Koliko li smo samo puta sami sebi svečano obećali da više nećemo čuti ni vidjeti ni „p“ od politike, da u našu butigu neće, majci, politika, da ćemo se radije zaprti u mišju rupu, otploviti na pusti otok ili se zaključati u klijet, po mogućnosti i u samu bačvu - samo da ništa ne čujemo, ni ne vidimo?! Ali, šipak! Daj se oslobodi onih glasnih govorancija na ekranima i na valovima, po kojima su neke ljude i prozvali glasnogovornicima, dok nasuprot njima, njihovi tajnici uopće ne opravdavaju svoje ime, jer ne samo da nisu tajnoviti, nego su još i glasniji od svojih glasnogovornika.
Ali, sad je s politikom zbilja dosta. Ko da nema ljepših i pametnijih stvari!? Naravno, da ima. Recimo, bolje je pričati viceve. Da vam ispričam jedan, nije hudi, politički je...
Nije, dakle, lako ni s politikom, ni bez nje. Čak i meni, koji se, kakti stari zajec, malo-malo prikrije i pokrije u Agramu, zavuče u prošlost, znaju predbaciti na političkoj opredijeljenosti; da sam, navodno, za jedne, a protiv drugih, ili obrnuto. Jedni mi tako zamjeraju, drugi mi zahvaljuju zbog navodnih aluzija iz starog Zagreba, prebrojavajući mi čak i grobove, kao i političke, stranačke grebene i busije od prije sto ili više godina...
Nije lako, niti je ikad u ovom gradu bilo lako pobjeći od politike. O tome govori i ova priča posvećena jedinstvenom građanskom klubu po imenu «Kvak», koji su zagrebačka gospoda izvolijevala osnovati prije stotinu i trideset godina.
Kako je začet i kršten u staroj gostionici na Savskom mostu (još prije starog «Repuša»), odakle su se s večeri raspoloženim gostima žabe iz obližnjih savskih kaljuža javljale jednoličnim i dosadnim kvakanjem, ime klubu «Kvak» nametalo se, dakle, rafalnom paljbom, tako da nije bilo vremena za bilo kakvu dvojbu. Preuzimanje imena iz životinjskog svijeta zadano je na neki način i u samom konceptu Kluba, koji bi, za razliku od etabliranih društvenih odnosa i običaja i životne prakse svakog člana zasebno, članstvu osiguravao jednake uvijete – «bez povrede ičije osjetljivosti i poštujuć svako zasebno mišljenje». Pri samom vrhu klupskih regula podvučeno je kako je u Klubu «apsolutno zabranjeno o politici i o vjeri govoriti i raspravljati»...
Zanimljivo je da je «Kvak», koji ima sve karakteristike engleskoga gentlemenskoga kluba, uspio opstati skoro šezdeset godina, a u njegovu su se članstvu (nije se dopustila kvantiteta, nego kvaliteta) izredala mnoga poznata imena društvenog, kulturnog i gospodarskog života. Među čelnim ljudima «Kvaka» kronike bilježe slavnoga glumca i prvog hrvatskog Hamleta Andriju Fijana, visokog bankovnog činovnika i brata Augusta Šenoe Julija Šenoe i slikara Clementa Menci Crnčića, koji je i dizajnirao klupske prostorije.
Kroz Klub «Kvak» u tijeku njegova dugoga vijeka prošli su najznamenitiji umovi zagrebačkog i hrvatskog javnog života, a mnogi su svojim perom ostavili trag i podijelili potporu Klubu. Književnici August Šenoa, Hugo Badalić, Josip Eugen Tomić, Gjuro Deželić, te akademik i predsjednik Akademoje Josip Torbar, veleposjednik Miroslav grof Kulmer, pravni pisac Vladimir Mažuranić, skladatelj Nikola Faller... Ali kako nitko u svom selu nije prorok, tako se i o Klubu «Kvak» po gradu i državi, najprije potiho, pa sve glasnije, počinju širiti kojekakve glasine. Iako Klub ima temeljnu zadaću druženje ljudi najrazličitijih svjetonazora, a međusobne razlike svesti u snošljiv okvir, susačka «Zora» (urednik Frano Supilo) pojavu Kluba dočekuje na nož: ... «da se tamo širi njeko internacionalno društvo pod imenom Kvak u kojemu prevladavaju stranci, a domaći sinovi usuđuju se silno im laskati. To sramotno hrvatsko društvo broji čak za člana i nepristranog senatora g. Augusta Šenou»...
I mnogo godina kasnije, tj. 1929. jedan bečki list donosi «pouzdanu» informaciju da se tadanja nova vlada u Beogradu sastoji «većinom iz članova jednog tajnog, vrlo uplivnog društva, koje nosi komično ime Kvak»...
Kako ovo nije prigoda da se politički (uostalom, rekli smo da o politici nećemo!) procjenjuje ovaj u povijesti jedinstveni gospodski klub, što je opstao u Zagrebu, ne mogu a da ne podsjetim na temeljno pitanje ove priče: koliko su se kršila pravila u Klubu, kojima se, koliko se sjećamo, «apsolutno zabranjeno o politici i vjeri pričati»? Nije vrag da su kulturni ljudi, intelektualci, umjetnici, koji se svake subote sastaju za istim stolom, zadovoljavaju samo punim čašama nepatvorene zagrebačke kapljice, da žlarbraju o općim bedarijama, dok se politički vrući kesteni puše i cmare po strani?
«Bilo je i takvih vremena kad se Kvaku podmetalo», priznaje kroničar, «konspiriranje protiv vlasti»...
Nepolitički, građanski i u svakom slučaju nevini – Klub «Kvak»?! Malo morgen. Listajući stare kronike, imamo razloga povjerovati kako je već tada, prije stotinu i tridesetak godina, među tim našim časnim precima, okupljenim oko Kvaka, bilo «krtica i spavača», pa i običnih vulgarnih prebjega, da se poslužimo današnjim aktualnim nazivljem u međustranačkim prepucavanjima i koškanjima, međusobnim optužbama i objedama i unutar stranačkih koalicija...
Ne možeš, dakle, ni u Agramu bez politike? O politici i žabe krekeću: Kvak! Kvak!
