Kako već znamo da je kavana kulturna institucija i svakodnevni ritualni obrok i obred urbane sredine, onda nije čudo da kavane imaju posebno mjesto u kolektivnoj svijesti i memoriji. I da smo osjetljivi na sve što se događa (ili se događalo) u njima, ali i oko njih. Pa i s njima samima!
Ovakav, pomalo depresivan, pristup zagrebačkim kavanama – što se s njima događa?! - nameću nam dvije, nekoć kultne, kavane u kojima je pisana povijest zagrebačkog kavanskoga života, a koje nas već godinama bodu oči svojim zabravljenim vratima i reklamnim plakatima zatamnjenim izlozima. To su, naravno, kavana «Medulić» i kavana «Corso», obje u Ilici.
U prvoj su se na jutarnjim i podnevnim kavama i čašicama kratke žeste s podužim razgovorima i druženjima, izredale generacije zagrebačkih i hrvatskih likovnjaka, sve od prvog crteža ili poteza kistom, dlijetom i prvog potpisa u indeks obližnje Likovne akademije, pa do prve izložbe sa skupnim ili samostalnom katalogom, i sve tako do monografije i antologije ili profesorske titule. Kad se kaže da je «Medulić» kavana likovnjaka, onda, naravno, treba dodati kako je takvo tituliranje ipak proizvoljno i paušalno, određeno lokacijom, tj. blizinom Akademije likovne umjetnosti, što ne znači da se u njoj nisu sastajali i razni drugi umjetnici i kulturnjaci, ili u nju zalazili i obični prolaznici, namjernici i znatiželjnici. U toj sam staroj iličkoj kavani imao čast podijeliti čašicu razgovora s velikim slikarom i profesorom ALU-a Marinom Tartaljom i podružiti se s neponovljivim kavanskim gostom, također Akademijinim profesorom, i autorom legendarnih «Skitnji» Matkom Peićem.
Kavanu «Corso» na uglu Ilice i Gundulićeve kavanska povijest bilježi kao «sastajalište građanstva više srednje klase». Iako je i ta kategorizacija također paušalna, nešto od toga ostaje zabilježeno na prvim filmskim kadrovima zagrebačkog kavanskog ugođaja iz objektiva jednog od naših najstarijih filmaša dokumentarista Josipa Talle iz 1915. A tako nešto moglo bi se zaključiti i iz prvog romana iz svakodnevnog života jedne zagrebačke kavane, naslovljenog po samom imenu kavane - «Kavana Corso» iz pera feljtonista starog Zagreba Rudeše Habeduša Katedralisa. Kako pripadam generaciji koja je još kasnih šezdesetih mogla uživati u prelijepom secesijskom interijeru i posljednjoj tzv. bečkoj kavani na zagrebački način, i sam bih mogao ponešto od toga posvjedočiti, iako je moj film sjećanja i interesa fokusiran na poznate goste iz književničkog, novinarskog i umjetničkog svijeta, pa tako pamtim, za mene kao znatiželjnog početnika u tom svijetu, fascinantnu sliku dvojice književnih velikana. S društvom sam sjedio u najbližem susjedstvu stola za kojim su raspredali pisci Miroslav Krleža i Ranko Marinković. Kasnije će mi šjor Ranko ili Maestro, kako smo pisca legendarnog «Kiklopa» nazivali, ispripovijedati da bi ga Krleža obavezno za kavanski stol postavio tako da bude licem okrenut izlogu, kako bi uvijek vrcavi i znatiželjni Fric pri danjem svjetlu i u krupnom planu mogao pažljivo motriti njegove «geste i grimase». Tih kasnih šezdesetih kao povremeni gost «Corsa», pokraj kavanskog prozora s pogledom kroz prozor u kojem je gradska svakodnevica na uglu Ilice i Gundulićeve vrludala bez zvuka, mirno sam, sam ili s društvom, blagovao svoj omiljeni zajutrak od slatkastog kroasana, zalijevajući ga kapucinerom, melangeom ili bijelom kavom, i ne sluteći da se toj jedinoj preostaloj zagrebačkoj kavanskoj secesiji, kao posljednjem vizualnom i taktilnom doživljaju starog Agrama, približava smrtna ura.
