Priča se događa tridesetih godina, i to baš na mom Bukovcu, točnije na Donjem Bukovcu kako smo nekad nazivali sjeverni dio današnje Bukovačke ceste. To je bio jedan od najvinoradnijih dijelova grada, gdje su imućni i ugledni Zagrepčani imali posjede s obvezatnim vinogradima i klijetima, a do dana današnjega poznate su i ladanjske kuće dvojice gradonačelnika Holjca i Heinzela, te poznatih obitelji Jambreščak, Lisičar, Mileusnić, Jembrić, Vinkler, Ključar, Harambašić i dr. Bukovčani domoroci, koji odvajkada na tim zelenim brežuljcima žive u svojim priprostim prizemnicama s okućnicama uglavnom su u službi gradske gospode, vlasnika bukovačkih vinograda, a nad kojima brigu brinu tzv. vinciliri iliti nadzornici, a kojima vlasnici imanja, uz redovnu plaću, na imanjima osiguravaju i nastambe. Uz nadničare i vincilire, tu se u jesen čuju još samo vinogradarski klopoci, rzanje konja i pucketanje biča na zaprežnim kolima, nakrcanim bačvama, kacama, bednjima, brentama i lakomnicama.
Takav idiličan Bukovac, iako još debela gradska periferija, zahvaljujući upravo tim svojim uglednim ladanjskim stanarima, već 1936, dobiva vodovod, kad mnogi bliži gradski predjeli kubure zbog pitke vode. Svečano otvaranje prvog bukovačkog vodovoda više je nego neobično, a o tome doznajem zahvaljujući svom brižnom čitatelju, umirovljenom stručnjaku Hrvatske vodoprivrede dipl. inž. geodezije Branku Vujasinoviću, koji mi na moju bukovačku adresu šalje časopis svoje bivše firme i skreće mi pozornost na zanimljiv članak mr. Miroslava Krekovića. Podsjećanje na svečanost otvorenja vodovoda i spelanciju mojih starih Bukovčana, zanimljiv je štiklec iz starog Zagreba.
Na svečanom otvorenju bukovačkog vodovoda našle su se mnoge gradske deputacije, pa i sam gradski vrh na čelu s gradonačelnikom Erberom i njegovom gospođom. Događaj je privikao i novinare svih gradskih novina, pa tako do naših dana ostaje i ovaj zanimljiv novinski izvještaj: «Graditelj bukovačkog vodovoda Štefan, obučen u prigorsku narodnu nošnju, skinuo je smjerno šešir i započeo svečani govor: «400 godina čeka Bukovac na vodu! Evo, pod vašim načelnikovanjem, nakon mnogih naših muka, uspjelo je, gradonačelniče, da dojdemo do vodovoda. Zahvaljujem Vam u ime Bukovčana i molim vas da proglasite vodovod otvorenim. Molim Vas da ispijete jednu čašu i ja ću jednu ispiti s Vama, makar nisam prijatelj vode… Načelnik se malko iskašlje i proglasi vodovod otvorenim. Pristupio je hydrantu s čašom u ruci, otvorio pipac i odskočio kao da ga je nešto ugrizlo. Što se dogodilo? Tekućina koja je potekla iz hydranta pjenušila se na suncu u otvorenoj crvenoj boji. Cijelo društvo ostalo je zabezeknuto. Graditelj Štefan nevino je treptao očima, čudeći se tobože čudu»…
Gosti i okupljeni Bukovčani ušli su u kući, u kupaonicu, toalet i podrum. Sa svih pipa je teklo vino. «Kak ste to spelali» – zanimao se gradonačelnik. «Je, gospon načelnik – smješkao se domaćin – nisam mogel dopustiti da naši gosti piju makar i malo vode. Zaprl sam glavnu cijev i pustil vino. A sad, kad smo već tu, možemo otvoriti i posvetiti i vodu»…
