Dobrodržeća i šarmantna vlasnica zagrebačkog bordela, madame Katarina u Grgić-Kabiljovom «Caru Franji Josipu u Zagrebu» (igrala je Sanda Langerholz) najrazboritije je i najpozitivnije čeljade u tom dopadljivom starom mjuziklu. U njenoj «kući užitaka» okuplja se cijeli muški Zagreb devedesetih godina devetnaestog stoljeća. Ona podjednako uspješno razgolićuje gornjogradske plemenitaše, bogate poduzetnike, vlasnike novopodignutih palača na Zrinskom i Akademičkom trgu, kao i anonimne građane iz VIaške ulice i Potoka. I jedina je osoba u gradu koja ima bezgraničan utjecaj na nepotkupljivog, pomalo ograničenoga i napirlitanog šefa gradske policije Pubu (igrao ga Martin Sagner). Istodobno ta vraški feš javna dama iz javne kuće u Kožarskoj ulici u muškom bi dijelu gledališta izazvala nostalgična razmišljanja o tome kako su naši stari živjeli i uživali, namijenivši čak cijele ulice (Kožarska i Potok, tj. Tkalčićeva) za zabavu i užitke.
Među gledateljima spomenutog mjuzikla našlo se još živih Zagrepčana koji su se iz vlastitog iskustva prisjećali starog gradskog zabavišta, barova i bordela, sličnih onom madame Katarine iz mjuzikla. Umirovljenik Ivan Hrs tako je ispripovijedao svoje đačke uspomene:
«Blok kuća u Tkalčićevoj, bordel do bordela, četiri na okupu. Svaki ima svoju boju svjetla. Najelitniji i najskuplji je onaj 'Kod zelene lampe'. U predvorju svira pijanist. Tu uglavnom dolaze oficiri i imućniji građani, đaci i studenti iz boljestojećih kuća. Vojnici nemaju pristupa. Mi, đaci iz Realne gimnazije, također smo znali navratiti. Jedanput nas je tu zatekao profesor njemačkog i hrvatskog. Stariji gospon, malko je šepao. Kad nas je ugledao, profesor je odustao. Poslije u školi je rekao kako među nama ima đaka koji se pojavljuju na nedostojnim mjestima. Mi smo se samo smijuljili. A on»?
Prostitutke su, naravno, ordinirale i po barovima, a Zagreb je dvadesetih i tridesetih godina bio pun barova. Citirani umirovljenik Hrs je nastavio:
«Najpopularniji bar bio je 'Pick', koji je najprije bio u Novoj pivani u Draškovićevoj, a kasnije se preselio na Jelačićev trg 6, na polukat. Imao je najbolji i najskuplji program. A bio je popularan i 'Klub' u Ilici, preko puta Bregovite, današnje Tomićeve. Tu su se davale kabaretske predstave, do deset sati, a poslije muzika za ples do pet ujutro. Svi su barovi radili cijelu noć. 'Ritz' na početku Petrinjske otvoren je tridesetih godina, u njemu je svirao najpopularniji violinist u gradu, Vlahović, otac Helge Vlahović. Njega su cijenili i najveći glazbeni autoriteti. Kasnije je bio popularan Bego, koji je još šezdesetih godina svirao u Lovačkom rogu. 'Apolo-bar' bio je u Ilici, u dvorištu, gdje je danas 'Kerempuh'. To je prvi bar koji je imao program s domaćim artistima, pa je zbog toga jeftiniji od drugih, ali i skromniji komfor. Imao je tri separea, koji se nisu grijali, tako da su ljubavni parovi bili prepušteni vlastitoj toplini! Na uglu Palmotićeve i Vlaške, gdje se danas na rate prodaju plazme i LCD-i, bio je bar 'Bijela lađa'. Tu je svirala mandolinska muzika i točila se otvorena vina. A svi barovi su imali svoje stalne noćne dame, koje su goste vabile u separee. U svakom separeu obavezno je stajala boca šampanjca, a separe se nije posebno plaćao, bio je uključen u cijenu pića. Cijena prostitutke je bila po slobodnoj nagodbi. Barska prostitutka je bila i pet puta skuplja nego "štriherica" ili "štajgerica", tj. ulična prostitutka, a one su dežurale u Petrinjskoj, Palmotićevoj i Amruševoj. Barska dama je svoje usluge naplaćivala 250 i 300 dinara, a to je bila četvrtina učiteljske plaće»...
Sjećanje na jedan od zagrebačkih bordela, sličan onom madame Katarine iz «Cara Franje Josipa u Zagrebu», ostavlja nam Zvonimir Rogoz u «Mojih prvih sto godina»:
«Mene je u tu ulicu grijeha odveo učenik Obrtne škole Zdislav, porijeklom Poljak, koji je bio podstanar kod moga kuma. Često smo odlazili na zabave, a jedne me večeri bez ikakva prethodnog dogovora i upozorenja odveo ravno u – bordel, u današnjom Medvedgradskoj 13. Ušli smo u salon, vrlo udobno i otmjeno namješten, sav u crvenom plišu i brokatu, sa skupocjenim tepisima po podu, palmama u obojenim posudama, velikim slikama po zidovima i golemim zlatnim zrcalima. Na mene je to djelovalo kao da sam ušao u kakvu crkvu. Zdislav je već bio verziran u tim stvarima i vladao se kao kod kuće. Nisam se mogao načuditi kako slobodno bez ikakva ustručavanja i okolišanja gosti odlaze s damama iz salona u sobe i nakon nekoga vremena vraćaju se u salon puni zadovoljstva. Zdislav me nutkao da izaberem sebi djevojku koja mi se sviđa. Kako izabrati kad mi se sve sviđaju! Sve su bile lijepe kao slike. Ugođaj je za mene bio nestvaran. Oko mene šeću djevojke čarobne poput vila iz priča, glasovirač prebire po tipkama sladunjavi valcer, plesni parovi se okreću, pije se kava, toče birana vina i šampanjac, cijeli salon kao da se vrti s plesačima u odrazu brojnih zrcala – a usred te izvanzemaljske ljepote i obilja, zaplašen i zatečen, stoji sedamnaestogodišnji Zvonimir Rogoz i treba da bira»...
Ugođaj što ga Zvonimir Rogoz opisuje u svojim memoarima na dlaku podsjeća onom iz poznatog mjuzikla koji, uz ostalo, aktualizira staro pitanje - kako je pametnije, civiliziranije i zdravije da javne cure svoju ljubav prodaju u javnoj kući, pod paskom i kontrolom, nego javno na ulici, bez ikakve kontrole?