Zajedno s «Corsom» i Kazališna kavana žrtvom je tzv. modernizacije kavana, koju će sedamdesetih provesti gradska politika pod perfidnim obrazloženjem kako novo vrijeme donosi i nove navike. Kako se sada brže živi i građanstvo, tj. radni narod i samoupravljači nemaju vremena za duga sjedenja i masovna druženja i kako ulogu kavana sve više preuzimaju kafići, gdje se živi na brzak i s nogu. U jednom od svojih prvih novinskih feljtona na temu starih zagrebačkih kavana i njihove «modernizacije» napisao sam da takva teza, ako već nije politička (šapatom se govorilo da se komunistički vlastodršci kavane plaše kao medija za masovno okupljanje!), nipošto ne može biti zamjena duge za kratku formu. Ako bi to bilo tako, onda ispada kao da više nemamo potrebe za romanom ili knjigom ispovjedne proze, jer nam je dovoljna i kratka priča! Nisam propustio povući paralelu ne samo s Bečom i Parizom, nego i s Budimpeštom, Pragom i Krakowom, gdje zatiranje starih tradicijskih kavana nikad nije došlo u pitanje.
Tako će stari Kavkaz osvanuti u novom, tzv. vagonskom stilu, a «Corso», pregrađen u više zasebnih cjelina i od poda do stropa obložen drvenim oblogama i zbog toga s pravom prozvan «pilanom»! I jedan i drugi projekt potpisuje poznati arhitekt i likovnjak Vjenceslav Richter, kojem Zagrepčani ne ostaju dužni, govoreći glasno kako nam je te stare kultne kavane Richter «zrihtal»! Ni sam nisam propustio u svojim novinskim tekstovima poslužiti se tom originalom igrom riječi i novom kovanicom za novouređene i «modernizirane» kavane. I doživio verbalni sukob s maestrom, koji će me za šankom kod «Charlija» pred svima glasno napasti. A satisfakciju doživljavam tako što jedan iz najmlađe generacije zagrebačkih arhitekata, slučajno prisutan za šankom, javno staje uz mene i uzima me u zaštitu. Tako da se, hvala na pitanju, nisam imao potrebe ni javljati za riječ
2. Od Kavkaza do Vugleca
Puno riječi zato imam za Kazališnu kavanu. Kako pripadam prvoj generaciji novinara zagrebačkog večernjeg novinarstva i kako sam još u tinejdžerskim godinama s vlastitim tekstovima kucao na vrata redakcije novopokrenutog «Večernjeg vjesnika» u Masarykovoj 28 (sada «Školska knjiga»), moj prvi urednik i učitelj novinarstva, legendarni Boris Janković Argus, cijelo društvo nas novinarskih početnika okuplja oko kavanskog stola (u redakciji je i tako tijesno!) u susjednom Kavkazu. To su bili prvi naši redakcijski sastanci, na kojim se nismo obazirali na ostale kavanske goste, osim ako u blizini ne bi sjedila imena starog predratnog novinarstva, kao što su Krešimir Kovačić, Ljudevit Kara, Nikica Smolčić, Andrija Maurović ili Ive Mihoviloviće, u kasnijim godinama popularni i rado čitani Spektator, a čija nas je blizina intrigirala. Kao i cijela povijest Kazališne kavane s A. G. Matošem, Tinom Ujevićem, Jankom Polić-Kamovom, Nikicom Polićem, Antunom Brankom Šimićem, Franom Alfirevićem, Ulderikom Donadinijem i Lojzekom Majerom, kao najsjajnijim zvijezdama kavanskog književno-bohemskog druženja.
