Ivo Vojnović, za koga vole reći da je otac moderne hrvatske drame (Dubrovačka trilogija, Ekvinoci, Maškarate) u Zagreb iz Dubrovnika dolazi kao srednjoškolac, kad mu otac, inače ugledni dubrovački odvjetnik, 1874. prihvaća poziv Strosmayera i Račkog da na novotvorenom zagrebačkom sveučilištu preuzme najprije katedru kaznenog, pa građanskog prava. Iako su primanja sveučilišnog profesora triput niža od odvjetničkih, Ivin otac Konstantin Vojnović udoban život svoj i svoje djece, zamjenjuje životarenjem u Zagrebu, a sve radi sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, dajući na taj način, kao zastupnik Dalmatinskog sabora, svoj doprinos otjelovljenja države Hrvatske.
Sedamnaestogodišnji Ivo imao je svojih mladenačkih briga i tjeskoba, izazvanih promjenom klime i mentaliteta između juga i sjevera Hrvatske, a što će mnogo godina kasnije opisati u svojim biografski zapisima i u noveli „U magli“.
Iako je obitelj Vojnović na Južnom kolodvoru (kasnije Zapadni) dočekana na visokoj razini (dobrodošlicu su im poželjeli pjesnik i profesor Franjo Marković, novinarski magnat Šime Mazzura, akademik Šime Ljubić i urednik „Obzora“ Klement Božić), sedamnaestogodišnji srednjoškolac (upravo je tog dana kad su stigli u Zagreb, 9. listopada 1874. imao sedamnaesti rođendan) Ivo se nije mogao oteti dojmu sivila i depresije što u njemu izaziva prvi susret s velikim gradom. Vojnovićev živozopisac Mirko Žeželj stotinu godina kasnije pokušat će opisati okolnosti koje su novog mladog stanovnika Zagreba toliko oneraspoložile: „Provezli su se kroz maglovito prljavo nebo, Ilica blatna, kuće sive, na Sajmištu (kasnije Kazališni trg) čopori purana i seljačka kola, natovarena kukuruzom, sijenom i žutim bučama, bose seljanke uz volove, krave i svinje“…
Vojnovići su prvih nekoliko dana odsjeli u ilčkom Jegerhornu (Lovački rog). To je, naravmo, Šenoin Zagreb, a upravo je Šenoa na vrhu slave sa svojim aktualnim i atraktivnim „Zagrebuljama“.
Ni u gornjogradskoj gimnazijskoj sredini južnjak Ivo Vojnović ne osjeća se bolje. Osjetljiv i djevojački sramežljiv i bojažljiv, a uz to i fizički malen i slabašan, teško se navikava na novu sredinu i nije mu lako u novome bučnom ambijentu, među đacima koji većinom govore „nekakav meni nerazumljiv dijalekt, u kojem su svaki čas bubnjali čudni samoglasnici – kaj i bum!“…
U istim sjećanjima na svoje prve zagrebačke dane, Vojnović će zapisati: „“Ali nakon prvih sustezljivosti ubrzo se sprijateljih sa svima. Svi su me zavoljeli, a ja njih“…
Slične faze prilagođavanja dubrovački gospari Vojnovići, a među njima i budući slavan pisac, prošli su i u svom stanovanju. Isprva su stanovali na Gornjem gradu, u tamnom i memljivom stanu pokraj stare zagrade Hrvatskog sabora, gdje je Ivo bolećivo žudio za dubrovačkim i splitskim svijetlim i širokim obzorima „i tek kad su Vojnovići u prosincu 1874. preselili u veliki stan u Mariji Valeriji (Praška) u kući Milinčević-Veselski, osjetili se doma i lica im se razvedrila. Slijeva vide toranj katedrale, a zdesna – polje, iza plota tek zasađenom Zrinjskog trga. „Zagrepčani Mažuranićeve ere više su im se činili sličniji Dubrovčanima, nego autonomašima Splićanima“ (M. Žeželj).
Iako će kasnije živjeti po raznim svjetskim metropolama, Ivo Vojnović će često navraćati u Zagreb, a posljednji put je pred Zagrepčanima javno nastupio 12. listopada 1925. u Kazalištu u Tuškancu.. Bio je iznenađen i očaran novim modernim i velikim gradom kakav je tada već Zagreb. Ivo Vojnović četiri godine kasnije umro je od srčanog udara.
