Marija Jurić Zagorka, na koju nas podsjeća upravo prikazani biografski dokumentarno-igrani film na HTV-u (scenarij i režija Biljana Čakić Veselić) i Slava Šenoa dva su antipoda, dvije krajnosti među Zagrepčankama starog Zagreba. Kao Medvedgrad i Turopolje, otprilike. Zagorka sva, bez ostatka, upregnuta u promociju i dokazivanje svoje individualnosti, kreativne osobnosti, svoje novinarske i spisateljske profesije i karijere, dok je gospođa Šenoa, isto tako bez ostatka, sva predana svojoj obitelji, djeci, mužu i njegovoj karijeri, te nakon njegove prerane smrti, očuvanju njegova imena i imidža kao velikana naše pisane riječi, najzagrebačkijeg pisca i oca prvog hrvatskog romana («Zlatarovo zlato»).
S jedne strane, dakle, Zagorka, koja svoje privatno ime i prezime dobrovoljno zatomljuje i žrtvuje za račun umjetničkog i profesionalnog, a s druge – udovica Augusta Šenoe, koja, također dobrovoljno, zamjenjuje ulogu, zapostavivši pri tom svoje plemenitaško porijeklo i titulu. Slava Šenoa živi čak 63 godine duže od svoga slavnog muža i za sve vrijeme odbija ponude za preudaju, te se zadovoljava da bude, i do kraja ostane, samo – Udovica. Kako je poznato da se dvije oprečnosti obično privlače i jedna drugoj na stanovit način zavide, samo po sebi postavlja se pitanje što jedna o drugoj misle ove dvije poznate, a tako različite Zagrepčanke?
O tome što je Udovica Šenoa mislila o Zagorki, nikad nismo saznali, ali zato će biti zanimljivo pročitati Zagorkin malo poznati tekst (objavljen u «Ženskom listu» od siječnja 1932.) pod naslovom «»Udovica velikana hrvatske knjige». Zagorka o Udovici:
«Bilo je to davno, pred šezdeset šest godina. U starodrevnom Turopolju živjela je mladjahna ljepotica. Svakog bi dana tražila po novinama članke slavnog spisatelja Augusta Šenoe. Upijala bi svaku njegovu izreku, svaku misao u svoju mladjahnu dušu, kao što cvijet upija sunčevu toplinu. Ali taj spisatelj činio joj se daleko kao i sunce. Nikad ga nije vidjela. A duša je njena stvarala njegov lik u obliku nekog ozbiljnog starog gospodina. Jednog dana pročulo se u Velikoj Gorici da će na ples na Silvesterovo doći on – miljenik hrvatskih duša.
Sve je pohitalo u dvoranu teško očekujući njegov dolazak. I pojavio se. Mlad i lijep, plemenitih crta, s očima u kojima je ležala božanska iskra njegovog duha. Mlada je djevojka zapanjeno zurila u preobraženi lik svoje mašte. I tko bi znao kako je njegov pogled između tolikih cvjetova pao upravo na nju. Nije ni slutila one večeri da je taj prvi pogled pokrenuo kucanje njegovog srca. Čitavu se večer prepuštao svojem osjećaju, neprestano tražeći samo nju, između tolikih.
A kad se vratio u Zagreb ostalo je njegovo srce s njome. Ona je bila ona odabrana među svima kojoj je veliki pisac svojim perom odao osjećaje srca pjesnika bogoduha stvoritelja. A jednoga dana kad je opet došao, povede je u tihu prirodu i pred raspelom na rubu ceste on joj prisegne vjernost…
Dvije godine iza toga povede August Šenoa svoju obožavanu Slavicu pred oltar.
Taj brak ljubavi bio je vrelo njegovih najjačih, najslavnijih i najljepših djela. Kad bi noću sjedio uz pisaći stol da perom slijedi vječnu pjesmu svoje duše da perom ovjekovječi stvaranje svoga duha, on bi sutradan dolazio k njoj da bude prva kojoj predaje svoje djelo da bude prvi njegov kritičar, da njeno srce prvo zakuca, da njene oči prve proliju suzu ganuća i radosti nad ljepotama njegova stvaranja. Bila je njegov prvi čitatelj, njegova ljubav, njegova žena i majka njegove djece.