Preseljenjem novinskih redakcija i tiskare iz Masarykove u novi «Vjesnikov» neboder na Savsku cestu, u Kavkaz navraćam sam ili s društvom najmlađe generacije novinara i pisaca, gdje preko stola gledamo Marinkovića, Cesarića, Ivaniševića, Krkleca i Novaka Simića, koji pripadaju tzv. trećoj epohi kulturne povijesti Kazališne kavane, koja i prije Richterovog «vagonskog» rješenja gubi svoj štimung i smisao. U svojim «Promišljanjima» Tomislav Ladan će zapisati: «Nema više one boemske i kvazi boemske bezbrižne dokolice, neposlovne romantičarske životne filozofije trajanja i vegetiranja za duhovitu polemičku kaskadu ili ukusni kićeni stih»... Ladan koji to zaključuje sredinom šezdesetih, samo je djelomice u pravu, jer u Kavkazu, iako ne tako glamurozno i masovno kao njihovim prethodnici po peru, za kavanski stolom mogu se vidjeti pisci novih poratnih generacija: Kaštelan, Mihalić, Peić, Golob, Bajsić, Slaviček, Vaupotić, Pupačić, Pavlović, Mađer, Šoljan, Juriša... Jedan od njih, Miroslav Vaupotić, i sam opčinjen poviješću Kazališne kavane, o njoj ostavlja najiscrpniji tekst, sve od Matoševog stola prvog desetljeća 20. stoljeća pa do svoje generacije, koju opisuje kao «grupu boemski nastrojenih pisaca, koji ne samo svojim življenjem već i književnim estetizmom odudaraju od službene utilitarističke književnosti u duhu socijalističkog realizma»...
Na pjesnika Juru Kaštelana, iz te poratne generacije, kao i na legendarnog Fadila Hadžića i Ivu Mihovilovića, podsjećaju me zajedničke fotografije iz ranih osamdesetih. Ovu posljednju fotku poznati reporter i biograf Aleksandar Vojinović uvrstit će u svoju biografsku knjigu «Ive Mihovilović Spaktator («Profil» 2008.).
Preseljenjem u novi neboder na Savskoj, novinari i grafičari svakodnevno se skupljaju i, kako se govorkalo, «slikaju» u uličnom «Vuglecu», koji je imao i komadić dvorišta, pa je u ljetnoj shemi nalikovao više ladanju, nego brzopoteznom bircu, kakvi sredinom šezdesetih niču po gradu, i to uglavnom oko novinskih kuća. Doseljenjem Televizije Zagreb u Dežmanov prolaz, otvara se više kafića, a najpoznatiji je «Četvrti lovac», u kojem se okupljaju novinari, pisci, režiseri i snimatelji Dokumentarnog programa, koji je u to vrijeme vodio legendarni Angel Miladinov, kao i Dramskog, kojem je na čelu također poznato televizijsko ime – Krešimir Novosel. A u Jurišićevoj tako više prostora dobivaju dojučerašnji sustanari, radijski novinari, spikeri i voditelji. Kako mnogi od nas iz novina povremeno radimo na sva tri medija, pa se tako seljakamo s «Vugleca» u «Četvrti lovac» u Dežmanovom ili u «Goranin» u Jurišićevoj, u kojem će generacije medijskih ljudi godinama dijeliti šank.
Mnogo godina kasnije s jednim od suboraca ili supatnika iz tog stalnog postava šezdesetih na sedamdesete u Jurišićevoj – Ivom Štivičićem, pokušavam obaviti prozivku. Uz Štivu koji je upravo pripremao svoju kultnu seriju «Kuda idu divlje svinje», tu je Slobodan Šelebaj, naš najpopularniji muzički urednik, uvijek uspravan i uvijek spreman da svakom od nas uz šank prišije duhovit nadimak i nepogrešivo precizno skine govor, boju glasa i dikciju, tik, masku i gestu. A redoviti su na prozivci radijski redatelji Braco Švarc i Bero Šveb, a nešto rjeđe radijski i TV redatelj Ladislav Vindekijević Lađa, te Zvonko Bajsić, po kojem će mnogo godina kasnije biti prozvan jedan od studija na Prisavlju. Tu su radijski novinari i urednici, i to od stare garde - Midodrag Krencer, Fićo Svetić i Dasa Mirkovića (sin Mate Balote), pa do mlađih - braće Vučković, Pjera Vukelića i Maksa Jurjevića. Dobro se uklapaju i glumci, koji odrađuju program u oba elektronska medija, i dijele oba lokaliteta, Dežmanov i Jurišićevu. To su, u to doba već popularni, Uglješa Kojadinović, Zvonimir Črnko i Edo Peročević. A, čast nam je da isti šank dijelimo i s klasicima hrvatske književnosti Vjekoslavom Majerom