Nismo previše ni gunđali kad bismo prva dva dana i, dakako, dvije noći, čekali da nas priključe na struju. I kad smo za to vrijeme kod prvog susjeda na rešou kuhali hrenovke, a svoj prvi obrok na prvoj vlastitoj adresi: Grana, Marijana Badela 36 (danas Vile velebite) blagovali prstima, jer beštek ili još nismo raspakirali ili ga još nismo ni imali. Mnogo toga nismo imali, sretni što imamo zidove, podove i stropove, a oni su nam bili najljepši, jer su bili naši. Tapete su, istina, ubitačno dosadne, karirano sive, papirnate i jeftine, ali mi smo u njima gledali najskuplji engleski pliš! I našim prvim gostima, koji bi u dnevnoj sobi sjedili na buntovima knjiga, kutijama s posteljinom ili na podu, pretvorno govorili kako su nam građevinari pogodili ukus. Kao da su nas pitali kakve nam se tapete najviše sviđaju! Pa onda stropovi. Bili su to oni reljefni gipsani elementi u koje ni kuku za luster ne možeš zabiti i koji su ti nad glavom zalijepljeni kao poklopac od konzerve, a mi bismo strop-konzervu pred gostima zaljubljeno pogledavali, kao da hoćemo reći kako se tako nešto samo u Das Hausu može vidjeti!
Da, naše su najmilije slikovnice i jedina lektira upravo Das Haus, Art Decoratio, La maison, Schone Wohnen i Naš dom. Njih smo prelistavali i proučavali u nadi da ćemo pronaći pravo rješenje za uređenje kuta sobe ili cijele sobe. I baš kad bismo se zagrijali za mat bijeli regal modernih linija, na tržištu su nudili mrko smeđe glancaste i demodirane kištre. Kad smo se složili da je jednostavna klub-garnitura bež boje kao rođena za našu gostinsku sobu, u zadnji bismo se čas sjetili da su nam potrebniji štokrli u kuhinji, jer za objedom moraš na nečem i sjediti! A kakva je tek zbrka bila s lusterima, sagovima i zavjesama! One šarene revije nude nam jedno, naši trgovci drugo, a mi bismo treće...
Ipak, tih prvih dana nakon useljenja u svoj prvi stan u Dubravi kupovali smo kao da namjeravamo kupiti cijeli svijet, i još malo njegove okolice! Kao da želimo kupiti sve ono što smo ikad u životu željeli kupiti, a nismo. Ono što nam treba i ono što nam ne treba. Kamioni i kombiji s natpisima pojedinih robnih kuća neprestano su kružili po naselju Grana (napokon na zelenoj grani!), a od odbačene ambalaže jedva da smo se međusobno i vidjeli. I tek kad su ta kartonska brda odstranjena, kad smo koliko-toliko namjestili stanove, tim stambenim kulisama uspjeli dati nešto od svoga duha i svoj potpis pod sliku, počeli smo se međusobno upoznavati. Počinjalo bi od pozdrava na stubištu ili u prostoru za smeće. Onda bismo jedni drugima bojažljivo zvonili na vrata da bismo posudili vadičep ili kombinirke i pritom međusobno izmijenili pokoju riječ, i to uglavnom o stanu, njegovu uređenju, građevinskim nedostacima i propustima. Ali još nismo prelazili kućni prag. Nakon stanovitog vremena napravili bismo i taj korak preko kućnog praga: samo uđite, susjed, vidjet ćete kako smo tu stvar zrihtali! Ovaj put razgovor bi bio otvoreniji i kritičniji, ali još i sad s nogu. To su bila međusobna stanarska i susjedska propitkivanja i opipavanja. U međuvremenu smo se sretali na stubištu, ali sad ne bi ostajalo samo na pozdravu, nego bismo zastajkivali i međusobno zainteresirano raspitivali za posve određene stvari. O tome je li susjed uspio nabaviti onu konzolu i je li se riješio one mrlje na zidu iznad vodo-kotlića u kupaonici?
Takve bismo razgovore nastavljali ujutro u autobusu, kad bismo, još malo pospani, hitali na posao. Vlastiti prijevoz još nismo imali, jer o autu još nije moglo biti ni govora. Najprije stan, jel' tak, susjed! Po povratku kući susretali bismo se u autobusu br. 13, koji je iz okretišta u Dubravi prometovao do naše Grane. I opet ista priča. Kad u onih četiri autobusne stanice razgovor ne bismo priveli kraju, i kad bi na samom kraju, najčešće kod susjedne Autokaroserije, postajalo najnapetije, zastajkivali bismo na posljednjoj stanici, a u slučaju da ni do ulaza u kuću ne bismo sve riješili, ili kad bi nas se pred kućom više skupilo, temu bismo sa stana širili na stubište, zgradu, okoliš s novouređenim parkom i na cijelo naselje. A za tako široku tematiku kao što je naše novo naselje, trebalo je, naravno, više i vremena, pa bismo se, isključivo u muškom sastavu, čoporativno selili preko puta u birtiju, koja je u sklopu Moslavkinog samoposluživanja i tako živjela od nas stanara. Nakon trećeg gemišta jednoglasno, i sada već u povišenom tonu, zaključivali bismo kako je naše novo naselje upravo ono što smo oduvijek željeli. Vlastiti komfor, božji mir, čisti zrak, zelenilo… Ili ukratko: napokon na zelenoj grani!..
