Od svih zagrebačkih trgova, samo je jedan – Trg! Samo Jelačićevu trgu ne treba pridjev ni ime, unatoč slavnom povijesnom imenu. Samo se taj naš glavni i središnji trg piše velikim slovom.
Idemo na Kvaternikov, na Svačićev ili na Britanski trg, a ukoliko smo s tim trgovima u intimnom odnosu, onda ćemo sebi dopustiti da kažemo kako idemo na Kvatrić, na Svačku i na Britanac. A kad idemo na Jelačićev trg, onda se jednostavno zna da idemo na – Trg.
Od Jelačićeva trga, odnosno ranije Trga Republike, nemamo čak ni deminutiva ni izvedenice od imena, kao od većine drugih trgova, a to je zato što kod glavnoga trga imamo koncentraciju i težište na trgu, kao da se hoće reći kako su svi ostali gradski trgovi proizašli iz svoga glavnog trga, pa je i razumljivo da moraju imati i svoja krsna imena kako bismo ih međusobno raspoznavali.
Jelačićev je trg, dakle, trg svih zagrebačkih trgova. Otud i jedinstveni slučaj deminutiva, koji se ne izvodi od imena trga, kao obično, nego od samog trga. Kad idemo, dakle, na Trg, a želimo naglasiti svoju prisnost s njim, onda kažemo da idemo na Trgač.
A na Trgu ili na Trgaču, izdogađale su nam se mnoge najvažnije stvari, za svakog od nas posebno i za grad u cjelini.
Tu nam se dogodio i sâm grad, tj. njegovo ime.
Legenda o mladoj djevojci i drevnom banu, rođena na ovom trgu, tj. na njegovu vrelu Manduševac, odaslana je odavde na daleko i dugo putovanje i usput je preživjela sva pokoljenja Zagrepčana u ovih 900 godina Zagreba.
Prisjetimo se samo one famozne betonske kocke na istočnom dijelu Trga, a na koju su građevinari slučajno naišli prigodom uređenja Trga 1986. Čim se, naime, pročulo kako su iskopani temelji nekadašnjeg vrela Manduševac, Zagrepčani su hrpimice počeli obilaziti otkrivene ostatke vrela, doživljavajući ih kao ukazanje vlastitih korijena i povijesti svoga grada. Začas je ta neugledna hrpa kamenja okićena cvijećem kao pravo gradsko svetište.
Glavni gradski trg, koji je u različitim razdobljima nosio i različita imena – Jelačićev trg, pa Trg Republike, opet Jelačićev, a prije Harmica i, na samom početku, Manduševac – uvijek je u cijeloj svojoj povijesti bio neka vrsta posvećenog mjesta, kamo su Zagrepčani dolazili s rešpektom i poštovanjem.
Od davnine na Trgu su održavani sajmovi. Tu su pristajale umorne zaprege diližansi, donoseći iz svijeta poštu, najnovije vijesti i prve strane goste. Trg je bio mjesto svečanih proglašenja iliti inštalacija hrvatskih banova. Trg je uljepšan prvim brončanim spomenikom u gradu, a isti je spomenik (banu Jelačiću, dakako) doživio na Trgu najveće civilizacijsko i kulturno oskvrnuće (1947.) i ponovno uskrsnuće (1991.). Trg je poslužio kao pozornica najvećih političkih skupova, ali i političkih i socijalnih prosvjeda. Na Trgu su otvorene prve kavane i prvi kafići. Na Trgu, tj. na Špici, prvi put su se verbalno sukobili športski takmaci i kibici raznih klupskih boja. Na Trgu smo pronašli dućan, gdje smo utažili svoju prvu potrošačku glad. A mnogi od nas na Trgu, tj. pod vurom ili pod repom, doživio je i svoj prvi ljubavni sastanak, spoj, čvenk ili sudar.
Jelačićev trg, Trg Republike, Jelačić plac, Harmica, Manduševac, dakle, Trg svih dosadašnjih imena, u svim razdobljima posebno je mjesto u gradu – mjesto susreta, viđenja i događanja.
Nije onda ni čudo što i danas u Zagrebu, u svakom njegovom zabitom kutku, živi uzrečica: Kaj se cifraš kak da ideš na Trg!
Trg je uistinu jedinstven i neusporediv gradski trg, a pritom i najljepša i najčešća gradska razglednica.
Pozdrav s Trga, tj. vidimo se na Trgu.
