«Naš perivoj ima mladu, četirigodišnju slonicu Mysore, koja je jedna od najljepših i najvrjednijih akvizicija ovog malog maksimirskog životinjskog carstva». Tako prvu slonicu u Maksimiru opisuje «Vodič kroz gradski zoološki perivoj» iz 1932. O toj «najvrjednijoj akviziciji» Zoo-a doznajemo kako je nabavljena od Hagenbecka iz Hamburga još posve mlada. «Slonica Mysore je, kao i svi slonovi, vrlo pametna životinja. Naučila je već svašta. Vrlo je privržena svom čuvaru i sluša svaku njegovu riječ. Zna da se producira na postamentu, da klekne, da diže i nosi balvan, da se prednjim nogama digne na željeznu ogradu svoje nastambe, a bit će s vremenom i toliko izvježbana, da će moći da nosi djecu po perivoju. Za svaku vještinu, koju izvede, Mysore odmah traži nagradu, i to u šećeru koji silno voli. Od posjetnika perivoja prima i – novac. Ako joj se pruži dinar, Mysore ga vješto zahvati vrškom rila i odmah spremi u džep svome čuvaru, da u zamjenu dobije kocku šećera. Mysore je vrlo društvena životinja. Ne voli samoću. Ako njen čuvar slučajno ode kuda poslom, Mysore udari u tuljenje, dok god netko ne dođe, da joj pravi društvo, no smiri se potpuno tek onda kad se vrati njen čuvar. Apetit mlade slonice odgovara potpuno njenim dimenzijama. Hrani se tri puta dnevno, i u ta tri obroka dobiva ove količine hrane: deset kilograma tučene zobi, pomiješane s pet kilograma posija, a sve to popareno vrelom vodom, četiri kilograma svježe mrkve i četrdeset kilograma sijena. Dva puta tjedno dobiva i po četiri do pet litara zobene sluzi, koja se dobiva kuhanjem tučene zobi»...
Tako saznajemo da prvi maksimirske slonice „udara tuljenje surlom, doznajemo da se zove Mysore“, pa je red da doznamo kako se zvao i njen čuvar iliti timaritelj.
„Slučajno je to bilo“, sedamdesetih otkriva Antun Tonček Dolenec reporteru „Večernjeg lista“ Danijelu Jeliniću. „Prije četrdeset godina kao mladić zaposlio sam se kod jednog 'špenglera'. Radim ja tak kao mladac, dok jednoga dana iz čistog mira - bup! – padnem s prvog kata i slomim nogu. Liječio sam se u bolnici na Jelačićevu trgu (još je tam bil onaj prastari hospital!), a kad sam malko prizdravio, nitko od poslodavac neće poluzdravog radnika. Onda su za radništvo bila drukčija vremena, nego danas u socijalizmu. Rintalo se, bogme, rintalo i netko te nije pital za zdravlje. I baš nekako u to vrijeme, te 1928. tražili su u Zoološkom vrtu radnika. „Koliki je u to vrijeme bio zoološki vrt“? „Ja sam bio jedini radnik, onda si možete misliti! A od životinja imali smo samo jednog lava, tri papige i par majmuna. Sve su životinje bile svezane špagom. A svezane su bile zato da ih možemo voditi okolo po gradu i prodavati ulaznice i tako skupljati novac za uređenje vrta. Kasnije smo nabavili nekoliko vrsta zečeva i pacova. Sjećam se da smo jednom lava pokazivali u haustoru na Jelačićevu trgu. Pokazivali smo ga za novce, a narod je dolazio gledati strašnu zvijer – i plaćao“ . „U tako dugom radnom vijeku (razgovor s prvim čuvarom Zoo-a iz 1928. vodi se točno četrdeset godina kasnije -1968.!) radili ste s raznim životinjama“? „Sve sam ih prošao. Od štakora do slona. Prvih sam godina bio s lavovima, a ona kod grba-deva. Poslije toga sam bio zadužen za majmune. Živio sam s majmunima kao Tarzan!. Drečali su, vikali i ludovali za mnom. S majmunima je lako izgubiti živce. A kad je 1932. u Maksimir došao prvi slon (slonica Mysore – sjećaste je se?), od onda sam kod slonova“
„Večernjakov“ originalan i duhovit opis prvog čuvara i timaritelja Zoo-a: „Niska je rasta i hitar kao vjeverica. Razgovorljiv je kao papagaj i radin kao dabar; u poslu lukav poput lisice... Proživljava 62. zimu, a lice mu, izbrijano, još uvijek dječačko, naivno... Vjerojatno se čudite ovakvom opisu. I otkud da čovjeku prišivavam osobine životinja? Da ne dužim; Antun Tonček Dolenec cijeli život u Zoološkom vrtu brigu brine o životinjama. A trenutna briga su mu Rama, Dora i Mara. Tri slonice. S tim debelokošcima dugih surli iz dana u dan, već godinama, naš Tonček, sićušan čovječuljak, službenik gorostasa – živih debelonogih buldožera... I tako se Tonček zna naći među dvanaest slonovskih nogu, dvanaest debelih debala stogodišnjih hrastova. – Podigni nogu, Ramice – kaže Tonček kao da govori ne slonu, nego kanarincu. – A Rama-kanarinac težak nekoliko tona podiže nogu kao da nikad nije bila na balu! (Vjerujete, istina je ono kad kažemo nespretnom plesaču:: - Plešeš kao slon!) Rama, dakle, podiže nogu i počne zadovoljno žmirkati na Tončeka koji joj vazelinom omekšava kožu. – Bojite li se? – pitam Antuna Dolenca, koji će kratko: - Oprezan sam. – Pa objasni: - Znate, slon vam je veliko zlopamtilo. Mazim ja tako jedanput Ramu, a onda se iznenada nekoga vraga uplašila. I gurne me u zid: bup! Zamahne surlom kao bičem i ja se, bogme, nađen na podu! Gotovo je, mislim si... Poslije sam shvatio kako joj momak koji me zamjenjivao na poslu, nije dao piti vodu iz škafa. A pokraj mene je škaf. I Rama se prisjeti svoje nedaće i otud onaj njen osvetnički napad Odmah sam joj dao vode iz škafa, i sad smo opet dobri prijatelji“...
„Vi, Tonček, zbilja imate velike i jake prijatelje“?!
„Bome da, ali ne biste vjerovali kako se ti moji veliki i snažni prijatelji boje običnog malog miša! I dozlaboga su ljubomorne životinje. Jednom sam imao mačka. I zovnem svog miceka i pomilujem ga. Vidjela to slonica Mara. O da ste to doživjeli! Stala taptati nogama kao da cijeli bataljun maršira. Frkče, bjesni, kao da je sto vragova u nju ušlo. I što mi je preostalo nego da se odreknem mačka. A kad ode mačak ode i Marina ljubomora. Eto kaj ti je ženska ljubomora“!
Cijeli život Antun Tonček Dolenec sa slonovima. Pa nije ni čudo da su mu sinu prišili nadimak – Slonek!
To je bilo vrijeme dok su u Maksimiru živjeli slonovi. Danas, na žalost, žive samo sjećanja na njih. I želje da ih se opet dovede u naš Zoo.
