u dobi od 18 godina.

Što se tiče lokacije na kojoj su učenici doživjeli vršnjačko nasilje, učenici osnovne škole najčešće kao mjesta navode školski hodnik/stubište (14,6%), učionicu kada nastavnik/ica nije bio/bila u razredu (9,4%) te učionicu za vrijeme kada je nastavnik/ica bio/bila u razredu (8,2%).  Osim toga 4,4% učenika osnovnih škola navodi da su vršnjačko nasilje doživjeli na nekim drugim mjestima u školi, a kao primjere ističu: hol (prostor gdje se nalaze za vrijeme odmora), iza škole, na putu do wc-a, na stepenicama, na školskom izletu, na treningu, u parku, u busu, u profesorovom kabinetu te na stepenicama u školskom dvorištu. Kao lokacije koje najčešće navode učenici srednjih škola ističu se školski hodnik/stubište (5,4%), učionica kada nastavnik/ica nije bio/bila u razredu (5,2%) i društvene mreže (npr. Instagram, Snapchat, TikTok, Reddit) (4,8%). Isto tako, 2,8% učenika srednjih škola navodi da su vršnjačko nasilje doživjeli na nekim drugim mjestima u školi, a kao primjere navode: oko škole, ispred škole, na stanici za autobus, na vježbama, pod klupom, ispred dućana za vrijeme velikog odmora, na praksi, u svlačionici.

Kada se govori o traženju pomoći, 7,2% učenika osnovne škole navodi da je doživjelo nasilje od strane vršnjaka u posljednjih nekoliko mjeseci, ali nisu to rekli nikome, dok njih 14,4% navodi da su doživjeli nasilje od strane vršnjaka u školi posljednjih nekoliko mjeseci i nekome su se povjerili o tome. Kao osobe kojima se najčešće povjeravaju učenici osnovne škole navode: roditelje ili skrbnike (15,5%), prijatelje (13,3%), razrednike (7,9%), braću i sestre (5,7%) te stručne suradnike škole (4,1%). Isto tako, 4,9% učenika navodi da su to rekli nekome drugome, a kao primjere navode: baku, djeda, tetu, kumu, psihologinju, sestričnu i trenericu. Što se tiče učenika srednje škole, njih 4,8% u navodi da je doživjelo nasilje od strane vršnjaka u posljednjih nekoliko mjeseci, ali nisu to rekli nikome, dok isto toliko njih navodi da su doživjeli nasilje od strane vršnjaka u školi posljednjih nekoliko mjeseci i to su nekome rekli. Kao najčešće osobe kojima su se povjerili u vezi tog iskustva učenici srednje škole navode: prijatelje (6,5%), roditelje ili skrbnike (5%), braću i sestre (2,5%), razrednike (2,5%) te stručne suradnike (2,4%). Također, 2,5% učenika navedeno je iskustvo podijelilo s nekim drugim, a kao primjere navode: dečka, djeda, kumu, prijatelja van škole i sestričnu.

Kao najsnažniji korelati (posljedice) doživljenog tradicionalnog nasilja kod učenika osnovnih škola ističu se usamljenost, samoozljeđivanje i suicidalne ideacije, dok su najsnažniji korelati doživljenog elektroničkog nasilja usamljenost i samoozljeđivanje. Najsnažniji korelati počinjenog tradicionalnog nasilja su izrada plana za suicid i suicidalne ideacije, a kao najsnažniji korelat počinjenog elektroničkog nasilja ističe se pokušaj suicida. Kod učenika srednjih škola, kao najsnažniji korelati doživljenog tradicionalnog, ali i elektroničkog nasilja prepoznati su usamljenost, depresivnost, anksioznost i stres. Kao najsnažniji korelati počinjenog tradicionalnog nasilja ističu se izostajanje iz škole te izrada plana za suicid i pokušaj suicida, a kao najsnažniji korelati počinjenog elektroničko nasilja ističu se depresivnost, anksioznost i stres te izrada plana za suicid i pokušaj suicida.

Vezano za roditeljsku perspektivu vršnjačkog nasilja, udio roditelja učenika nižih razreda osnovne škole (od 1. do 4. razreda) koji percipira da je njihovo dijete bilo žrtva vršnjačkog nasilja iznosi 28,8%. Nadalje, 35,4% roditelja učenika viših razreda osnovne škole (od 5. do 8. razreda) smatra da je njihovo dijete bilo žrtva vršnjačkog nasilja. Udio roditelja učenika srednje škole koji smatra da je njihovo dijete bilo žrtva vršnjačkog nasilja iznosi 14,9%. Udio roditelja učenika nižih razreda koji su sudjelovali u istraživanju i koji smatra da je njihovo dijete bilo počinitelj vršnjačkog nasilja iznosi 4,8%. Što se tiče roditelja djece viših razreda osnovne škole, njih 5,3% smatra da je njihovo dijete počinilo vršnjačko nasilje.

