Vrijeme je da se suočimo s lijepim djevama koje nas odozgo promatraju već više od jednog stoljeća, a da ih u većini slučajeva nismo ni primijetili. Riječ je o tzv. primijenjenoj skulpturi koja se javlja još iz klasicizma, da bi, kao graditeljski izraz, s vremenom nestala, a na nju nas podsjećaju samo oni intrigantni kipići i reljefi koji ukrašuju stare palače u središtu grada, a s kojima se druže jedino gradski golubovi i poneki nevini i znatiželjni dječji pogled. Na to me podsjetila vlastita unuka, koja me jednom zgodom iznenadila pitanjem da tko je »ona teta na krovu», na južnoj strani Jelačićeva placa, a na što joj ne samo da nisam znao odgovoriti, nego se nisam usudio priznati kako «tu tetu» prvi put vidim, iako pokraj nje cijeli život prolazim. «Ne diži glavu gore» naredba je ubrzanog suvremenog života na koju nas uče i privikavaju od osnovne i auto škole, pa se tako zvao i jedan kratki umjetnički film zagrebačkog filmskog redatelja Mladena Jurana i za isti film na saveznom natječaju u bivšoj državi dobio visoko priznanje. Nagrađeni film nastao je po gradskoj kolumni u kojoj se gradski pisac pokušava poigrati pitanjem da koliko bi, kad bi kojim slučajem netko grad od prvog kata naviše otfikario, trebalo vremena da to netko uopće i primijeti. A još Janko Polić Kamov u jednoj svojoj pripovijetci postavlja isto retoričko pitanje.
Sada kad listamo knjigu zagrebačkog fotografa Vladimira Vučinovića pod intrigantnim naslovom «Djeve sa zagrebačkih pročelja», pruža nam se cjelovit pogled na «svu figurativnu plastiku, kao i na ornamentalne plastično-dekorativne elemente, koji su sastavni dijelovi arhitektonskih objekata druge polovine 19. stoljeća» - riječi dr. Lelje Dobronić, koje autor knjige inteligentno koristi za svoj stručni predgovor. Kinjizi. Naša znamenita „doktorica za stari Zagreb“ polazi od teze kako «danas nije teško zapaziti da stanovnici grada prolazeći ulicama ne svraćaju pozornost na fasade kuća, a pogotovo se ne zadržavaju ni na kakvim detaljima», te dodaje: «Bez sumnje su se građani prije stotinu i više godina drugim interesom kretali po gradskim ulicama, kad je imalo smisla ulagati izvanredno mnogo rada, umijeća i sredstava na dekorativnu opremu pročelja kuća. Bogatstvo dekoracija na fasadi trebalo je biti i legitimacija materijalnog obilja i društvenog položaja investitora»…
Spomenuta knjiga «Djeve» svraća nam pozornost na bogatstvo nekadašnjeg graditeljstva, ali i nas današnje stanovnike upozorava na propuste u cjelovitijem doživljavanju grada. Pogotovo nas zbunjuju šturi potpisi fotki, zapravo samo naznaka adresa pokraj kojih možda godinama prolazimo ili se svakodnevno s njima sučeljavamo, a pokraj nekih možda i stanujemo – Ilica 87, Strossmayerov trg 6, Trg b. Jelačića 7, Zrinjevac 17, Draškovićeva 40, Gajeva 32, Jurišićeva 21, Primorska 22, Cvjetni trg 1, Frankopanska 14, Trg m. Tita 3, Mesnička 1, Gundulićeva 34 itd.
Ukoričene fotografije djeva s gradskih pročelja i krovova fotografa Vladimira Vučinovića, koji za sebe, unatoč mnogim izložbama i nagradama (uz ostalo nagrađen prestižnom nagradom «Tošo Dabac») u kratkom životopisu samozatajno kaže kako je samo amater, jer mu je fotografija samo ljubav, za autoricu predgovora Višnju Slavicu Gabout „motiv je to koji je autor uočio sa svog prozora“. I to «ljupki motiv, sljubljen s arhitekturom, na nedostižnim visinama potkrovlja visoke trokatnice u susjedstvu, uvijek u polusjeni, dobro vidljiv samo iz očista na istoj visini, a s pločnika gotovo nevidljiv»…
Prelistavanjem ove lijepe i vrijedne knjige, preostaje da se, za promjenu, odreknemo diktata svakodnevne žurbe i inercije, koja nam zapovijeda da gledamo samo pred sebe, na trenutak zastanemo, podignemo pogled, pa nam se možda posreći da nam kamena djeva s krova ili poznatog pročelja pogled uzvrati, da nam se nasmiješi ili namigne i tako sami postanemo sudionici protoka vremena na licu nam ovog dugovječnog grada.