Lojzekom, Novakom Simićem i Salihom Alićem. I koliko god bismo se izmjenjivali, neizostavni su bili bomi Tićo Koren, akademski slikar, više po obrazovanju nego po djelovanju, te akviziter Meho, obojica kronično pod čokom. A pridružio bi nam se i jedan iz posve drugog vica, čisto građanska figura, s ozbiljnom službom i statusom, ali i s naglašenim senzibilitetom za boemske izlete i stajanje pokraj šanka. Njega je, sjećam se, Šelebaj prozvao Crni Vujva ili Vujva Guvnar. Prometnik tog našeg "šankselizeja" bila je gromada od poslovođe Goranina, po Šelebaju prozvana Branko Balvan. A Štivičić, s kojim tridesetak godina kasnije, ne bez stanovitih rupa u sjećanjima, prebrojavam našu stalnu postavu u Jurišićevoj, prvo susjedstvo Radio Zagreba (danas Poštanska banka) i tadašnjeg kina «Kosmaj» (danas kino «Grič), podsjeća na politička događanja 1971. To je, naime, godina kad Josip Broz službeno ide u audijenciju Svetom Ocu u Vatikan (novine ne objavljuju pojedinosti, kao što su - je li se komunistički karizmatski državnik poklonio Papi i je li mu poljubio ruku?).To je i godina kad isti Broz ide i u Hrvatsku, ali preko - Karađorđeva! A «Kuda idu divlje svinje» (naziv upravo emitirane Štivičićeve TV serije), mi u Goraninu koristimo kao igru riječi, kako bismo na pitanje iz popularnog serijala za šankom odgovarali: «A gdje drugdje nego na protagoniste Hrvatskog proljeća - Savku, Miku i Peru, a kojih je jedini grijeh što su se s političke govornice usudili glasno govoriti ono što o odvlačenju hrvatskog novca, pogotovo hrvatskih deviza, sve glasnije govori u tramvaju, na ulici, na placu i u bircu. Naravno, i u našem «Goraninu, a što, s obzirom na uvijek dežurna uha među gostima, baš i nije bilo sigurno.
3. Između Tingl Tangla i Esplanade
Sigurnije je bilo politizirati i polemizirati s tim turbulentnim političkim trenutkom, u «Tingl Tangu», ali ne zato što je taj boemski birc nalazio u podrumu stare zgrade u Mesničkoj, nego zato što je poslovođa, kako se pričalo, bio bivši udbaš (a jednom udbaš, uvijek udbaš!), koji je poznavao svoje stalne i stalno podnapite goste, a koji su, bez puno politike, podgrijavali legendu tog najslavnijeg boemskog podruma ili umjetničku podmornicu, kako smo tu kultnu gradsku adresu konspirativno zvali. Taj smo podrumski prostor dijelili s već spomenutim piscima i boemima iz najstarije generacije – Lojzekom Majerom i Salihom Alićem, te s mlađim pjesničkim imenima - Josipom Severom, Berislavom Nikpaljom i Ružicom Orešković. S nekima od njih – Lojzekom, Salihom i Severom znao bih s nogu ili za stolom prikratiti vrijeme između redakcijskog sastanka i dogovorenog sastanka u gradu, u popularnom «Blatu», koji do dana današnjega, gotovo s istim inventarom i ponudom, gostima stoji na raspolaganju sa svojom oreolom kao «Tinova gostionica».
Manje sreće imale su neke druge rado posjećivanje gostionice, gdje se dobro jelo, a koje je u međuvremenu pojelo vrijeme. To su, nekoć popularna «Drina» na početku Gajeve, koja svojim tradicijskim jelima i roštilijadom, još i danas izaziva zazubice. Ista će osamdesetih pasti kao žrtva dogradnje hotela «Dubrovnik» s današnjim južnim ostakljenim krilom. I nekoć popularna gostionica «Stara Vlaška» u međuvremenu je osvanula kao nova «Lutrijina» igračnica na sreću! A sreće nije bilo ni s jednom od najpopularnijih i najprestižnijih restorana, koji je za generacije zagrebačkih šmekera bio prava gastronomskom oaza. Tako se znalo da se u «Esplanadi» jedu najbolji štrukli na svijetu, a u «Gradskom podrumu» najbolji grah sa suhim rebricama. Sjećam se kako me na svjetskom skupu pisaca u Moskvi dočekao moskovski pisac i zagrebački student Saša Lazutkin. Ponosan na svoju zagrebačku epizodu, Saša me nije ispuštao propitujući se o Zagrebu. I uopće me nije iznenadilo da je njegovo prvo pitanje bilo: da je li Gradskom podrumu još uvijek onako dobar grah s rebricama?!
