Iako nas nikad i nije napuštala, uvijek se iznova nađe razloga da je se još jednom ovako javno sjetimo. Najprije ono uvrštavanje Šenoinog «Zlatarevog zlata» zagrebačkih dnevnih novina u svoj projekt s knjigom kao prilogom, a onda još jedno kazališno uprizorenje tog kultnog zagrebačkog romana. Ovaj put prelijepa će se gornjogradska puca iliti frajla, kći gričkog zlatara i umjetničko «zlatarevo zlato» Augusta Šenoe, za promjenu, prošpancirati kazališnim daskama na jednoj periferijskoj pozornici. Kako je riječ o kazalištu namijenjenom mladima, autorima još jednog u nizu uprizorenja «Zlatarevog zlata» ukazalo se potrebnim javno upozoriti kako predstava nije samo za mlade, nego za sve generacije, ne propustivši podsjetiti na činjenicu da je i tako riječ o najomiljenijem književnom djelu i najdražoj lektiri podjednako u svih čitalačkih pokoljenja unazad više od stotinu i četrdeset godina hrvatske pisane riječi. Dodamo li tome i knjigu «August Šenoa - nepoznati rani radovi» dr. Miroslave Tušek (naklada «Školske knjige»), ovakvu kolumnu više nego zaslužuje August Šenoa, kao otac ne samo prvog hrvatskog umjetničkog romana, nego i otac prvih književnih podlistaka ili, kako bismo to danas rekli, zagrebačkih novinskih kolumni.
«Ja sam dosad pisao vrlo malo kraćih pripovijesti», piše Šenoao u jednom od svojih ranih pisama, koje je u svojoj izuzetnoj knjizi skupila dr. Miroslava Tušek. «Zasad su izišli 'Zlatarevo zlato' (roman preveden na njemački, poljski, mađarski, francuski, a prevodi se i na i češki). Roman je izišao u 'Viencu' 1872. i dva puta samostalno. Ima više od 300 stranica»… Tako će, eto, Šenoa, skromno napisati svom poznaniku Eduardu Jeliniku u Prag, bez obzira na tako velik broj prijevoda, čime bi mnogi današnji pisci bili i te kako zadovoljni i ponosni. Gornjogradski pisac, naravno, nije mogao ni slutiti da će njegovo djelo i nakon toliko godina ostati jednako popularno, te da će izaći u već spomenutoj visokoj nakladi kao prilog novina, ne samo za njegovo, nego i za naše doba. A najmanje je Šenoa mogao predvidjeti da će njegova Dora Krupićeva (ime joj je književnik Branimir Donat posudio za naziv svoje privatne nakladničke kuće) zauvijek postati legendom i da će, kao jedina književna heroina biti i fizički uprizorena u Kerdićevoj skulpturi, ugrađenoj u Kamenita vrata.
Stvoriti tako životan lik kao Dora Krupićeva, autoru je svakako potrebno poznavati žensku psihu i žene općenito, a da Šenoa u tome nije oskudijevao govori čak i njegov policijski dosje sastavljen za njegova boravka u Pragu sredinom šezdesetih 19. stoljeća, a koji je prva otkrila i u spomenutoj knjizi objavila dr. Tušek: «Šenoa je pisanjem zarađivao lijep novac i imao dosta za život, ali je gotovo svu gotovinu trošio za ćulne naslade i, kažu, da je bilo malo bludnica koje se nisu uračunavale u njegove prijateljice…». Sve je to bilo ne samo prije Dore, nego i prije poznanstva s turopljskom plemenitašicom Slavom Ištvanić, koja će mu postati životnom družicom i kojoj će gornjogradski pisac sve do svoje prerane smrti (1881.) ostati zauvijek vjeran. I njoj i, naravno, generacijama čitatelja sve do naših dana.
