Nakon što je teškom mukom i uz višestruke rođake i prijateljske veze uspio upisati kćer na fakultet, jedan je otac uz dubok uzdah izjavio: Ovo je bilo teže nego predizborna kampanja za predsjedničke izbore! Taj je roditelj, premda umoran i izmaltretiran, uspio. A koliki su se izmučili, a nisu uspjeli?! Što se može kad imamo više kandidata (bez obzira jesu li ili nisu djeca branitelja, koja po zakonu imaju prednost), nego mjesta na fakultetima?! Prošla su vremena kad smo se na fakultete upisivali kako smo htjeli, kad smo se s jednog fakulteta šetali na drugi i indekse skupljali kao trofeje. Danas je sve teže postati student, pa se treba nadati da će jednoga dana mladi, akademski obrazovani ljudi biti sve traženiji kod prijema u radni odnos i da će ih na burzi rada biti manje nego što ih sada ima.
Poremećeni odnosi u zapošljavanju nemaju, međutim, veze s kvalitetom naobrazbe što je daju naši fakulteti, ni s ugledom Zagrebačkog sveučilišta, koje je odavna poznato, priznato i cijenjeno daleko izvan naših okvira. Ono ima i dugu tradiciju.
Iako se na Zagrebu već od 1669. moglo studirati na nekoj vrsti visokoškolske ustanove, naslonjene na isusovačku klasičnu gimnaziju, o otvaranju modernog zagrebačkog sveučilištu ozbiljnije se počinje razmišljati i u Hrvatskom saboru razgovarati šezdesetih godina 19. stoljeća. S Markovog je trga upućen zahtjev na bečki dvor, ali u tri navrata iz Beča dolazi odbijenica. A onda se car i kralj Franjo Josip umilostivio 8. travnja 1869. godine, i to zbog vlastite taštine. Nakon nekoliko uzastopnih neuspjeha, naši su se preci, naime, lukavo dosjetili da sveučilištu daju carevo i kraljevo ime, i varka je uspjela. Međutim, moralo je proći pet godina da bi napokon, 19. listopada 1874., Sveučilište bilo otvoreno u zgradi stare Gornjogradske gimnazije na Katarinskom trgu. U istoj zgradi, zajedno s gimnazijom, postojala je i Akademija, već spomenuta prva naša ustanova iz 17.stoljeća, na kojoj se stjecala viša naobrazba, a iz koje će zapravo izrasti moderno Sveučilište. Prvi rektor Sveučilišta bio je Matija Mesić, a u Sveučilišnom odboru bio je i književnik August Šenoa, jedan od najzaslužnijih za otvorenje Sveučilišta. Za svečano otvaranje Ivan Zajc je uglazbio poznate Šenoine stihove Znanje nas vodi/Svjetlom slobodi koje su u gradu tom prigodom svi pjevali.
U zgradu na današnjem Trgu maršala Tita Sveučilište je preseljeno 1882., gdje će desetljećima i ostati (danas su tu Rektorat i Pravni fakultet). Spomenuta zgrada, koja je ostala pojam Zagrebačkog sveučilišta, nije bila građena u tu svrhu, nego za bolničke potrebe – kako bi bila rasterećena stara bolnica Milosrdne braće na Jelačićevu trgu. U njoj su održavane i gospodarske priredbe, jedno vrijeme bila je i prazna, a prije nego što je useljeno Sveučilište, u njoj je bila Tvornica duhana, preseljena iz Svilarske ulice (danas Preradovićeva), koja je tu ostala sve do izgradnje nove tvorničke zgrade u Klaićevoj (nekad Tvornička ulica).
Jedino je Medicinski fakultet otvoren znatno kasnije, i to na Šalati, u zgradi koja je bila namijenjena bolnici.
Zagrebačko sveučilište sve do 1901. godine žene nisu pohađale.
Prigodom svečanog otvorenja Sveučilišta, kojem je značajnom činu prisustvovao sav kulturni Zagreb, ali i mnogi uglednici iz cijele Hrvatske i tadašnje Monarhije, teško da bi netko mogao i zamisliti da će jednog dana na čak 33 zagrebačkih fakulteta i akademija (podatak uzet iz nastavne godine 2003./04.) studirati više nego dvostruko studenata i, dakako, studentica (55.034)., nego je stanovnika imao Zagreb u svečanoj prigodi otvorenja Sveučilišta! Za novog rektora Sveučilišta, nakon više puta ponovljenih izbora, u rujnu 2006. izabran je prof. dr.sc Aleksa Bjeliš, koji je 19. ovog mjeseca potpisao Sporazum o realizaciji druge faze izgradnje Znanstveno-učilišnog kampusa Borongaj.
