Iako ne i rođenjem (rođen u Tovarniku u Srijemu 1873.), Antun Gustav Matoš do dana današnjega ostaje jedan od najvećih i najpoznatijih Zagrepčana, koji je svojim inicijalima A. G. M. intrigirao sva pokoljenja Zagrepčana i o kojima je napisano najviše stranica proznih djela, kritika, životopisnih zapisa, feljtona i članaka i koji je kao malo koji pismeni Zagrepčanin i Hrvat bio citiran, oponašan i kopiran. Kako smo se i sami nebrojno puta osvrtali na Matoša i njegovo djelo, služili se njegovim tekstovima kao dokazom i primjerom, i makar sami rođeni Zagrepčani, još jednom moramo dati za pravo onima koji podsjećaju kako Zagrepčanin nije stvar geografije, kako Zagrepčanin nipošto nije samo onaj koji je u ovom gradu rođen. Doselivši se s obitelji već u drugoj godini života, u Zagrebu su Matoševi isprva stanovali u Bregovitoj (danas Tomićeva), da bi se za stalno preselili u Jurjevsku broj. 10.
Koliko se Matoš osjećao Zagrepčaninom, sam je opisao u mnogim svojim feljtonima i životopisnim zapisima, a dovoljno će biti ako ga citiramo samo iz jednog takvog nadahnutog i pomalo sentimentalnog teksta: «..Jer ja sam u Zagrebu dobio prve batine, izgubio djevičanstvo, štampao prvu priču, slušao Janeza, Broza, Šrepla i Arnolda, poznavao Habaša Pogledića, bana Mažuranića, Staroga (Antu Stračevića op.), jer su mi tu tatek orguljaš kod sv. Marka, jer mi na Mirogoju leži djed Grga, jer sam razbio Crnkoviću obloke, gledao oblake i kuharice, loptao se i špekulao, bio potresen potresom, jer sam se tu posljednji put od sreće napio, vadio za okladu zdravi zub u kafani, poznavao potočke (Potok – danas Tkalčićeva op.) i tuškanačke fakine, svirao u muzikšulu i katedrali, krao grožđe u vinogradima, poznavao groznog pandura (Apagea Odlazi – ne Apaž), jer sam najzad prvi put tu plakao od sramote pri izborima i prvi put osjetio Gospoda Boga u ženi i domovini»…
Po političkoj orijentaciji Matoš je bio pravaš, tj. starčevićanac, jer u Starom, kako su zvali Starčevića, nije gledao samo stranačkog političara, nego kao mislioca, intelektualca i izvrsnog pisca, dapače, literatu, a napose kao pravog izvornog rodoljuba i hrvatskog nacionalistu, ali kojem rodoljublje nije bilo izlika za isključivost i hrvatski nacionalizam nije mu smetao da cijeni i druge nacije i narode. Faktički, on je više starčevićanac nego li pravaš, nije mu blisko puko strančarenje, kakvo se javljao i u njegovo doba, kao i danas među nama, a što će na jednom mjestu i zapisati: «Znajmo da se naše stranke ne svađaju toliko zbog same ideje koliko zbog taktike i – osoba. Kao cio narod za komadićkom kruha vapi za slogom, preklinjući prokleti inat i jal hrvatski. Nađimo se kao braća i znajmo da nema opreke u radu najoprečnijih struja, samo ako im laž i podlost nije kumovala»..
Zanimljivo bi bilo upitati se kojoj bi stranci, da je živ, danas nakon više od stotinu godina Antun Gustav Matoš priklonio, gdje bi našeao svoje istomišljenike i simpatizere? Nekadašnji starčevićanac i pravaš Matoš, poznat po bohemskom načinu života i stalni gost zagrebačkih birtija i kavana, od gornjogradske «Matejne» i «Žagarice», pa do donjogradskih kavana «Bauer» (ugao Gundulićeve i Frankopanske), Corsa i Kazališne kavane, svakako bi, za novu rundu gemišta donedavnog glavaša današnjih pravaša, onako iz heca, nazvao «Veleučeni gospodine magistre». To više što se sam nije imao prilike obrazovati na raznim korumpiranim profesorima, nego, kao samouk, samo na Voltaireu,, Stendhalu, Nietzscheu, Mallarmeu i Baudelaireu. I, naravno, na dr. Anti Starčeviću.
