120 GODINA U USPINJAČI
Nema valjda Zagrepčana tko u slabinama nije osjetio onaj nagli trzaj iličke uspinjače, jedne od najpoznatijih zagrebačkih turističkih atrakcija. Da to, danas električno, prometalo, s kojim se penjemo iz Donjega u Gornji grda, nekad nije bilo samo atrakcija, nego i nasušna potreba, prvi je shvatio građevinski poduzetnik D. W Klein, koji se u Zagreb doselio sredinom osamdesetih 19. stoljeća. Kako je imao poslovnoga duha, privukao ga je puteljak kojem su se stari purgeri iz tadašnje Bregovite ulice (danas Tomićeva) svakodnevno, čak i s teretom u rukama ili na plećima, na Gradec s Južnom promenadom (danas Strossmayerovo šetalište) s kojega je pucao pogled u donje predjele grada, koji još nisu, dakako, bili prošarani gustim ulicama i višekatnicama kao danas. Dosjetljivi poduzetnik danima je dolazio do tog strmog puteljka i prebrojavao gustoću pješaka, koji su se penjali i spuštali tom prometnom prečicom. Kad je shvatio da je promet gust i da bi se gradnja parne uspinjače isplatila (bilo je to valjda prvo javno zabilježeno ispitivanje tržišta!), od gradskih vlasti zatražio je koncesiju za svoj graditeljski naum. Godine 1887. Grad mu izdaje koncesiju, a radovi su započeli pomicanjem stupa, a u sredini su postavljene tračnice. Uspinjača je puštena u pogon 1989, a kako je je isprva zbog slabog parnog pritiska i čestih popravaka znal stati nasred puta, Zagrepčani su je u šali prozvali uspinjača-zapinjača. Tek 1934. ilička je Uspinjača, koja ju s vremenom Grad od privatnika otkupljuje, vozi na električni pogon. Danas prometuje u sastavu Zagrebačkog električno tramvaja, a njome se služe stanovnici Gornjega grada (umirovljenici se voze besplatno), poslovni ljudi, česte dječje ekskurzije i, dakako, turisti.
