Iako bi po pisanom tragu i spomenu imena grada Kaptol mogao biti stariji, ali susjedni Gradec je mjesto rođenja ovog nam starog grada sa svim povlasticama i dužnostima što ih status grada sa sobom nosi, a o čemu svjedoči i Zlatna bula Bele IV.
Taj naš rodni list, sastavljen i od ugarskoga kralja vlastoručno potpisan 16. studenoga 1242., i formalna je potvrda da Gradec na brijegu Grichu prerasta u slobodni kraljevski grad, a koji, zajedno sa susjednim biskupskim Kaptolom, čini Zagreb. Zlatna bula kao temeljna isprava, novoproglašenom gradu dopušta gradnju obrambenih bedema, održavanje sajmova, osnivanje obrtničkih cehova, ali i plaćanje poreza i raznih dadžbina, a kojima se puni gradska, ali i kraljevska kasa. Svojim novostečenim statusom slobodnog kraljevskog grada, a koji bi se slobodno mogao nazvati i slobodni kraljevski Gradec, budući da se cjelokupni gradski život odvija upravo na Gradecu, opasanom kulama i zidinama (od toga se ponešto održalo i do naših dana), Zagreb privlači i mnoge strance, uglavnom trgovce, tako da cijele familije iz Njemačke, Ugarske i Italije, te kasnije i Židovi, doseljavaju u naš grad, a s vremenom postaju ne samo dobri Zagrepčani, nego i nositelji cjelokupnog zagrebačkog napretka i boljitka.
Prvi put Zlatna bula na Gradecu proslavljena je za njen u doba ilirskoga pokreta 1842, a koliko je ta proslava bila svečana, najbolje svjedoči novinski opis iz „Danice Ilirske“: „Odmah zatim zaplamti u svečanom ognju čitavi slobodni grad Zagreb i hiljade svečnicah ukažu se na svih kućnih prozorih“..
Iako je 1880. Zagreb, a ponajviše njegovu staru jezgru - Gradec, zadesio katastrofalan potres, te su mnoge povijesne građevine stradale, ostale su nam sačuvane uistinu reprezentativne zgrade iz doba baroka - Crkva sv. Katarine i Oršićeva palača, tj. današnji Povijesni muzej, te više originalnih građanskih kuća iz 17. i 18. stoljeća.
Gradec je sa svojim Banskim dvorima s početka 19. stoljeća mjesto najviše izvršne vlasti, a s Hrvatskim saborom i mjesto najviše predstavničke vlasti Hrvata. U Hrvatskom saboru na Markovu trgu prvi put je (Ivan Kukuljević Sakcinski 1843.) progovoreno na narodnom hrvatskom jeziku, a u susjednom starom kazalištu (1832. dao ga sagraditi zagrebački trgovac Kristofer Stanković od dobitka na bečkoj lutriji) izvedena je prva hrvatska opera – „Ljubav i zloba“ Vatroslava Lisinskoga. Tu su počeci srednjeg i visokog školstva, održani prvi satovi gombanja iliti tjelovježbe, prvi satovi plesa i lijepog ponašanja, priređeni prvi plesni balovi.
Gradec su opisala pera svih pokoljenja zagrebačkih i hrvatskih književnika, od Šenoe, Matoša i Zagorke, pa do naših dana, oslikali mnogi slikari i fotografirali fotografi od prvih iz polovice 19. stoljeća pa do danas. Danas je Gornji grad, nekadašnji Gradec, kao jedan od najsačuvanijih starih europskih gradova, meta brojnih turista, poslovnih ljudi i političkih delegacija koji dolaze u Zagreb. A još i danas kao i nekad, na Gornjem gradu, odnosno na Gradecu, Gradska je vijećnica kao najviše predstavničko tijelo u upravljanju gradom, a sa svojim Hrvatskim državnim saborom i Vladom, to je mjesto i najviše državne vlasti i službena adresa samostalne i neovisne Republike Hrvatske.
Na današnji Dan Zagreba, barem na taj jedan dan u godini, Zagrepčani bi se trebali osjećati „slobodno i kraljevski“, ali, za razliku od svojih predaka, na žalost, danas nemamo gradske zidine, utvrde i bedeme, kojima bismo se branili od suvremenih „tatara i turaka“, od poreznika i akvizitera, od samovolje novopečenih tajkuna, od nezaposlenosti i besparice, od bahatosti „grješnih struktura“ i od nasrtljivih i pogubljenih automobila, kojima ni sami gradski zastupnici, od građana izabrani i u gornjogradsku Staru Gradsku vijećnicu instalirani, ne mogu doći na kraj. Ili, zbog vlastitih povlastica slobodnog parkiranja, s takvom odlukom oklijevaju.
Unatoč svemu, Zagreb će se uvijek moći podičiti sa svojim „slobodnim i kraljevskim Gradecom“.