A ona je pregarala čežnju za njegovom blizinom. Rad otimao joj je njenog muža. I kad se on žalio što ona toliko samuje, ona – žena tek se nježno smiješila i sama ga tješila toplim riječima ženskog srca. Jer žena velikana znala je da njegovi dani pripadaju narodu, kojemu stvara i znala je da svoju ličnost diskretno podredi velikom pozivu svojega muža. A on je čitav svoj život u svojim najintimnijim osjećajima podredio njoj i djeci, za koju je radio do posljednjeg daha brinući se da im bude dobro. A opet u danima odmora, znala je ona da mu pripremi jedan divan sklad i sreću u njenoj blizini i u blizini djece.
Tada su došli strahovito bolni dani, dani bez nade, kad je njeno mlado srce osjetilo da se on dijeli sa životom, koji je njoj bio najveća dragocjenost, a narodu uzdanica.
Sa četrdeset i tri godine on je umro – ostavivši udovicu sa troje djece – udovicu kojoj je bila trideset jedna godina.
U naponu mladosti i ljepote herojski je snosila tu bol i posvetila se i posvetila se samo svojoj djeci. Kao da je Šenoa one prve večeri na plesu osjetio koga odabire družicom svojem životu i majkom svoje djece.
Proživjela je punih pedeset godina kao udovica (u godini u kojoj Zagorka svoj malo poznati tekst «Udovica velikana hrvatske knjige» u ženskom listu objavljuje – op. a.), čuvajući svoju vjernu ljubav i preko groba. Vjernost, koju je on prisegnuo pred drvenim raspelom u Turopolju, pružila mu je ona za uzdravlje njegove prisege.
Kakav prekrasni duboki sujet za roman kojeg je dao život, kojeg je skladala sudbina, kojeg je napisala ljubav po istinutom toku događaja života velikom romanopisca. Taj roman, koji je on započeo pred onim drvenim raspelom, nastavila je ona u svom samotnom udovičkom životu, nad njegovim grobom, u koji je odronio dragocjeni dio njenog srca. Nad tim grobom kao da njegov duh pjeva pismu vjernoj vječnoj ljubavi…
Danas joj je osamdeset i prva godina! Jedan joj je sin profesor i književnik (Milan Šenoa), a drugi umjetnik slikar (Branko Šenoa), a udata kći uvažena gospođa i uzorita majka svoje djece.
Danas starica udovica sjedi u maloj vili na periferiji grada. Iza nje je daleka prošlost vezana tako usko sa slavljenikom čitavog naroda.
Taj vez nije samo rezultat ljubavi i prisege pred oltarom. Djela njenog muža vezana su s njenom toplom dušom, koja je znala da tom velikanu stvara skladnu atmosferu kuće, da mu pruži toplinu sunčanih dana na kojoj se ogrijevala njegova stvaralačka snaga.
Ona je sudionikom jedne velike stvaralačke epohe, živi dah, koji je nadahnjivao velikog pjesnika. I kad se je dan zapitali kako ju se dojmljuju sve te slave, kojima se narod odužuje njegovoj uspomeni, ona sa suzama izreče riječi koje su svjetlo utjelovljenje neobičnog ženskog duha: - Da sam barem onda umrla - ja. Da je on ostao svojem narodu!»…
Ispisujući taj svoj, slučajno otkriven, mali roman o jednoj velikoj, i u starom Zagrebu poznatoj, ljubavi, bračnoj sreći i skladu stvaralačkog rada i angažmana poznatog pisca, koji je u svojoj životnoj družici imao iznimnu odanost, potporu, požrtvovnost i razumijevanje, Zagorka ne može sakriti osobno divljenje, ako ne i zavist, jer se zna da svoj intimni ljubavni roman nikad nije doživjela. Udana je bila isključivo za svoje popularne i rado čitane romane i za brojne likove iz starog Zagreba, koje je sama izrodila i s njima ljubovala, a za uzvrat dobivala samo ljubav rijetko brojnog i uvijek zahvalnog čitateljstva. Za spisateljicu svakako mnogo, a za ženu?