Kada se govori o strategijama nošenja s viktimizacijom ili počinjenjem nasilja od strane njihove djece, roditelji djece svih ispitanih skupina nakon što saznaju da je njihovo dijete bilo žrtva, ali i počinitelj vršnjačkog nasilja, u najvećoj mjeri kao strategije koriste pružanje podrške i savjetovanje djeteta, a zatim posezanje za socijalnom podrškom i savjetovanjem. Vezano za percepciju roditelja, velika većina roditelja svih ispitanih skupina školu koju pohađa njihovo dijete smatra sigurnim mjestom, da se djelatnici škole trude prevenirati vršnjačko nasilje te da djelatnici škole adekvatno reagiraju na slučajeve vršnjačkog nasilja.

Vezano za percepciju vršnjačkog nasilja od strane odgojno-obrazovnih djelatnika (učitelji razredne i predmetne nastave te učitelji u srednjim školama, stručni suradnici – psiholozi, socijalni pedagozi, pedagozi, logopedi, edukacijski rehabilitatori i knjižničari te ravnatelji), oni najčešće primjećuju verbalne oblike nasilja (8,84%) među učenicima u svojim školama, dok su tjelesno (4,6%) i elektroničko nasilje (3,41%) manje primijećeni oblici nasilja među učenicima. Kada se govori o mjestima na kojima dolazi do vršnjačkog nasilja, istraživanje je pokazalo da se svaki treći slučaj vršnjačkog nasilja, iz perspektive odgojno-obrazovnih djelatnika, događa na školskom hodniku/stubištu (34%). Nadalje, odgojno-obrazovni djelatnici smatraju da je vršnjačko nasilje često prisutno i na internetu (njih 26,2%), odnosno na društvenim mrežama (25,6%) te na putu prema školi i iz škole (25,2% ) te na školskom igralištu tijekom školskog odmora ili nakon škole (24,9%).

Kada se govori o strategijama suočavanja s vršnjačkim nasiljem, odgojno-obrazovni djelatnici ističu kako najčešće koriste disciplinske mjere kao reakciju na nasilje u školi (17,94%), zatim pružanje podrške žrtvi (13,67%), medijaciju (13,47%) i grupnu diskusiju (13,20%), dok je izostanak intervencije zabilježen u najmanjem broju slučajeva (2,89%). Vezano za stavove odgojno-obrazovnih djelatnika o vršnjačkom nasilju, većina njih, čak 79,1% se slaže ili u potpunosti slaže s tvrdnjom da odgojno-obrazovni djelatnici imaju veliku ulogu u prevenciji vršnjačkog nasilja, pri čemu više od 90% njih smatra bi programi prevencije vršnjačkog nasilja trebali biti sastavni dio i osnovnoškolskog i srednjoškolskog kurikula. Također, 25,9% njih smatra kako nisu dovoljno obrazovani u području učinkovitih metoda i pristupa prevencije vršnjačkog nasilja, dok 28,2% odgojno-obrazovnih djelatnika smatra da ne zna kako postupiti prema počiniteljima vršnjačkog nasilja. Čak 72,9% odgojno-obrazovnih djelatnika bi željelo sudjelovati u dodatnom stručnom obrazovanju vezanom za postupanje u slučaju pojave vršnjačkog nasilja.

Prikazani podaci, kao i provedba daljnjih analiza, mogu poslužiti kao temelj za osmišljavanje znanstveno-utemeljenih preventivnih intervencija, akcijskih planova i mjera za mlade u području prevencije problema u ponašanju, prvenstveno vršnjačkog nasilja, kao i u području promocije mentalnog zdravlja i dobrobiti mladih. Pritom se učinkovita prevencija  vršnjačkog nasilja oslanja na kreiranje intervencija kroz više različitih okruženja (intervencije usmjerene na samog pojedinca, intervencije u obiteljskom okruženju, intervencije u odgojno-obrazovnom sustavu i na razini vršnjačkih skupina te intervencije u užoj i široj zajednici) te na cijelom spektru rizika djece i mladih (univerzalna, selektivna i indicirana prevencija).
 
Istraživački tim:
izv. prof. dr. sc. Josipa Mihić, Sveučilište u Zagrebu, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Laboratorij za prevencijska istraživanja (voditeljica), josipa.mihic@erf.unizg.hr
izv. prof. dr. sc. Ivana Maurović, Sveučilište u Zagrebu, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Odsjek za poremećaje u ponašanju
izv. prof. dr. sc. Gabrijela Ratkajec Gašević, Sveučilište u Zagrebu, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Odsjek za poremećaje u ponašanju
izv. prof. dr. sc. Lucija Vejmelka, Sveučilište u Zagrebu, Studijski centar socijalnog rada
doc. dr. sc. Lana Ciboci Perša, Hrvatsko katoličko sveučilište
doc. dr. sc. Stjepka Popović, Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet
dr. sc. Matea Belošević, Sveučilište u Zagrebu, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Laboratorij za prevencijska istraživanja
Hana Gačal, mag. psych., Sveučilište u Zagrebu, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Laboratorij za prevencijska istraživanja
Katarina Serdar, mag. soc. ped., Sveučilište u Zagrebu, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Laboratorij za prevencijska istraživanja
dr. sc. Iris Marušić, IDIZ, konzultantica
Ozana Brkić, Matea Bakica, Stela Lujnić, Matea Orešković, Zea Turek, terenske istraživačice
 
 
Istraživanje financirano od strane Grada Zagreba,
Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom