Tridesetih godina prošlog stoljeća jedan stanovnik maksimirskog zvjerinjaka uživao je toliku popularnost da je ušao u svakodnevne razgovore Zagrepčana kao pojam i sinonim, da su se njegovim imenom ljudi na placu, u tramvaju i na ulici, ali isto tako i u novinskim prepucavanjima i polemikama, međusobno titulirali, da se njegovo ime pred rat spominje u raznim aktualnim kupletima po zagrebačkim kabareima, a u uza sve to dobio je i svoju koloriranu razglednicu na kojoj uz fotografiju piše: Zagreb, Maksimir. Zagrebački vrtić. Pavijan Štefek... Dodamo li tom maksimirskom jopcu Štefeku i Franceka sa susjednog Bukovca, onda imamo priču koja oslikava vrijeme, što nam se može činiti dalekim, iako po mnogočemu (nažalost) i nije tako daleko. Priča, naime, govori o siromaštvu, ali i o dovitljivosti i žilavosti onih najsiromašnijih na rubu grada i na rubu egzistencije.
Tridesetih godina u Zagrebu i u cijeloj tadašnjoj državi neimaština i nezaposlenost u statistici i u svakodnevnom životu bila je slična ovoj današnjoj. Naravno s razlikom da je gradsko obrtništvo i činovništvo, koje je sačinjavalo tzv. srednju klasu, sebi moglo priuštiti svake nedjelje izlet u Samobor (Samoborčekom ili motociklom s prikolicom), pa na Sljeme do Runolista ili, naravno, u Maksimir s obveznim sočnim šindelbratnima i golemim vrčevima piva, odnosno litrom i sifonom, u uvijek krcatoj Maksimirskoj restauraciji. Šačicu najbogatijih – razni industrijalci i veletrgovci – moglo bi se nazvati današnjim modernim imenom tajkuni, iako se od ovovremenskih tajkuna umnogome razlikuju; Arko, Gavrilović, Kastner i Öhler, Miler ili Rabus svoj su imetak (koji, naravno, nije ni sjena današnjim novokomponiranim imperijima) stjecali, naravno, generacijama. Nasuprot njima, cijele bulumente nezaposlenih, ozlojađenih, obespravljenih i dešperatnih tumaraju gradom u bezizglednoj nadi da će uhvatiti mrvicu ili zaraditi nadnicu. Među njima je, naravno, i naš Francek, priučeni zidar i priučeni tamburaš s Bukovca, Franjo Mihetec. Svakog vraga smo delali da bi se preživilo...
Franjinu priču sam ranih osamdesetih iskoristio i za TV film Priča iz Maksimirske šume (redatelj Mladen Juran), a u kojoj taj siromašni, ali iznad svega žilavi i živahni Bukovčanin, naravno, igra samoga sebe. Priča iz Maksimirske šume je priča o jednom životu na rubu egzistencije i na rubu maksimirskog perivoja, koji za sve u ovom gradu ipak nije samo nedjeljni izlet. Pogotovo ne za mladog i nezaposlenog Franceka i pogotovo ne zimi kad se studen uvlači u čovjeka i njegov dom u kojem koza ili gašpar zjape prazni bez triješća, a kamoli suka ili klade. Francekova dovitljivost, međutim, grijala je i njegovu kuću i njegovu dušu, a sve zahvaljujući obližnjoj maksimirskoj šumi. I, naravno, legendarnom maksimirskom lugaru Luliću. A upravo na njemu, na tom strašnom i strogom lugaru, Franjo je grijao dušu.
Rastom sitan, vižljast, okretan i domišljat, Franjo bi naramkom friško nacijepanih klada uvijek za sjenu pobjegao pred lugarom i pred zakonom. Lugar se sa zakonom mogao slikati, ali s Francekom – jok!
Godinama je trajala ta maksimirska igra skrivača, igra miša i mačke, žandara i lopova, ali, naravno, ne u crno-bijeloj tehnici, nego sa svim nijansama što ih daje klasična borba za opstanak i život.
A onda će se jednog dana, osim kao pomoćna drvarnica za hude zime, Maksimir pokazati kao iznenadna prigoda za izvanrednu zaradu. Iz kaveza je, naime, pobjegao majmun. I kamo drugdje nego na susjedni Bukovac. Od usta do usta i od vrata do vrata na Bukovcu se smjesta pronio glas kako odbjegli jopec iz Maksimira noću trese i brsti kruške i kako ga nitko ne može uhvatiti, unatoč raspisanoj novčanoj nagradi. Naš se Franjo, naravno, smjesta dao u potjeru na majmuna i na nagradu. A u svojim kalkulacijama otišao je i dalje: kad ga ulovi neće ga odmah vratiti u Zoo, to uvijek stigne, nego će pokušati zaraditi još nešto i povrh raspisane nagrade. Franjo će majmuna pavijana najprije provesti po sajmovima, pokazujući ga, naravno, sa šeširom za milodare, pa tek onda otići u maksimirski zvjerinjak po svoju nagradu.
Treba li i spominjati da naš Francek nikad nije ulovio svoga majmuna? Jedino nisam siguran je li to bio onaj legendarni majmun Štefek ili manje poznati Marko, ali to i tako nije bitno, jer sve su zvijeri u ove 85 godine postojanja maksimirskog zoološkog vrta nosile ljudska imena. I tigrica koja je nedavno na svijet donijela svoje mladunče, prvo takve vrste u Maksimiru, zove se – Irena. Toliko, valjda, da bi i današnje generacije, kao one prethodne, mogle govoriti kako životinje u Maksimiru s pravom nose ljudska imena – jer ih timare i hrane kao ljude. A neki će i sada, kao i nekad, imati razloga reći: i bolje nego ljude!
