OD STARE RAZGLEDNICE DO NAJNOVIJEG E-MAILA
Tolike godine (i desetljeća!) pisati o Zagrebu, ispada da si bolestan ili lud! Ili samo Zagrepčanin. Kad bolje razmislim, ja sam vam od svega toga pomalo. Jednog sam se ipak čuvao. Da baš ne napišem ili negdje na susretu sa svojim čitateljima izrijekom ne izvalim kako volim Zagreb. To bi bila neka vrsta eufemizma. Kao da napišem/kažem da sam živ. Da dišem. Ili da volim mamu i tatu, djecu ili unuke. E, sa ženom je već drugo! Ovisi je li te uspjela ujutro raspigati bar s jednim od nekoliko onih uobičajenih prigovora – da cmrčeš dok jedeš, da si se (opet!) zagledao u čašu (ili neku mladu prolaznicu!), da ne spominjem nešto gore, poput nekontroliranog prdeža ili hrkavele po noći u bračnom krevetu! Istini za volju, i rodni grad zna biti poput vlastite žene, kad te dočeka s gužvom u tramvaju, krkljancem na ulici ili, ne daj bog, Kraljevićevim paukom na pločniku. Pa prepunom bolničkom čekaonicom ili repinom ispred poštanskog šaltera ili uličnog bankomata. Zato se veli da se rodni grad voli kao vlastita žena, dok bi ti ljubavnica mogla biti neka od drugih metropola (Beč, Prag, Pariz, Barcelona, New York i td.). Ili neko od turističkih odredišta i pitoresknih gradova uz obalu, poput Opatije ili Dubrovnika, na primjer. S vlastitim gradom kao i s vlastitom ženom živiš i dijeliš sve lijepo, ali i ono manje lijepo, dok druge gradove u životu posjetiš ili posjećuješ, i to još s vlastitom ženom! Ali, bome, i s vlastitim gradom. Teško da Seineu, Temzu, Vltavu ili Dunav ne usporediš sa Savom, a Hayde park, Central park ili Prater s Maksimirom, Notre Dame s kaptolskom katedralom, Montmartre s Gornjim gradom, pa čak Empire State Building na Petoj aveniji s iličkim neboderom! Usporedbe su to, naravno, iracionalne, na vlastitu štetu i na rubu mazohizma, ali su ipak prirodne. Kad se samo sjetim našeg prvog nebodera, kojim sam se kao mladac kasnih pedeseti s toliko ushita penjao katovima i pritom se osjećao «kao na filmu»!
S vremenom se ukusi, apetiti i mjerila, naravno, mijenjaju. Kao što se mijenja i osjećaj spram rodnom gradu. Zapravo, u različitim se razdobljima mijenjalo zanimanje; privlačile su nas, strašile i čudile različite stvari Ne mogu tako reći da se i danas nakon tolikih godina (i desetljeća) intimnog i profesionalnog druženja i bavljenja Zagrebom, ponekad ne zateknem u čudu pred nekom vizurom koja mi se učini novom, a nije nova. Novi je samo kut gledanja, drukčije osvjetljenje, intezivniji podražaj i trenutno raspoloženje. Uvijek neka nova razglednica (danas bismo vjerojatno rekli: novi zaslon ili postav). Rodni grad je mnoštvo šarenih razglednica i mi koji smo živjeli u doba razglednica, svojim smo se prijateljima razglednicama javljali, marljivo ih slali drugima, ali i sami sebi. I cijelu sam knjigu svojevremeno ispisao i ilustrirao s razglednicima grada iz najrazličitijih razdoblja, od ranih devedesetih devetnaestog stoljeća, otkako razglednica kao medij kod nas povezuje ljude, naslovivši je onom najčešćom frazom kojom se razglednica ispisuje: «Pozdrav iz Zagreba». U ovom «internetskom Zagrebu», šaljimo pozdrav gradu od najstarijih razglednica do najnovijih e-mailova...