A Esplanda, nažalost, samo u sjećanjima, ostat će poznata, ali ne samo po štruklima, nego i po svojoj bogatoj povijesti, kao hotel koji je živio s gradom i gradu ostavio tolike uspomene. U hotelu se održava prvi izbor za miss i fotke mlade Zagrepčanke Štefice Vidačić, kao najljepše Zagrepčanke, ali i kao Miss Europe, svako malo se još i danas izvlače iz arhiva i koriste kao najljepša ilustracija starog Zagreba. Hotel će ostati poznat i po priređivanju glamuroznih balova, od pravničkog, liječničkog i oficirskog, pa do novinarskog, koji će se sredinom šezdesetim obnoviti s nama novim generacijama zagrebačkih novinara. Još i danas negdje na tavanu čuvam smoking, za tu prigodu specijalno kupljen preko grane u Goriziji, a koji sam u međuvremenu, naravno, dvaput «prerastao»! Slavna povijest kultnog zagrebačkog hotela upisana je i u hotelsku knjigu gostiju. U Esplandi su odsjeli Linberg, prvi čovjek koji je preletio Atlantik, prva crnačka plesačica i pjevačica Josephina Baker, prvi među prvacima svjetskog jazza Luis Armstrog, prvi i najveći Hamlet – Lawrence Olivier sa slavnom ženom Vivian Leigh i prvi «Treći čovjek» Orson Welles (više puta). Od filmaša tu su i slavna imena: Gerard Philipe, Richard Burton, Elisabeth Taylor, Sofia Loren, Woody Allen i Liv Ulman, te rokeri Micj Jagger i Rolling Stonesi. A od svjetskih pisaca hotel su posjetili, a neki od njih u njemu i pisali, kao Kurzio Malaparte (u hotelskoj sobi dovršavao roman «Koža»), potom francuski pisac i svjetski putnik Georges Duhamel, te kod nas prevođeni Ephraim Kishon, koji je boravio više puta. Mnogi od tih slavnih imena (za Sophiu Loran pouzdano znam) sa sobom su ponijeli recept za pripremanje slavnih Esplanadinih štrukla.
Da su štrukli nestali s Esplanadinog jelovnika, najprije doznajem iz pričanja, a onda i izravno. Na telefonskoj liniji muški glas, naš čovjek koji radi za novog vlasnika – «Regent». Zove me s molbom – zamislite! – da je li bih za njegove strane gazde mogao ukratko napisati kaj su to štrukli! Naravno, da sam glatko odbio. Hotel koji mi je bio toliko blizak. Od njemu sam pisao u novinama i knjigama, pa čak s filmskim redateljem i prijateljem Mladenom Juranom snimio 40-minutni dokumentarac, koji je TV Zagreb emitirala u udarnom terminu. A strani vlasnik ne samo da je dokinuo legendarne Esplandine štrukle, nego i legendu Esplanadu, koja je na uličnim putokazima zagrebačkih hotela izostavljena i, umjesto nje, ispisan je samo – Regent! A zamislite generacije Zagrepčana koje su odrasle s poštapalicom «da kaj su gospon kod jela tak izbirljiv, da ne bi možda na večeru u Esplanadu»!
Vlasnički je titular na tržištu presudan i tu, na žalost, nema ni sentimenta, ni obzira. Slično je i s onim na početku spomenutim kavanama «Corso» i «Medulić», koje usred grada već godinama sramno bodu oči zatvorene i oblijepljene plakatima. Grad je u tim vlasničkim odnosima nemoćan, a sudbina tih kultnih kavana ovisi o sudovanju bivših vlasnika, koji se navlače svatko za svoj što veći komad kolača. Pa, dobar tek, ako je ikome od bivših kavanskih gostiju do teka!
